Kornelija Livaja (49) bila je novinarka Radio Osijeka, potom i dugih 15 godina Slavonskog radija, a onda je posao našla na Radio Dalmaciji. U Kaštel Gomilicu se doselila zbog ljubavi, udala se za svog supruga Zdravka. U listopadu 2016. godine doživjela je teški moždani udar i njen se život tada promijenio za 180 stupnjeva.
Iako su prognoze bile pesimistične, a lijeva strana tijela bila joj je potpuno oduzeta, Kornelija je snagom volje krenula u borbu. Toplice, bolnice, beskrajno vježbanje, rehabilitacija koja ne prestaje, postala je, a i danas je njena svakodnevica.
O moždanom udaru Kornelija otvoreno piše i u medijima govori, a svoja iskustva pretače u afirmativnu poruku svima koji su doživjeli slično iskustvo. No, njene poruke u kojima uvijek izranja poanta upornosti, snage i volje koje mogu pobijediti baš sve, podižu i one koje nije dotaknula bolest već drugi i drugačiji problemi.
U svojoj posljednjoj objavi, Kornelija je opisala faze kroz koje je morala prolaziti dok je teško prihvaćala činjenicu da više ništa neće biti kao prije. Objavu prenosimo uz dozvolu autorice.
"Izrazito je teško naći motivaciju u teškim danima, kada tvoje tijelo ne sluša niti jednu tvoju naredbu, a misao, govor i psiha radi i znaš da je tvoj um zarobljen u tvome tijelu, koje ne sluša sve one normalne naredbe. Strašno puno snage treba da se samo s tom spoznajom čovjek pomiri, koliko je to moguće. Treba procesuirati informaciju i spoznaju da di si u roku deset minuta ostao bez svega što je tebe činilo 45 godina vrlo snažnim pokretnim lijepim i dinamičnim ljudskim bićem.
Nakon tog prvog šoka, trebalo se suočiti s tim da netko mora brinuti o tebi mijenjati ti pelene jer si sveden na nemoćno dijete?!?! Ne možeš niti do toaleta.
Faza po faza ide, jer odjednom zagristi u sve to ne možeš, jer nema šanse da uspiješ, umrijet ćeš od tuge. Budeći se u tom bolničkom krevetu intenzivne neurologije na Firulama, listopada 2016., rekla sam sebi gutaj dio po dio tog užasa, kreneš li sve odjednom, dopuzat ćeš do balkona i jednostavno se strmoglaviti, a to u srcu ne želiš.
Govorila bih Kornelija uzimaj mali po mali gutljaj, između ostalog i jer tada nisam mogla gutati jer je sve to bilo skršeno, otišli svi ti mišići. Da, ne možeš progutati kap ičega neko vrijeme.
Vašim mozgom tada zaista upravlja jedan otvoreni duboki prostor svemira, s kojim se istovremeno osjećaš povezan, ali i duboko odijeljen u mješavini užasa i sreće jer si živ i ljudskog pitanja zašto, zašto??? Daj mi odgovor da mogu ići putem smisla...
Čovjek je fascinantno dizajniran... s vremenom prestaješ postavljati ta pitanja i shvaćaš da moraš opstati u novim teškim okolnostima, kako god, brzina kojom tvoj mozak radi u tom instinktu preživljavanja, potpuno je nezamisliva zdravom čovjeku...
Ti senzori koji se upale u tebi, kao dio kolektivne svijesti koju nosimo vjerojatno od naših pra pra predaka ratnika i lovaca u tebi nađe neku sitnu rupicu kroz koju se manifestira.
Ne postoji jači instinkt u čovjeku od tog za preživljavanje, sigurna sam u to sto posto. Niti jedan nije mjerljiv i usporediv s ovim. Nijedan, vjerujte. Čak su i majke u logorima, kada bi im pustili plin, prvo svoju djecu dizale gore prema zraku, kisiku, no nakon nekog vremena bi ih tragično i porazno spuštale dolje, borile se za svoj zrak i život.
Da, bio je to dio odurnih pokusa koju su rađeni na ljudskoj psihi crnim dobima ljudske povijesti. Da, u nekom trenu bi spuštale djecu, kada bi se počele gušiti i spašavale sebe. Da, to je instinkt o kojem govorim, ni ja nisam vjerovala, dok nisam iskusila.
Gledajući kako se tvoja ruka pretvara u kandžu u grču, a ti ne možeš ništa protiv toga, vaš mozak istog trena pali sve motore da to preživi, kažeš sebi, ok ovo očito mora biti tako, a ti se moraš s tim nositi, jer to nitko umjesto tebe ne može činiti... To je prva druga i treća i četvrta postaja tvog križnog puta. I upravo biblijski, bez pretjerivanja, si svjestan da ih još puno moraš proći i da će to tvoje šibanje i krvarenje biti gadno, a da ga ti moraš cijelog iznijeti, ide upravo tako, radost zla zbog tvoga pada, udarci pljuvanje ruganje, uživanje u tvojoj patnji, svjetina koja u manjini suosjeća, a većina dubinski kliče tvom padu, no glume da ne.
Svi kojima si smetao, iz bilo kojeg razloga, u sebi slave tvoju nesreću i ti to vidiš i osjećaš, znaš i onda, kada se trude nemušto to prikriti.
I onda, odjednom, vidiš svog Šimuna Cirenca koji podmeće svoje rame, a u biti vrlo krhka slika ljudskog postojanja postaje ti sve bistrija i jasnija.
Sve on što si prije propitivao, odjednom dobiva jasne vizure i odgovore i s vremenom počinješ osjećati rekao bi veliki Kundera, Nepodnošljivu lakoću postojanja."
