Marko Jurić je 43-godišnji Splićanin koji svoju priču gradi u dalekoj Kini.
Radi se o poznatom nogometnom imenu. U karijeri je nastupao, između ostalog, za Slaven Belupo, Zagreb, Istru, Široki Brijeg i RNK Split, a nakon što je kopačke okačio o klin, odlučio se okušati u trenerskim vodama.
"Ne može se povući neka paralela s našim uvjetima. Hajduk kao naš najveći klub ima praktički terena"
I dobro mu ide. Nakon što je vodio nekoliko dalmatinskih trećeligaša, otisnuo se u Kinu prije četiri godine, gdje je na početku bio pomoćnik Kažimiru Vuliću. Nakon toga je radio trenerski posao u kineskoj nogometnoj reprezentaciji, a trenutno radi u Wuhanu, u nogometnoj akademiji provincije Hubei.
Ukratko rečeno, školuje buduće kineske nogometaše.
- Njihova brojnost i ekonomija se ne mogu usporediti s našom. Puno više ulažu, ali kvaliteta nije na dovoljnoj razini. Nogomet nije njihov bazni sport, ali ulažu puno i imaju veliku želju dignuti sve na višu razinu. Otkad je predsjednik Xi Jinping na vlasti, za jedan od prioriteta je stavio razvoj nogometa. Njihove momčadi imaju ogromne baze. Guangzhou ima bazu s pedesetak nogometnih terena samo za djecu. Ne može se povući neka paralela s našim uvjetima. Hajduk kao naš najveći klub ima praktički terena - povukao je paralelu Jurić na početku ugodnog druženja.
Nakon odmora se vraća u Wuhan.
- Imam ugovor još do kraja godine pa ćemo vidjeti dalje. Ponuda i interesa dolje za mene ima. Stekao sam neko ime, ali vidjet ćemo što budućnost nosi. U Kini sam bez obitelji, pogotovo u ovo korona vrijeme. Vrlo je teško dobiti vizu za doći dolje. Restrikcije su ogromne pa im nije baš bilo moguće doći - kazao nam je.
"Testirali su cijeli grad u roku od tri dana. Radi se o 12 milijuna ljudi"
Nemoguće je zaobići pitanje koronavirusa. Iz "njegovog" grada je sve krenulo.
- Kada je pandemija krenula, bio sam u Guangzhou, koji je udaljen oko 1.000 kilometara od Wuhana. Ubrzo su nas sve poslali kući. Nekoliko mjeseci smo bili kući te smo se u rujnu 2020. vratili u Kinu. Bio sam u kontaktu s prijateljima iz Wuhana. Tri mjeseca su bili zatvoreni u stanove i kuće. Nije bilo lako, ništa nisu smjeli - opisao nam je Marko.
Zanimalo nas je kako se danas živi u Wuhanu, a on nam je otkrio nevjerojatne činjenice.
- Do prije dvadesetak dana je život bio skroz normalan. Malo je drugačija kultura ljudi i nikome nije problem nositi maske i na otvorenom. Sigurno ih 80% to radi, čak i bez da im se naredi. Pridržavaju se nekih mjera koje je dala država. Vjeruju vladi i bore se zajedno prtiv pandemije. Prije tri tjedna su imali jedan slučaj zaraze te se korona malo raširila. Ukupno je bilo stotinjak slučajeva te su odmah zatvorili community u kojoj su bili pozitivni ljudi. Nitko nije mogao izaći iz toga. Community su ogromne zgrade. Ima ih dvadesetak te je taj krug ograđen. Ako se nađe netko pozitivan ili je bio s nekim u kontaktu, oni taj blok stavljaju u izolaciju. Testirali su cijeli grad u roku od tri dana. Radi se o 12 milijuna ljudi te je sada već dobro. Nema sada nijednog slučaja - priča nam.
U cjepivo Kinezi ne sumnjaju. Vjeruju nadležnima.
- Mislim da je Peking cijepio 85% ljudi. U većim gradovima neće biti problema. Vjeruju struci, koja je rekla da se treba cijepiti i oni ne sumnjaju u to. Koriste se naravno kineska cjepiva. Mi smo se u klubu cijepili, čak i djeca starija od 16 godina - kazuje nam.
Hrvati u Kini - potvrda naše vrijednosti
Vratili smo se na nogometne teme. Ne misli da Kina može otići na Svjetsko prvenstvo u Katar.
- Kvalifikacije još traju i u tijeku je drugi krug. Kinesko prvenstvo sada ima stanku od dva mjeseca te će oni odraditi reprezentativne pripreme. Mislim da će teško izboriti odlazak u Katar. Ispred njih su Australija, Južna Koreja, Iran i Saudijska Arabija, koji po meni imaju kvalitetnije igrače - kaže nam.
Na kraju smo ga upitali druže li se hrvatski nogometni djelatnici međusobno u Kini.
- Sada se povećao broj nakon dolaska Slavena Bilića i Ivana Leke. Stigao nam je i Franko Andrijašević, a tu je i Dejan Radonjić. Trebao nam je stići i Goran Tomić, koji je trebao preuzeti jedan veliki klub. Čujemo se, dopisujemo se, a bio sam kod Leke u Šangaju. Međutim, teško je intenzivnije se družiti zbog svega poznatog, ali i načina odigravanja utakmica u Kini. Sa mnom su u akademiji još dva naša trenera, Vedran Kukoč i Šimun Caktaš. Mi se najviše i družimo - zaključio je Jurić.
