Postoje različiti tipovi ljudi na odmoru, a ja spadam među one koji dođu u drugu državu i provedu 16 od 24 sata šetajući do svih mogućih turističkih atrakcija, udru jedno tisuću fotografija i gotovo popune sav slobodan prostor u memoriji mobitela i usput tek podsvjesno shvate da su napravili jedno 20.000 koraka i prohodali petnaest kilometara. Naspram tome, kod kuće je glavna šala kako mi nerijetko aplikacija na mobitelu pokazuje 0 koraka u danu. Istina je što je napisao Walt Whitman: "Proturječim li sebi? Vrlo dobro, dakle, proturječim sebi; Ja sam velik - sadržim mnoštvo."
Ipak, koji dan se čovjek mora i odmoriti, pa Novu godinu počinjem lagano. Pristojno se naspavam, spremim, i pojedem kasni doručak prije nego se upustim u mini verziju uobičajene maratonske šetnje. Dobra strana ovog putovanja jest što ću u Ho Chi Minh Cityju biti skoro tri tjedna, što mi daje posebnu priliku da stvarno upoznam grad bez užurbanosti. Šetam polagano, dopuštam si da se izgubim, nigdje ne kasnim jer sve mogu vidjeti u iduća dva tjedna koliko ću još biti tu. Već su mi ulice oko hotela postale poznate i ne treba mi puno navigacija Google Mapsa (što je svakome tko me poznaje začuđujuće, ali se opet pozivam na citat Whitmana!!), već imam najdraže dućane i skrivena mjesta koja volim posjetiti.
Notre-Dame katedrala u Saigonu
Otkriće putovanja mi je voće. Apsolutno sve je jednostavno bolje u Vijetnamu i dosta toga sam već imala priliku probati. Na štandu za manje od dva eura kupujem već očišćenu lubenicu i polako ju jedem dok se šećem do saigonske katedrale Notre-Dame. Nažalost, pokrivena je skelama jer ju restauriraju.
Katedrala Notre-Dame u Saigonu smještena je u samom srcu grada Ho Chi Minh, a gradili su ju Francuzi između 1863. i 1880. godine, te doseže visinu od 60 metara. Svi materijali - cement, čelik i vijci - uvezeni su iz Francuske. Čak je i vanjski dio zgrade bio sastavljen od opeke proizvedene u Marseilleu. Njena zvona se čuju i s udaljenosti od 10 kilometara, a između zvonika nalazi se sat proizveden 1887. godine i težak je tonu koji još uvijek radi. Ispred crkve je trg u obliku križa u čijem se središtu nalazi kip Gospe od mira (ili Kraljice mira). U listopadu 2005., poput one jedne epizode Mućki, svjedoci su tvrdili da su vidjeli jednu suzu koja je pala niz desnu obraz kipa Djevice Marije, što je potaklo tisuće vijetnamskih katolika da se okupe u središtu grada kako bi ugledali navodno čudo.
Book Street - san svakog knjigoljupca (poput mene)
Odmah u blizini katedrale nalazi se ulica u kojoj sam se osjećala kao kod kuće: Ho Chi Minh Book Street, službeno Avenija Nguyen Van Binh. Riječ je o jednoj od najstarijih ulica u Ho Chi Minh Cityju, koja se na proteže na sto metara. Godine 2016., ova ulica postala je "Ulica knjiga" te sada obuhvaća više od 20 knjižara koje pripadaju različitim izdavačkim kućama u Vijetnamu, te svaka ima svoj vlastiti unikatni raspored i dizajn: dok neke preferiraju nasumično nabacane knjige koje stoje u hrpama na brojnim stolovima diljem ulice, drugi nude uredne police gdje je sve na svom mjestu. Ova ulica, kao i mnoge u Vijetnamu, puna je života, ali ima poseban karakter. Posebno je upečatljiv i "Book Bus", minijaturni plavi autobus parkiran usred ulice, koji služi kao besplatna knjižnica zajednice.
Ovdje se nalazi na tisuće knjiga, od nezavisnih djela do međunarodnih bestselera, od popularnih knjiga do rijetkih kolekcionarskih predmeta. Mislim da sam čak slučajno došla na dan kada je bio i poseban festival knjige, jer su ulice bile pune ljudi i stolova s knjigama, gdje ste mogli kupiti samo jednu ili pak odabrati plastične vrećice na kojoj bi se nalazila cijena, pa bez obzira na to koliko biste knjiga u nju utrpali platili biste samo cijenu na vrećici. Iako je većina naslova na vijetnamskom jeziku, postoji i dobar izbor knjiga na engleskom jeziku, te nisam mogla odoljeti da ne kupim barem jednu (iako mi svi govore da ih već imam previše). Ali ova je posebna, jer je kupljena u Vijetnamu, i zauvijek će imati to sjećanje utkano u nju.
Bio je to pravi mali raj, bar što se mene pita.
"Pošalji mi kartolinu da znan di si išla!"
Ostatak voća pojela sam ispred glavne pošte u Saigonu. Povijest središnje pošte u Saigonu seže u kasno devetnaesto stoljeće, kada je Vijetnam bio dio Francuske Indokine. Ovu zgradu dizajnirao je Alfred Foulhoux, ali se često pogrešno smatra da je djelo Gustavea Eiffela. Odmah pri ulasku sam ostala oduševljena, i znala sam da moram iskoristiti priliku i poslati razglednicu kući. Na štandu sam kupila dvije - jednu za djeda, i jednu za prijateljicu kojoj uvijek s putovanja donesem razglednicu i kojoj jedinoj kućnu adresu znam napamet (to je ljubav u 21. stoljeću!). Razglednice su skuplje nego one koje ćete pronaći po Europi, ali su napravljene od posebnog papira.
Dó papiri se ručno proizvode od kore drveta Dó, a sam postupak se prenosio kroz generacije u nekim zanatskim selima u Vijetnamu. Koriste se za slikanje u vijetnamskoj narodnoj umjetnosti, posebno za izradu papira za slike Dong Hoa ili za čuvanje važnih dokumenata iz prošlosti. Zbog karakteristika stabla Dó, njegovi su proizvodi poznati po svojoj dugotrajnosti. Istraživanja u proizvodnim pogonima Dó papira u Vijetnamu pokazuju da nema kemijskog učinka koji bi stvarao kiselinu u papiru. Kora se kuha i tri mjeseca namače u vapnenoj vodi, oguli se crna kora, izgnječi mužarom i tučkom, a zatim se od sluzi sardina stvori ljepljiva smjesa.
U razglednicama sam odlučila biti kratka: Pozdrav iz Vijetnama!
Nadala sam se da će stići.
(Tri tjedna kasnije nazvao me djed, a onda prijateljica - sretno su stigle!)
Možda ipak volim kavu?!?! (a.k.a Kriza Osobnosti)
Sljedeći dan bio je posvećen intenzivnom istraživanju grada, tako da smo ga morali započeti bogatim ručkom. Moji prijatelji, Zvone i Veronica, odveli su me u kafić gdje su već par puta dosada doručkovali otkad smo došli u Vijetnam i praktički su mi naglasili jedno: moraš probat njihovu kavu!
Sad, svi koji me poznaju o meni čvrsto znaju jednu činjenicu: ja ne volim kavu. Pijem ju rijetko, gotovo nikad - kad mi konobar u kafiću donese krivo ili ako me netko ponudi i ne želim ih tlačit da mi naprave nešto drugo kad apsolutno svi drugi piju kavu. Ovo je moj "I'm not like other girls" - mislim da svi imamo pravo na jedan.
(I znam da ovo ide protiv mog splićanstva ali vratila bih se na prvotni citat Walta Whitmana i ostala na tome.)
Ipak, lagala bih kad bih rekla da baš nikad ne pijem kavu. Naime, ono što ja ne volim kod kave jest okus kave. Ali zato volim slatko, i obožavam na putovanju otići u skupe kafiće u koje nikad ne bih nogom kročila doma i uzet skupu kavu koja je više nekakav milkshake nego kava i uvijek naručim caramel frappuccino s ekstra karamelom. To volim. Volim naći nešto što ima što manji okus kave.
Ali, ne možeš otići u Vijetnam i ne probat vijetnamsku kavu. Gdje bi inače drugo to probala? Upravo tako. Odlaskom na ovo putovanje bila sam spremna jest skakavce. Nažalost, nisam ih našla i bila u prilici, ali to je moja razina predanosti.
I ljudi moji. Da svaki dan mogu piti vijetnamsku kavu - bih! Sigurno se pitate, što je to tu tako posebno? Ne znam jeste li znali, ali Vijetnam je zapravo drugi najveći proizvođač kave u svijetu. Nakon riže, kava je najveća izvozna roba Vijetnama i čini više od 18% svjetskog izvoza kave. U Vijetnamu se prvenstveno uzgaja kava robusta, poznata po visokom udjelu kofeina i gorkom profilu. Tradicionalno je vijetnamska kava poznata po tome što je tamno pržena. Također, ono što ju čini posebnom je proces prženja, koji često uključuje dodane arome poput moke, cikorije, vanilije, maslaca ili čak viskija. I apsolutno je božanstveno. Promijenilo mi je život. Salted caramel vietnamese coffee? To bi mi bilo posljednje piće.
Toliko je ozbiljno.
Idemo po dnevne korake
Danas smo odlučili ići u Ratni muzej, to jest War Remnants Museum, no prije toga smo odlučili prošetati gradom i proći kraj Palače neovisnosti, iliti Palače ponovnog ujedinjenja.
Palača neovisnosti je povijesni lokalitet u Saigonu koji je prošao kroz nekoliko vladavina tijekom francuskog kolonijalnog razdoblja, Drugog svjetskog rata i rata u Vijetnamu. Palača Neovisnosti svjedočila je teškim vremenima grada. Dana 30. travnja 1975. godine, palača je preimenovana u Palaču ponovnog ujedinjenja i postalo je nezaobilazna znamenitost u Ho Chi Minh Cityju. Unutar palače čuvaju se autentični ostaci za kasnije generacije, kako bi se učilo o prošlosti i proučavalo ju. Oko palače je bogati vrt i mnoštvo zelenila, a redovi za ulaz su veliki.
Prilikom šetnje pokraj palače naletjeli smo na prodavača kokosove vode. Tu morate paziti, jer će vas pokušati prevariti tako da vam ponudi da nosite štap na kojem su kokosovi orasi i zatim će vam ih otvoriti da vam prodaju po pretjeranoj cijeni. Kokosovu vodu inače možete pronaći za 20.000 vijetnamskih dongova, ali traže 150.000. Ako već želite imati to iskustvo, važno je da se dobro cjenkate (to je zapravo glavni talent kojeg u Vijetnamu morate usavršiti!) i da znate vrijednost svog novca.
U Vijetnamu je lako osjećati se kao milijunaš jer kad razmijenite 100€ dobijete više od dva i pol milijuna vijetnamskih dongova. Jedno jutro odlučila sam se osigurati za tjedan te sam razmijenila oko 120€. U mjenjačnici sam dobila više od tri milijuna, no umjesto da sam dobila u većim novčanicama od 500.000 dongova, sve sam dobila u novčanicama od 100.000.
Odmah sam poslala poruku prijateljima:
"Osjećam se bogato, ali na onaj cringe način. Pokažite mi jednog (1) bogataša s debelim novčanikom? Upravo tako! Wealth whispers."
Rat i njegove posljedice
Nekada poznat kao Muzej kineskih i američkih ratnih zločina, Ratni rata dosljedno je najpopularniji muzej u Ho Chi Minh Cityju među turistima, i to s razlogom. Iako nisam dobro upoznata s poviješću (držim se umjetničke strane povijesti, što mi je u struci), ipak nisam kompletna neznalica. No, lagala bih kad ne bih rekla da je moja dosadašnja percepcija bila itekako pod utjecajem američkih filtera. U kanonu američkih romana, memoara i filmova o ratu u Vijetnamu središnji je diskurs onaj o američkoj viktimizaciji sukoba u toj zemlji. Ta strategija ima za cilj uspostaviti reprezentaciju koja utvrđuje američke vojnike i veterane kao najznačajnije žrtve rata. Vijetnam je pretvoren u američki mit, a taj je proces rezultirao dehistorizacijom i mistifikacijom sukoba koja je zamaglila njegovu povijesnu i političku realnost.
Išli smo iz prostorije u prostoriju, čitali o žrtvama, o zločinima, o smrti. Mrtvi novinar za mrtvim novinarom. Nekolicina njih naših godišta. Japanski ratni reporter Taizo Ichinose imao je 26 godina kada je ubijen u Vijetnamu. Jednom mu je njegov Nikon fotoaparat spasio život. Nažalost, nije ga mogao spasiti zauvijek.
Ja sam napunila 26 godina u listopadu.
(Nakon posljednje prostorije o žrtvama akcije Agent Orange, pola sata sjedimo na klupici ispred u tišini. Onda, idemo dalje. Jer smo dovoljno blagoslovljeni da to možemo.)
Ručno rađene umjetnine
Kroz turu nas je vodila turistička vodičica imenom Sunny. Sunny je godinu mlađa od mene i što se njene majke tiče stara je cura koja se već trebala udati (imamo li svi istu majku?) i točno je onakva kako bi je opisalo njezino ime. Njezin engleski ima jak naglasak, ali njezina živahna osobnost to itekako nadoknađuje. Ona iskreno voli svoj posao, sanja o tome da bude najbolji turistički vodič i da putuje svijetom. Nakon samo pet minuta poznanstva s njom - i vi želite da ona to postigne. Šalila se s nama, smijala s nama i istinski je željela da doživimo svu ljepotu onoga što Vijentam nudi. Čak i kad nam je rekla da njeni radni dani često počinju u 6 ujutro i da zbog gužve u prometu kući stiže tek iza 21 sata, i dalje je odisala veseljem. U mislima sam odlučila - i ja želim biti tako sretna.
Prva postaja bila je radnja Handicapped Handicrafts. Svi proizvodi iz ove radnje stvoreni su od strane hendikepiranih osoba, među kojima su najviše oni stradali od rata koji još uvijek žele zaraditi za život, ali više nemaju pravo na rad u uredima i drugim oblicima rada.
Slikarstvo lakom poznata je drevna umjetnost u Vijetnamu za koju se kaže da je pronađena u drevnim vijetnamskim grobnicama, a kasnije se spojila s francuskim tijekom 30-ih godina i tada se smatrala posebnim oblikom likovnog slikarstva u Vijetnamu poznatom kao sơn mài. Gotovi proizvodi prolaze kroz vrlo dug, izazovan i složen proces, toliko složen da se kvalificira kao jedan od najboljih i najimpresivnijih oblika umjetnosti u zemlji.
U početku se komad drveta premazuje bojom kako bi postao platno. Ljuske jajeta ili sedef slažu se ručno pincetom komad po komad. Umetnute ljuske jaja i sedef potom su obložene crnim lakom. Medij se ekstrahira iz stabla cây sơn ubranog na isti način kao i guma, puštajući sok da teče kroz rez. Svježi lak je bijele boje, te se izlaže zraku i postaje smeđ. Crni lak, s druge strane, nastaje kemijskom reakcijom sa željezom, koja se postiže danima miješanjem soka željeznom šipkom dok se ne postigne željena boja. Prije no što se dizajn zapečati lakiranjem dodaju se završni detalji. Neki su slojevi uglađeni više od drugih slojeva kako bi se istaknuo ili dobio veću razinu detalja.
Cu Chi tuneli
Cu Chi tunele čini mreža tunela od 120 km, a izvorno ih je izgradio Viet Minh za povezivanje sela tijekom borbi protiv Francuza 1940-ih. Tijekom Vijetnamsko-američkog rata postojeći sustav tunela je popravljen, a mreža se proširila povezujući sela sve od rijeke Saigon do kambodžanske granice. Nakon što smo pogledali kratki video, Sunny nas je provela u obilazak džungle.
Tuneli su udomili preko 16.000 osoba i uključivali su stambene prostorije, bolnice, učionice, kuhinje i područja za izradu alata na 3 razine. Zapravo, možemo reći da su tu bila izgrađena čitava podzemna sela! Život u tunelima bio je težak za Viet Conge. Zraka, hrane i vode bilo je malo, a tuneli su bili prepuni insekata i gamadi poput mrava, žohara, pauka, štakora i zmija. Bolesti su harale, osobito malarija koja je bila drugi najveći uzrok smrti nakon ratnih rana.
Imali smo priliku i sami proći jednim od tunela, dužine 10 metara. Iako je službeni vodič ispred nas, i znamo da je kraj blizu, brzo nas svih hvata osjećaj zarobljenosti i klaustrofobije. Ne možemo zamisliti kako su ljudi tu provodili većinu svojih života, jer ih je na to prisilio rat.
Na kraju našeg obilaska, počastili smo se korijenom tapioke i čajem od pandana. Ova osnovna vijetnamska prehrambena namirnica činila je velik dio prehrane Viet Conga tijekom rata. Korijen tapioke poslužen je s prilogom od mljevenog kikirikija i šećera, i bio je prilično dobar - iako nas je Sunny upozorila da ga se ne bi smjelo previše jesti.
U turu smo imali i uključen tradicionalan vijetnamski ručak, koji nas je opet oduševio. U svakoj prilici posezali smo za vijetnamskom hranom, i nismo joj ostali ravnodušni. I sada, tjednima kasnije, sjetim se tog ručka i poželim da ga mogu opet pojesti.
Možda je to znak da naučim bolje kuhati?
Mekong Delta
Delta Mekonga zauzima veliki dio jugozapadnog Vijetnama i sastoji se od 12 provincija. Ima više od tisuću životinjskih vrsta, kao i veliki izbor biljnog svijeta. Ljudi su naseljavali deltu od prapovijesti, a delta je trenutno veliki izvor poljoprivrede i akvakulture.
Do My Thoa ima otprilike dva sata vožnje, te tu ulazite u čamac koji će vas odvesti u Deltu. Četiri su glavna otoka u delti Mekonga, koji se smatraju "svetim otocima". Posjetili smo samo dva od četiri otoka, jer su ostali trenutno bili zatvoreni za turiste.
Prvi otok koji smo posjetili bio je Unicorn Island. Nazvan po tradicionalnim vijetnamskim šeširima, otok se nalazi u sredini delte Mekonga. U prošlosti su ljudi s otoka Con Thoi Son uglavnom živjeli od ribolova, zajedno s uzgojem voćki kao što su longan, sapote, naranče, mandarine, pomelo, durian, banane, jackfruit, mango… Kasnije su ljudi razvili pčelarstvo radi meda, neka kućanstva također prave lisnato tijesto, rižin papir, slatkiše od kokosa, džem, rukotvorine…
Prvo smo se čamcem provozali do Eko farme pčela. Sjedili smo za raznim stolovima i bili posluženi čajem od meda, kao i raznim proizvodima koje su ručno izradili, a koje ste mogli kupiti. Također ste mogli u rukama držati košnicu punu pčela.
Zatim smo se prebacili u male brodice koje su nas odvezle duž kanala. Mogli smo sami veslati, ali i uživati u apsolutno prekrasnoj prirodi oko nas. Sve je bilo tiho, mirno i spokojno. Tada nam je postalo jasno da smo doista na pola svijeta, da svjedočimo nečemu što nikada prije nismo, da imamo novo, jedinstveno iskustvo.
Kad smo stigli do kraja i napustili čamce, sjeli smo za stolove pune raznog voća. Prvi put sam probala dragon fruit i odmah sam postala opsjednuta. Kako smo probali sve – od lubenica, banana, ličija, longana, jackfruita i meni osobno najdraže marakuje – mogli smo uživati u posebnom koncertu mještana koji su pjevali tradicionalne vijetnamske pjesme.
Mislim da će mi od svega najviše nedostajati voće - ništa neće moći nadmašiti ono što sam jela u Vijetnamu. Ili je novo i nam skupo i nedostupno, ili je jednostavno bolje - banane su bolje, lubenice su bolje, mandarine su bolje. Ne znam hoću li ikada više u njima moći uživati na isti način.
Poslije smo prošetali otokom prije nego što smo se ukrcali na tuktuk i otišli do centra za proizvodnju slatkiša od kokosa gdje nam je Sunny pokazala kako se ljušte kokosovi orasi. Proces uključuje opasne pokrete s oštrim šiljkom, te stručnjaci navodno to rade do 1000 puta dnevno. Svemu je pomogla industrijalizacija i većina toga se više ne radi ručno nego strojno. Niti jedan dio kokosa se ne baca, a ljuske se koriste za izradu suvenira. Mogli smo probati sve različite vrste slatkiša i kupiti još da ih ponesemo kući.
Kad je naše putovanje završilo i kada smo se vratili do malog autobusa koji nas je vratio u naš hotel, bila sam tužna što je dan došao kraju. Željela sam sve ponoviti iznova, izgubiti se u prirodi i ljepoti delte Mekonga i Ho Chi Minh Cityja. Čudno je kada shvatite da je malo vjerojatno da ćete se vratiti na neko mjesto u kojem ste, pogotovo negdje ovako daleko, mjesto o kojem sam mogla samo sanjati. No, tješila sam se činjenicom da je moje putovanje daleko od svog kraja i da će ta sjećanja zauvijek trajati u mom srcu.
