Bila je 1995. godina, a Domovinski rat gotovo pa završen. Kao i mnogi sretni koji su uspjeli dočekati pobjedu i sačuvati živu glavu, Branko Jurić, tada 34-godišnjak, trebao je kući kao živ i zdrav hrvatski branitelj. Nažalost, pred sam kraj rata teško je stradao i kući se vratio kao ratni vojni invalid. Zbog posljedica ranjavanja amputirana mu je noga, a tako malo nedostajalo je za 'happy end', ako on uopće postoji u nečemu strašnom kao što je rat.
"Nije meni ništa, ja nemam samo jednu nogu"
- Bio je to za mene 'salto mortale'. Momka, sportaša koji je mogao staviti tri čovjeka na sebe, odjednom je malo dijete moglo baciti. No, vojnik sam bio i ostao i sve sam to uspio pregrmjeti. Kroz rad u raznim udrugama jako dobro sam se rehabilitirao. Upravo udruge su mi pomogle u resocijalizaciji. Znate, tamo vidite ljude u kolicima, bez obje noge, bez obje ruke, oka... Kada vidite 20-godišnjake u takvom stanju, jednostavno kažete 'nije meni ništa, ja nemam samo jednu nogu...' – govori Branko.
Nije dopustio da ga invaliditet slomi ma koliko se čini teško nositi s takvom situacijom u 30-im godinama. Iako umirovljen, odmah je nastavio tražiti zanimacije i raditi. Prvo kao dopredsjednik Hvidre, pa u ugostiteljstvu, da bi se danas bavio maslinarstvom i obiteljskim vrtom. Usto je i dopredsjednik Udruge veterana i prijatelja.
- Ja baš nikad nisam besposlen. Nakon rata zasnovao sam i obitelj i otac sam dvoje djece. Jedan od najdražih hobija mi je plivanje pa često obučem neoprensko odijelo, dođem na Žnjan i držim se u formi. Doduše, jedino mi balote, koje sam znao zaigrati u svom selu kraj Drniša, sad već malo slabije idu, jer me pomagalo ne služi kao nekad – šali se Branko.
"Neki ljudi tako olako zauzimaju mjesta za osobe s invaliditetom..."
Snagom volje i pozitivnim duhom učinio je sve da izvuče najbolje od života unatoč hendikepu.
- Apsolutno sam sretan i zadovoljan. Živim punim plućima. Sigurno ću ostvariti svoje ciljeve jer sam preuporan. Nemam komplekse, nosim kratke hlače i ponosan sam što sam dao za ovu državu – ističe Branko koji, iako i danas doživljava nepravdu, nema zbog toga gorčine, ali ne može se načuditi nekim svojim sugrađanima.
Naime, više puta susreo se sa situacijom kada su invalidska parkirna mjesta bila zauzeta vozilima koja nemaju znak pristupačnosti. Nakon dugotrajnog traženja, kaže, znao je odustati i vratiti se kući.
- Strašno me smeta što neki ljudi tako olako zauzimaju mjesta za osobe s invaliditetom. Kao, 'samo ću pet minuta...'. Ne shvaćaju da ja ne mogu hodati pola kilometra do mjesta gdje trebam ići i da mi puno znači što su naša parkirna mjesta u neposrednoj blizini centra. Doživio sam jednu situaciju kada mi je zdrav čovjek na moj upit zašto mi je zauzeo mjesto odgovorio da je i on bio u ratu. Žalosno, ali istinito – priča Branko više s tugom, nego s ljutnjom.
Smatra da je osviještenost kod nas još uvijek na niskim razinama.
- Jedan dio ljudi nije svjestan, a mlađi su bahati i misle 'tko mi što može'. Trebali bi biti svjesni da ima ljudi koji su drugačiji kojima to mjesto i te kako znači, pogotovo ljudima u kolicima i bez donjih ekstremiteta. Nama je to stvarno potrebno. No, vjerujem da će biti bolje što više pričamo o tome. Ne ide to brzo kako bismo željeli, ali svijest se ipak mijenja – zaključio je Branko.
***Ova priča dio je serijala intervjua s osobama s invaliditetom u kojem pričamo o njihovim životima, otkrivamo njihovu svakodnevicu i pokušavamo ukazati na problem s nepropisnim zauzimanjem njihovih parkirnih mjesta, kako bi ga što više ljudi osvijestilo i kako bi što prije bio potpuno iskorijenjen u Splitu.*** Split parking
Povezani sadržaj
