U kalendaru hajdukologije 1971. je bitna godina. Ma šta bitna, prebitna. Nakon 16 posnih godina, "bijeli" su uzeli titulu. Matematički osigurana u predzadnjem kolu, pobjedom protiv Partizana u Beogradu 4:3, proslavljena na današnji dan veličanstvenom feštom na utakmici sa "zmajčekima", kako se tepalo ljubljanskoj Olimpiji, koja je na Starom placu, ili ako ćemo službeno na "Stadionu podno Marjana", pobijeđena sa 2:1 – u fešti za pamćenje nikad do tad viđenoj u Splitu.
Sad to, dok se titula danas čeka više od 20 godina, i ne izgleda tako strašno, ali dragi čitaoče, to je bilo dugo i predugo iščekivanje za navijački puk. Nakon godina krize šezdesetih, kada nije bilo nikakvih uspjeha osim onog Kupa 1967., pa ni nekog velikog rada omladinske škole, ni novih "tića i rebaca", kad se momčad krpala, a bijeli znali istrčati bez ijednog Splićanina, što je u ta doba bilo skoro nezamislivo. Hajduku je stvarno prijetilo da ode u prosječnost i anonimnost sredine tablice.
I onda je došla 71.
Hajduk i Hrvatsko proljeće
U društvenim okolnostima bujanja Hrvatskog proljeća. Tada su i Hajduk i Dinamo u svoje grbove stavili ili pak vratili hrvatski povijesni grb. Dinamo i na dres. Grb koji je, budimo pošteni, na prsima Zagrepčana ostao i kasnije te preživio godine represije. Hajduk je te burne godine hrvatski grb stavio na službene zastavice i značke. Možda se rukovodstvo Hajduka prema pokretu odnosilo malo indiferentno, ali su navijači na Stari plac donosili hajdukove zastave kućne izrade s povijesnim hrvatskim grbovima. Najednom se sve moglo. Klicalo se "Ustani Bane", pjevalo "Vilu Velebita". Kraj Plinare je odjekivalo: "Hajduk, Dinamo, Savka, Tripalo". Hrvatski nacionalni, a i ekonomski pokret, obveznice za autoput Split – Zagreb i pošteniji devizni režim, deklaracija Matice hrvatske...
"Hoćemo samo naše novce", grmilo je s govornica tadašnje SR Hrvatske.
Pa je i Miko Tripalo, kao počasni Hajdukov gost na proslavi, trčao počasni krug oko Starog placa. Bio je i na gala fešti u "Javoru", tadašnjoj bazi "bijelih" u Podstrani. Istom onom "Javoru", kojem novi vlasnik, poznati splitski ugostitelj i malonogometni djelatnik i zanesenjak Denis Pavlović, želi udahnuti staru dušu hajdučkih uspomena.
I lijepo je bilo prije par godina, na dobro organiziranoj izložbi "Sedamdesetprva" u Klovićevim dvorima, prisjetiti se tih burnih događaja koji su dali temelj za kasnije, devedesetih u Domovinskom ratu, ostvareni državnost.
U takvim društvenim okolnostima, koje će rezultirati studentskim štrajkom i sjednicom u Karađorđevu, smjenom hrvatskog rukovodstva, ali ostaviti temelj za kasnija nacionalna ostvarenja, stasala je konačno hajdučka momčad za velike stvari.
Na golu Vukčević, Džoni, Buljan, Hlevnjak, Holcer, Lemešić, Vardić, Jovanić, Nadoveza, Jerković, Pavlica. Nastupali su i Bošković, Ferić, Žutelija, tada mladi Boljat, Mužinić, Peruzović, pa i već stariji Gluić i Ivković. Naš Zonzi, danas aktivan i na društvenim mrežama, podsjeti nas na dane kad su varoška dica igrala srcem, kad je znao zabiti i usred Beograda.
Osovina momčadi su bili Vućko, Holcer, Bukle i Pere Nadoveza.
I govorilo se po onom trokutu tadašnje hajdukove promenade kroz kalete, kad još nije bilo ni Facebooka, ni Instagrama, a ni interneta i mobitela, ali sve si zna ako si proša od Holcerova "Bilog Asa", pa priko Gaginog "Balun bara", Pjacom, i onda sišao do zlatarnice "Džoni". Čulo bi se u tom krugu nogometne doktrine, da bijelima prevagu donosi mladi i tehnički potkovani vezni red: Jurica Jerković i Mićun Jovanić, dva plemenita igrača ponikla kraj hajdukove murve, da ne znaš tada koji je bolji. Oba su nas, nažalost, prerano napustila, ostavivši neizbrisiv trag i level na ljestvici onoga što Hajduk jest i što treba biti.
"Bijele" je vodio Slavko Luštica i nikad se, kako kažu u Splitu, nije igrao lipši balun.
Fešta za pamćenje
Nazvali smo Ivana Pavlicu. Dobili smo ga na njegovom Braču, gdje živi već godinama. Di i nećemo, kad nam je veza bila zajednička prijateljica Danica Baričević, agilna saborska zastupnica, posebno aktivna kad su Brač i Bračani u pitanju.
"Predivna je to godina bila. Dočeci su to bili, oprostit ćete mi, veći i ljepši od bilo kojih danas. Kažete, rekao vam je Slaven da sam imao jak udarac. Ha, ha... kažu da se još tresu mreže kraj Plinare i na strani. U Split sam došao 1968. iz Zagreba, odigrao sam i jednu utakmicu za tadašnju reprezentaciju, što nije bilo lako upasti – Džajić je zbog mene prebacivan na desno krilo."
A momčad je dočekana nakon one pobjede nad Vojvodinom u Novom Sadu. A onda i kada je titula i matematički potvrđena onim legendarnim preokretom iz 0:3 u 4:3 protiv Partizana u Beogradu. Igrači, treneri i vodstvo puta, nakon slijetanja u Resnik, u splitsku luku došli su hidrogliserom "Krila Splita". Riva puna brodica, dimne – stariji su znali govoriti poslije: "Ono kad je more gorilo."
Titula je već bila osvojena.
27. lipnja 1971. u Split je došla Olimpija i trebalo je proslavit. Ante Dorić, jedan od osnivača Torcide, gospodin i najbolji prijatelj velikog Bernarda Vukasa, dugo aktivan u klubu, čije smo hajdučke priče nekad upijali u dugim sjedeljkama u hotelu "Park", pozivao je preko medija: "Dođimo na Plac svi u bilo."
Prekrasan kolorit – 36.000 gledatelja natiskalo se na našem Starom placu. Na teren je prije početka pušteno jedanaest bilih pivaca, sa brojevima od 1 do 11. Igrači su ih trebali uhvatiti i pokloniti sretnicima u publici.
"Moj je, naravno, imao broj 11, ali nikako ga nisam mogao uhvatit, pa sam uhvatio Buljanovog s brojem 3. 'Iko, uhvatio sam tvoga!' – viknuo sam", ispričao nam je anegdotu s proslave Ivan Pavlica, danas vremešni gospodin sa živim sjećanjima na titulu i Hrvatsko proljeće 1971.
I tako je Hajduk slavio titulu, dok smo dolazili na svit te 71. u Rodilištu kraj Starog placa. Kad su nas matere vozile priko Rive u kolicima crven-bijeli-plavi (nije baza, stvarno su nam takva stizala iz Njemačke). Kraj Stare Plinare, Moreška, alkari, limena glazba koju je predvodio glumac Mirko Vojković, omiljeni Pošćer iz Smojinog i Marušićevog "Malog mista", dubovački trombunjeri su pucali iz kubura...
I lipe uspomene na jedan grad koji je ostao u pričama koje čuvamo i ne damo ih nikome.