Općepoznata je činjenica da je Split najsportskiji grad na svijetu, no da se u Splitu pod vodom (ne morem!) postavljaju Guinnessovi rekordi – ne bi se očekivalo. U nastavku donosimo priču sa 46-godišnjim Tomom Čelarom, članu Ronilačkog kluba Split, hrvatski reprezentativac u ronjenju na dah i državni viceprvak 2025. godine u istom sportu, a koji je ujedno postavio Guinnessov rekord za 20 okreta unatrag na dubini od pet metara uz dodatno opterećenje od 15 kilograma za minutu i 25 sekundi.
Kako ste uopće završili u ronjenju — što Vas je prvo povuklo pod more?
- Volio sam ronjenje još kao dijete, obožavao sam dubine, bio sam dežurni kada bi prijateljima trebalo vaditi stvari iz mora. Mogu reći da sam ozbiljnije počeo roniti tek nakon doticaja s podvodnim ribolovom na koji me navukao cimer s kriminalistike i vjenčani kum Hrvoje. Naime, odlasci u prekrasnu Brnu na Korčuli spojili su me i sa suprugom tako da mogu reći da su mi more i dubine odredili sudbinu.
Što Vas i danas drži u tom sportu?
- Mir, opuštenost, isključenost i ljubav prema moru me i dalje drže u ovom sportu.
Kako biste opisali osjećaj boravka pod morem/vodom nekome tko to nikad nije iskusio?
- Osjećaj je neopisiv, tko god to nije iskušao, trebao bi. Hoće li ići na kamp na Lastovo ili se baciti u pet metara dubine – nije bitno. Bitno je da osoba to proba, opusti se i kasnije, ukoliko osjeti povezanost s dubinom završi tečaj ronjenja na dah i nauči osnove sigurnog zarona.
Koliko Vas ronjenje promijenilo kao osobu?
- Ne bih rekao da me promijenilo koliko sam se upoznao. Naučio sam granice, nekoliko sam se puta i opekao, ali to je i neka vrsta samospoznaje.
Što ste kroz ronjenje naučili o sebi što niste mogao na kopnu?
- Naučio sam da ima stvari na koje ne možemo utjecati i ne valja forsirati, ali uvijek možemo dati sve od sebe i uživati, kako u zaronu, tako i u životu.
Koliko je važna disciplina u Vašem životu izvan sporta?
- Disciplina je jako važna, trudim se izbalansirati poslovne i obiteljske obaveze, a jako sam ponosan što sam član dubinske reprezentacije. Trudim se napraviti dva treninga tjedno sa svojim prijateljem i trenerom Tomom Vrdoljakom (u bazenu od listopada do svibnja, ostatak godine radimo dubinske treninge) i dva specifična treninga snage i eksplozivnosti u Dizačkom klubu Split s trenerom Amarom Musićem. To je najmanje što mogu napraviti da bi se pripremio za ozbiljan zaron i natjecanje na visokom nivou.
Što Vam je u ovom sportu najljepše, a što najteže?
- U sportu mi je najteže reći „dosta je“ i izaći vani, a najljepši je osjećaj kada se opustite, kad su otkucaji srca na najmanjem broju, kada tonete u bezdan.
Kako se nosite s pritiskom i očekivanjima s obzirom na obaranje rekorda?
- Jako dobro se nosim s pritiskom, to je jedna od mojih glavnih karakteristika jer dubine koje kolege iz reprezentacije naprave ja još ne mogu stići, ali dobra glava pomaže u svakom slučaju jer na natjecanju uspijem pretočiti ono što radim na treningu.
Koliko je važno imati dobar tim oko sebe?
- Imam najbolji mogući tim, to znači puno. Trener za dubinu i bazen Tomo Vrdoljak, Amar Musić trener je za fizičku pripremu te kolege reprezentativci Petar Klovar, Vitomir Maričić, Sanda Delija, Andre Grce, Donat Faraguna, Budimir Šobat, Zsófia Törőcsik. S njima brusim dubinske zarone i sudjelujem na natjecanjima.
Postoji li trenutak u ronjenju koji Vas je posebno oblikovao?
- Mogu reći da me oblikovao prvi i malo dublji zaron, ali osjetio sam povezanost prvog trenutka kada sam zaronio, isto kao i svome najdubljem zaronu od 70 metara bez peraja.
Kako balansirate privatni život i sport?
- Smatram da balansiram poprilično dobro, ali mislim da sam ja kriva osoba za to pitanje. To biste trebali pitati moju obitelj, nije lako, no imam potporu svoje supruge Mirke i djece Petre i Dorijana, gledam ih uključiti što više mogu u svako natjecanje, kamp, edukaciju, tako da budu dio moje morske avanture. Supruga ne gleda uživo moje dubinske zarone, nego pogleda snimku nakon, a djeca navijaju za mene i glavna su mi pokretačka snaga.
Koliko je more za Vas bijeg, a koliko izazov?
- More za mene ne predstavlja bijeg, već nekakav normalni ambijent, okruženje. Imam ispunjen život pa ne mogu reći da je bijeg, ali u svakom slučaju, jako važan segment bez kojeg se ne bih mogao zamisliti.
Što radite kad Vam padne motivacija?
- Najčešće napravim malu pauzu, pogledam oko sebe i vidim što gubim, odnosno što mi nedostaje pa se brzo vratim u normalu. Rijetko kada mi padne motivacija, može biti nekakav kratkotrajni umor, ali idući sam dan kao novi, resetiram se odmah i krenem po starom.
Imate li uzore ili ljude koji su Vas oblikovali?
- Kao dijete čitao sam o Umbertu Pelizzariju i prvim ljudima u ronjenju, ali kako su mi kolege iz reprezentacije premašili sve te dubine, rekao bih Vitomir Maričić koji mi je prije svega dragi prijatelj i glavni motivator.
Gdje se vidite za nekoliko godina — u ronjenju i izvan njega?
- Vidim se u ronjenju i dalje, smatram da nisam postigao ono što sam mogao i da su godine samo brojka te da će doći još veći rezultati.
Kad ste oborili Guinnessov rekord, u kojem ste trenutku znali da će zaron uspjeti — je li to bila odluka prije ili osjećaj tijekom zarona?
- To je bio lijep osjećaj, ne samo zato što sam ga oborio zajedno s Vitomirom Maričićem u Splitu, koji je svjetski broj jedan što se tiče ronjenja, nego zato što sam imao svoje navijače, splitske „Bile tiće“ i navijače iz Zadra, iz „Malog princa“, obitelj, drage prijatelje… Kada sam izronio i čuo pljesak, to je bio lijep i nevjerojatan osjećaj za mene, bio sam ispunjen i ostvaren.
Koji je bio najopasniji trenutak u Vašoj karijeri koji publika nikad nije vidjela?
- Nekoliko sam puta radio statiku na bazenu i gurao se do tih black-outa. Što se tiče dubine, tu sam puno oprezniji, ali bilo je nekoliko nepromišljenih trenutaka. Imao sam odličan safety-team oko sebe, oni su pazili na mene.
Kako izgleda trenutak kad tijelo počne slati signale da ste blizu granice — i kako odlučujete hoćete li ih ignorirati ili poslušati?
- Ovisi gdje sam, nije isto u dubini i u bazenu. U bazenu to kreće nakon 125 metara, a u dubini kada se pređe oko 65 metara, no borba je u oba slučaja. Ovisi kako ste se naspavali, kakva je glava, kakve su misli, jesam li opušten, koncentriran, jesam li dovoljno relaksiran, grizem li dovoljno, imam li snage iščupati još malo… Uvijek su zadnji metar-dva neka vrsta kocke s tim da se trudimo da kocka bude što manja i da bude na nivou, najviše zbog obitelji i sebe, a naposljetku i sporta.
Koliko je ronjenje zapravo igra s vlastitim egom – i kako držite taj ego pod kontrolom kad ste na vrhu?
- Sigurno da je igra s vlastitim egom. Da pitate moju suprugu i trenera, oni bi to potvrdili i rekli da trebam biti još konzervativniji što se tiče toga i još pragmatičniji te se manje kockati sa svojom sigurnošću. Osjećam da sam tu zreo i da sam se poboljšao u odnosu na nekoliko godina unatrag. Druga sam osoba, s iskustvom dolazi odgovornost.
Što Vas više ograničava: fizička spremnost ili mentalna barijera koju si sami postavite?
- Mislim da me ne ograničava ništa, i jedno je i drugo na zadovoljavajućoj razini. Fizički uvijek možete napredovati što se tiče snage i kondicije, toga nikada dosta. Jednostavno, prvo sam roditelj, onda djelatnik gradske uprave i imam odgovoran i ozbiljan posao te ovom prilikom moram zahvaliti svom poslodavcu na razumijevanju i vrhunskoj suradnji koja mi olakšava ispunjavanje svojih reprezentativnih obaveza, a naposljetku sam i ronioc. Lakše bi bilo da sam se mogao posvetiti samo tome, ali ovako je izazovnije. Na ovaj način ovih mojih 70 metara vrijedi kao 100 da se bavim isključivo time. Zadovoljan sam omjerom zastupljenosti ronjenja u svome životu.
Postoji li dubina ili rezultat koji Vas iskreno plaši, bez obzira na iskustvo?
- Ne postoji dubina koja me plaši jer sam ja sam sebi najveći prijatelj i neprijatelj, tako da samo treba slušati tijelo i okružiti se dobrim safety-teamom pa onda imamo jedan od najsigurnijih sportova na svijetu.
Nakon što ste postavili Guinnessov rekord, što Vas uopće još „vuče” dalje — dokazivanje sebi, drugima ili nešto treće?
- Napravili smo odličnu priredbu kojom smo promovirali sport, uključili djecu, zainteresirali sugrađane i pokazali da se na siguran način mogu pomicati granice što je na kraju i prepoznato od strane medija i šire javnosti zbog čega bismo voljeli napraviti još jednu uz direktan video-prijenos možda ljeti kada budu otvorene tribine. Htio bih zahvaliti još jednom svim prijateljima, donatorima, trenerima i cijeloj ekipi iz Javne ustanove sportskih objekata Split odnosno Bazeni Poljud, Aidi Drinjaković i ravnatelju Damiru Vlajčeviću koji su mi pomogli sve organizirati na najvišem nivou. Nema očekivanja, htio bih napraviti još jedan rekord s još više stila i usrećiti više djece, da se sve spoji u jedno.
Kako se nosite s činjenicom da u ovom sportu pogreška često nema “popravni”?
- Da, nema popravnog ispita, treba biti siguran, slušati tijelo, imati vrhunski tim koji je pripravan i koji reagira kako treba. Njima se mogu prepustiti, krenuti u dubine sigurno i bez ikakvog straha i bojazni za svoj život znajući da će reagirati kako treba. Dakle, u njih imam potpuno povjerenje i doslovno svoj život stavljam u svoje ruke trenera i kolega reprezentativaca.
Što biste savjetovali nekome tko tek ulazi u ronjenje ili globalno u svijet sporta?
- Savjetujem obavezno završavanje tečaja ronjenja na dah kod stručnih osoba poput Tome Vrdoljaka i Vedrane Vidović, višestrukih državnih prvaka i pionira ovog sporta. Ako poželimo otići dublje, svakako bih preporučio pohađanje ozbiljnog ljetnog kampa poput Ljetnog kampa na Lastovu gdje se bruse tehnike na ozbiljnijim dubinama.
Toma Čelar prošle je godine na državnom prvenstvu u ronjenju na dah u dubinu, koje se održalo na otoku Krku, osvojio srebrnu medalju u ukupnom AIDA poretku s osvojenih 165 bodova kroz četiri discipline, zlatnu medalju u disciplini CNF (konstantno opterećenje bez peraja) sa zaronjenom dubinom od 45 metara te srebrnu medalju u disciplini FIM (povlačenje po konopu) s postignućem od 60 metara te se nakon 18 mjeseci bavljenja ovim sportom plasirao među 20 najboljih ronioca svijeta nakon održanog Svjetskog prvenstva na Cipru. U travnju ove godine očekuju ga izazovi u Tihom oceanu odnosno filipinskom moru u sklopu pripremnih kampova.
Ovo su samo neki od njegovih uspjeha, a nadamo se da će perspektivni ronioc imati puno uspješnih zarona i novih obaranja rekorda pred što više očiju domaće publike i njegovih navijača, „Bilih tića“ i „Malog princa“.
