Zadnji dan na jezeru Inle podredili smo potrazi za tradicionalnim ribarima koji su poznati su po tome što primjenjuju karakterističan stil veslanja koji uključuje stajanje na krmi na jednoj nozi i omotavanje druge noge oko vesla. Međutim, stil veslanja nogama prakticiraju samo muškarci. Žene veslaju u uobičajenom stilu, koristeći veslo rukama, sjedeći prekriženih nogu na krmi.

Nakon pola sata vožnje naišli smo na ribare koje smo i tražili. Otac i sin lovili su ribu tradicionalnim pletenim korpama koje su koristili kao nekakve vrše. Spremno su pozirali i ispunili sve moje fotografske želje za novčanu naknadu, pa zaključujem da im je poziranje turistima i dodatna zarada u fušu. Poslje njih nailazimo na još nekoliko ribara koji u miru love ribu i ne traze od nas ništa. To su očito pravi ribari.

Zadovoljni fotografiranjem, tražimo od vozača Daw Win Shwea da nas odveze čamcem u mjesto Nampan koje je domaćin današnjoj ‘petodnevnoj tržnici’. Naime, na jezeru Inle ne postoji jedinstvena tržnica u jednom mjestu već cirkularna u pet mjesta po redu, pa u krug. U svim ti mjestima postoje improvizirani štandovi, a velik dio prometa se odvija i na rijeci, iz čamca u čamac.

Na jednom štandu primjećujemo žene sa zlatnim obručima na dugim vratovima. Radi se o pripadnicama etničke skupine Kyani iz sjeverozapadnog Myanmara. Praksu započinju kao mala djeca nošenjem prstenova kako bi deformirale kosti vrata i ramena što s vremenom stvara izgled istegnutog vrata i dovodi do vrlo karakterističnog izgleda. Ako je to nekad imalo smisla zbog navodne zastite od ugriza tigra, danas je to tipično iskorištavanje tih žena u komercijalne svrhe, jer gazde nekih objekata ih plate samo da sjede ispred, ne bi li privukli koji kojeg turista. Prave Kyane možete pronaći u selima sat, dva zapadno od jezera Inle. Ipak od ovih žena saznajemo informacije koje pobijaju mit o tome da im se može slomiti vrat ako skinu obruče. Kako one svjedoče, njihovi vratovi nisu znatno izduženi, više iluzija koja nastaje zbog potiskivanja kosti ramena. Ako se metal ukloni, kostur će vratiti svoj oblik nakon nekog vremena.

I na kraju dana lijepo iznenađenje. Vozač čamca inzistira da dođemo u njegovo rodno selo na ručak. Oduševljeni prihvaćamo i ubrzo dolazimo u selo Mong Pyoe čije su kuće, poput ostalih na jezeru Inle, sagrađene od drveta na kolčevima iznad vode. Dočekuje nas njegova majka, sestra, brat i dvoje djece s bogatim ručkom spravljenim od povrća iz njihovih vrtova na vodi i svinjetine koje se uzgajaju na malenim splavovima. Nema većeg blagoslova od upoznavanja lokalaca na putovanju. Ovako smo dobili priliku zaviriti u istinski život lokalnog stanovništva, lišen lažne patetike za turiste. Jedu što uzgoje, kreću se čamcima, njihovo dijete od dvije godine pliva kroz mutnu vodu do susjedne kuće da bi se igralo s vršnjakom, a njihov dan traje jako dugo.

Razmišljao sam tko je sretniji, mi kojima je tehnološki sve omogućeno ili oni, koji ‘nemaju ništa’, a opet im osmijeh ne silazi s lica. Shvatim da mi ne poznajemo pola susjeda u zgradi i ne obraćamo pozornost na našu djecu dok buljimo u mobitele. Ipak, oni zavide u nekim stvarima nama, a mi zavidimo u nekim stvarima njima. Čudno je biće čovjek.

Zahvaljujemo se dragom Daw Win Shweu što nas je ugostio u svom domu i tako nam približio svoju kulturu, te nastavljamo svoje putovanje noćnim autobusom za Bagan.