Sletjele smo u Ho Chi Minh City u jutarnjim satima 27. prosinca nakon 24 sata putovanja. Moglo bi se dakle reći da sam zapravo putovanje započela tovanjem tijekom Božićnog ručka i konzumiranjem količine kolača u jedan dan koliko bi inače u onim zlatnim i vjerujem svima najdražim trenucima oko blagdana kada je spremljeno bar pet vrsta kolača i možda jedna torta i uživate u tome za doručak, desert poslije ručka i večeru, kako bi nadoknadila to što imam samo jedno popodne za uživanje u ovim slasticama. Pakiranje sam bar riješila na vrijeme, tako da me to nije stresiralo.
Ipak, noć uoči putovanja nisam spavala jer je let iz Splita za Zagreb bio već oko šest ujutro, što je značilo da na aerodromu moram biti u pet, što je značilo da me kupe oko 4:30, što je značilo da bi se morala probuditi u 4:00... Znate kako to ide. Umjesto spavanja pogledala sam jedno tri božićna filma loše televizijske produkcije koji su ipak ispali kako-tako kvalitetni i čekala da mi prođe vrijeme.
Dugo putovanje
Nekako sam i dalje mislila da sve samo sanjam, jer mi se ideja da stvarno idem u Vijetnam na skoro dvadeset dana činila suludom, ali sve je počelo sjedati na svoje kada smo sletili u Dohu, gdje nas je doveo let iz Zagreba.
Ako već niste pretpostavili, promijenit ćemo nekoliko letova. Meni je to osobno bilo posebno i zabavno iskustvo, jer nikad nisam bila na dužem letu. Sada, nakon što sam prošla četiri leta od sedam sati, sa sigurnošću govorim da je hrana skroz dobra (iskreno, i dalje sanjam pudinge koje nudi Qatar Airways), a sjedala tek postanu stvarno neudobna kada osoba ispred vas odluči spustiti sjedalo (i zato mislim da bi onoga tko je to omogućio trebalo strpati u zatvor).
Aerodrom u Dohi je ogroman, što znači da je bilo lako izgubiti nekoliko sati do idućeg leta, pogotovo kada se uzme u obzir da aerodrom ima vlastiti park i apsolutno svaki dućan koji bi vam ikada pao napamet. Istovremeno sam se osjećala bogato i siromašno. No, nećemo govoriti o tome koliko sam novaca ostavila za ručak, malo je sramotno.
Činjenica da sam u Vijetnamu nije skroz slegla ni kada sam prošla imigraciju i napokon dobila pečat u putovnicu. No, s obzirom da sam dotada imala onaj iracionalni strah da će mi otkriti grešku na visi i da ću ostati zarobljena na aerodromu dok mi u ruke putovnicu nisu vratili, to ima smisla.
Kad smo već kod iracionalnih strahova, jedan racionalan je bio da će mi izgubiti prtljagu. Kao Putnik Znalac (čitaj: provela sam jedno tri dana guglajući savjete po internetu i blogovima) unaprijed sam odvojila odjeću u check in kofer kao i u carry on kofer, da ne bi ostala samo s robom u kojoj sam putovala, no ipak mi ne bi bilo svejedno baviti se s cijelom procedurom oko pronalaska izgbuljenog kofera. To je previše za mene. Kako bi rekla Gwen Stefani, "I'm just a girl".
Nasreću, kofer je sretno stigao u Ho Chi Minh City, te sam napokon mogla odahnuti i uživati u činjenici da sam stvarno sretno stigla u Vijetnam, više od 9.000 kilometara od kuće. Naravno, koferi su bili samo naslagani na podu umjesto na kakvoj traci za preuzimanje, ali mislim da je to dalo dodatan karakter cijelom putovanju.
Prvi dojmovi
Teško je opisati aerodrom u Ho Chi Minh Cityju dovoljno dobro bez da ste zaista bili tamo. Praktički čim izađete s leta, nailazite ne na sablasnu tišinu koja ponekad zna zaokupiti aerodrom, već na žamor. Kako nisam dovoljna budala da koristim svoje mobilne podatke u stranoj zemlji jer nažalost nisam bogata, mobitel mi je bio na zrakoplovnom načinu dok nisam upila vijetnamsku SIM karticu. Nisam se trebala brinuti oko toga gdje i kako ju uzeti ni hoću li imati dovoljno interneta - naime, odmah vas napadaju (na pozitivan način) prodavači s jedno tri različita štanda, i samo sve prepustite u njihove ruke. Za nekih 10 eura imala sam neograničeno interneta tijekom boravka u Vijetnamu, i što više curi treba? Moji pratitelji na Instagramu bili su itekako zadovoljni, jer sam ih maltretirala objavama svakodnevno. Opet, riječima Gwen Stefani, stvarno jesam samo djevojka. Sue me.
Na aerodromu su nas dočekali volonteri koji su nam organizirali prijevoz do smještaja u kojem ćemo biti prvih tjedan dana boravka, a sigurno sam im bila pravi prizor u dugoj crnoj toperici koju sam obukla jer je u Splitu bilo hladno (ali nažalost, toperica nije doživjela povratak u Split - ali o tome drugi put, rana je još svježa) iako je u Ho Chi Minh Cityju bilo 35 stupnjeva.
Sad, znam da zvuči užasno skupo i umišljeno reći da smo imale nekoga tko nas je dočekao na aerodromu i prevezao u hotel, no to ima veze s pravim razlogom zašto sam uopće promijenila tri aviona i proputovala 9.000 kilometara - a to je Svjetsko studentsko natjecanje u debati koje se tradicionalno održava svake godine, a ovaj put je to bio Ho Chi Minh City u Vijetnamu.
Debatno natjecanje
Svjetsko debatno prvenstvo (World University Debate Championship, WUDC) je najveće, ali i najznačajnije natjecanje u debatiranju, to jest argumentiranom raspravljanju. To potvrđuje i činjenica da se u ovom obliku natjecanje održava neprekidno od 1980. godine, i jedno je od najvećih studentskih međunarodnih događanja uopće na kojem sudjeluje preko 1500 mladih intelektualaca s najpoznatijih svjetskih sveučilišta. Studenti dolaze sa šest kontinenata i sudjeluje preko 200 sveučilišta što čini ovu kulturnu manifestaciju izuzetno značajnom i jedinstvenom. Toliko je studenata koji su upravo zbog tog razloga putovali u Vijetnam, da smo Sara (moja debatna partnerica) i ja cijelim putem igrale igru "Pronađi Debatanta" te smo ih šačicu sreli u Dohi. Debatante je lako prepoznati ako ste u sportu dovoljno dugo, pretpostavljam da je to i svojevrsna profesionalna deformacija.
Išla sam kao jedna od članica Splitske debatne unije, studentske udruge registrirane pri Sveučilištu u Splitu koja je otvorena svim studentima koji se žele priključiti, a ja sam se priključila u jesen 2016. godine i od tada učila o
debati, upoznavala nove ljude, stvorila prijateljstva za cijeli život i putovala kada su to financije dopustile. Članovi Spliske debatne unije već više od desetljeća se pripremaju, sudjeluju i reprezentiraju Sveučilište u Splitu na ovom svjetskom natjecanju.
Svjetsko prvenstvo se održava u terminu od 27. prosinca do 4. siječnja, te su ti datumi su unaprijed određeni za svako Svjetsko prvenstvo. Prvenstvo je podijeljeno na 3 dana eliminacijskih debata, tijekom kojih se debatira 9 rundi, na 9 različitih tema na engleskom jeziku. Na Novu godinu se objavljuju timovi koji su prošli eliminacijske runde, te sve rezultira finalnim timovima koji se na velikom finalu 4. siječnja bore za titulu najboljeg u tri kategorije: Open, engleski kao drugi jezik i engleski kao strani jezik.
Tako smo 28. prosinca sudjelovali na ceremoniji otvaranja te smo imale priliku dobiti poseban uvid u vijetnamsku kulturu putem pet sljedova hrane i nastupa lokalnih plesnih skupina.
Vijetnamska kultura
No, prvi dodir s Vijetnamom imale smo već prilikom vožnje s aerodroma do hotela. Prvo čime sam ostala zatečena nije bila vrućina - nju sam očekivala - već promet. Ne mogu riječima opisati koliko je bilo motociklista. Čeljust mi je skoro dodirnula pod od čuda.
Volonterka - koja je Vijetnamka - nam je pokušala objasniti tu kulturu. Naime, motocikli za mnoge Vijetnamce nisu samo prijevozno sredstvo, već i način života. Koriste ih kako bi se vozili na posao, išli u kupovinu, druže se tako što sjede na njima i jedu uličnu hranu ili pak piju piće, te na njima čak i spavaju. Za mnoge mlade Vijetnamce, motocikli označavaju i slobodu, te koriste motocikle kako bi istražili zemlju.
Motocikli su posvuda u Vijetnamu, te su ulice pune njihove buke dok se oni provlače kroz promet i pokušavaju zaobići pješake. Nasreću, tada me još nekoliko sati dijelilo od prvog pokušaja prelaska ulice u Ho Chi Minh Cityju, ali mogu se pohvaliti da nisam nastradala. Ali ne samo to, već iako sam svjedočila kaosu na ulicama, nisam svjedočila nijednom sudari, te nijednom agresivnom ispadu. To za nas Splićane pogotovo zvuči nemoguće, ali vjerujte mi na riječ.
Da vam to ipak nekako vizualiziram, Ho Chi Minh City - ranije poznat kao Saigon - najnaseljeniji je grad u Vijetnamu i to s oko 9,3 milijuna stanovnika u 2023. godini. Također, Ho Chi Minh City ima oko 7,3 milijuna motocikala, i svi su u privatnom vlasništvu.
Nevjerojatno.
Kako su im motocikli glavno prijevozno sredstvo, česta pojava su i njihove "ninje". Ninja Lead izraz je koji se često koristi za vozače u Vijetnamu koji nose zaštitu od sunca za cijelo tijelo, maske i pokrivaju lice kada izlaze na cestu kada je sunčano. Često jure kao da lete, signaliziraju lijevo, ali skreću desno, zbog čega vozači u prometu nemaju vremena reagirati. Povećana popularnost ove ninja odjeće može se pratiti unatrag do dugogodišnje ženske opsjednutosti svijetlom kožom. Zbog vijetnamskih poljoprivrednih korijena, gdje su siromašni obično bili preplanuli radnici koji su radili pod suncem na rižinom polju, svijetle boje kože dugo su bile standard ljepote i visokog društvenog statusa. Ova opsjednutost blijedom kožom još je više pojačana danas, od ostataka zapadne kolonizacije do nedavnih istočnoazijskih kulturnih valova.
Također, tijekom šetnje gradom nerijetko ćete vidjeti ljude kako koriste motocikl kako bi na njemu spavali. I dalje ne mogu vjerovati kako im to uspijeva i kako im uopće može biti udobno, no odlučila sam da svemir mora čuvati neke tajne. Kao što postoji tajna čokolade u Matinim krafnama. Balans.
Kako je sve prošlo
Prvi dani putovanja nisu bili rezervirani za previše istraživanja grada, već za (neuspješno) suzbijanje jet laga i eliminarne debatne runde natjecanja. Moram vam priznati, prije ovog putovanja bila sam skeptična oko cijelog koncepta jet laga, no dobila sam pljusku od svemira i sada više neću reći riječ nikome. Prvih tjedan dana oko šest popodne bi me uhvatio grozan umor - što je bilo loše kada imate još jednu rundu za debatirati i o tome vam ovisi uspjeh natjecanja, a teško da ćete uspješno slušati i pratiti sat vremena debatnih govora i biti na svom vrhuncu - jer bi mi unutarnji sat tijelu govorio da sam, zbog vremenske razlike od 6 sati, zapravo bila budna cijelu noć iako jesam spavala. No, i to sam nekako izdržala i naposljetku ušla u normalan ritam spavanja.
Tijekom natjecanja u devet eliminacijskih rundi imale smo priliku debatirati s timovima doslovno iz cijelog svijeta, i upoznati se s novim ljudima. U posebnom sjećanju su mi novi prijatelji iz Bangkoka i nadam se da ću ih moći sresti opet. Debatantska prijateljstva su jedna posebna sorta ljudskih veza, gdje u tih pola sata kada čekate presudu postanete najbolji prijatelji i drago vam je vidjeti jedno drugo tijekom natjecanja, ali cijelo vrijeme znate da je ovo možda jedini put kada ćete se moći sresti.
Prvi dan natjecanja puni ste energije i nada, no one vam se neizbježno sruše do drugog dana, kada imate puno bolji uspjeh i ponovno vam se vrati vjera u život. No, tada nastupi nešto gore: umor. Prije devete runde eksala sam bocu prokrijumčarenog sojua (soju je bistro i bezbojno korejsko destilirano alkoholno piće) i skoro imala mentalni slom u redu prodavaonice 7/11, ali sve je to za ljude.
Naposljetku, u Split smo se vratile bez prolaska dalje, no s novim doživljajima i nekim osobnim uspjesima, te sigurno znamo više i bolje no što smo znale prije.
Ipak, možda je pravi prolazak u finale sva iskustva i prijateljstva koja smo stekli putem, a koja ja sada s vama mogu podijeliti.
