Splitska profesorica Nela Bujas Trpković objasnila je što sve jedan profesor, nastavnik ili učitelj prolazi kroz svoj višegodišnji rad s djecom, koliko je djeci danas teško u donosu na ranije godine, zašto je ovo danas što oni žive online djetinjstvo...
"Teška vremena, prijatelju moj!
Imam potrebu pohvaliti kolege profesore i reći nešto vezano uz "naš kruh svagdašnji".
Dugi niz godina sam profesorica u GŠ Josipa Hatzea. Nikada u svojoj nastavi, kao i ni većina mojih kolega, nisam podlegla umoru, bezvoljnosti, nedovoljnoj motiviranosti… Smatram i odgovorno tvrdim da je naš posao istinski poziv. Ostavljamo (i uvijek nanovo i nanovo) djeliće sebe ugrađene u mnoge učenike, a to su generacije i generacije djece. Na to sam izuzetno ponosna.
Ljubav, prihvaćanje različitosti, razumijevanje, tolerancija, podrška, podučavanje; nisu to tek riječi. To je djelić onoga što profesor sa svojim pozivom treba dati i daje djeci. Profesori su pedagozi, psiholozi ponekad majke i očevi, braća i sestre, najbolji prijatelji… Mi prvenstveno djecu volimo. To je bit. Danas je djeci teško. I odraslima je. No djeci je teže. Koliko samo moraju silnog gradiva odraditi u ovako teškoj situaciji! Sve bi bilo lakše da mogu šetati, ići u školu, svirati, pjevati, plesati, baviti se sportom, družiti se s prijateljima… živjeti svoje djetinjstvo. Puno djetinjstvo. Mi smo uglavnom imali sretno i vedro djetinjstvo, a njihovo djetinjstvo trenutno zovem online djetinjstvo. Zato im nije lako.
Komunikacija u razredu je nešto najljepše što čovjek s pozivom može poželjeti. Nažalost, danas je takva komunikacija onemogućena čemu smo svjedoci protekla dva mjeseca. No, mi profesori i na ovakav način dajemo sve od sebe 24 sata u 7 dana (što primjećuju mnogi roditelji naših učenika). Pokušavamo doprijeti do svakog djeteta, a imamo ih stotinjak; svakoga saslušati, ohrabriti, svakome se posvetiti. Dok djeca danas vrijedno uče, trude se i privikavaju na potpuno novi sistem rada, mi smo tu da im olakšamo. Postoje uvijek oni koji su zalutali; koji nemaju poziv i koji su tu slučajno. Takvi štete djeci i cijelom sustavu te našoj časnoj profesiji.
Ako su djeca naša budućnost, a jesu, ulažimo u njihovo zdravlje i obrazovanje. Tu smo, 'bok uz bok' s medicinarima. U protivnom bi se sve moglo srušiti, djeca bi nam mogla otići tražeći svoje mjesto pod suncem van Lijepe nam naše. Briga za djecu, zdravlje i obrazovanje treba biti glavna ideja vodilja jednog civiliziranog društva i obrazovanih ljudi koji jedini mogu biti perjanica istinskog demokratskog društva. Ipak, „obrazovanje je ključ za otključavanje svijeta, putovnica za slobodu“.
Još jednom,
bravo djeco!
Bravo profesori (s pozivom)!" napisala je profesorica Bujas Trpković.
