Sinoć je u sklopu Splitskoga ljeta u prekrasnom ambijentu Galerije Meštrović uprizorena „Turandot“, posljednja Puccinijeva opera koju je od savršenstva dijelila samo kompozitorova iznenadna bolest i smrt. Podloga je opere dramska priča talijanskog pisca Gozzija o kineskoj princezi Turandot koju je preradio njemački romantičar Friedrich Schiller.
U potrazi za vlastitim stilskim pravcima, odmaknuvši se od verizma prema impresionizmu, Puccini ipak, na veselje ljubitelja njegovih likova, nije dopustio pompoznosti opere i liku hladne princeze da ga odmaknu predaleko od njegova prepoznatljivog plastičnog opisivanja ljudskih emocija, pogotovo psihologije žene. Hladna princeza radi osvete sramote svoje davne pretkinje koju je zarobio jedan tatarski vladar odbija sve prosce redom, uz groznu cijenu – odrubljivanje glave. Nitko ne zna odgovoriti na njezine tri zagonetke dok ne se pojavi misteriozni stranac koji, očaran njezinom ljepotom i zaogrnut obranom hrabre robinjice Liu, pokušava otopiti ledeno srce strašne Turandot. Ovim je divnim glazbenim komadom ravnao maestro Ivo Lipanović, a režiju potpisuje Ozren Prohić.
U prvi nas čin uvodi lijep i moćan vokal Vlatka Belasa u ulozi mandarina koji okupljenu mnoštvu pred carskom palačom objašnjava da samo onaj tko točno odgovori na tri zagonetke može postati muž kraljevne Turandot, u protivnom ga čeka krvnik. Ansambl Zbora i Baleta HNK-a Split, izvrsno strateški raspoređen na minimalistički, a ambijentalno savršeno zamišljenu scenu (Ivica Kalebić i Ozren Prohić) dramatično prikazuje zlokobnu i nadasve dvosmislenu rečenicu „Posao nikada ne prestaje gdje vlada Turandot“. Dok Zbor nastupa žestokim završnim forteom, jedna je od balerina u svojoj monumentalnoj statičnosti precizna kao sječivo, savršeno doprinoseći turobnoj atmosferi prvoga čina. Dječji zbor Glazbene škole Josipa Hatzea, pod vodstvom prof. Nele Bujas Trpković, svojom nježnom melodijom unosi malo ljudskosti u viziju Turandot koju zazivaju „Priđi mi i sve će procvjetati“.
Dolazak okrutne kraljevne popraćen je jednim od Puccinijevih glazbenih bisera u kojima je zasjao cijeli orkestar, od moćnih trubača do sjajne dramatike gudača i udaraljki. Jedan pogled na Turandot dovoljan je da se mladi Calaf (Max Jota) prestane obazirati na usrdne molbe svoga oca, svrgnuta vladara Timura (Mate Akrap) i vjerne robinje Liu (Antonija Teskera) i odluči se boriti za njeno srce. Ni tri sjajna, fakinska lika Pinga, Panga i Ponga u izvrsnoj, simpatičnoj i kreativnoj interpretaciji Jurice Jurasića Kapuna, Vinka Maroevića i Riccarda Palazza nisu uspjela u odvraćanju Calafa od nauma. U tim je trenucima dobrodošlim humorom zasjao libreto G. Adamija i R. Simonija („Dovoljni su nam i naši luđaci!“, „Ako je svučeš do gola – tek sirovo je meso“), da bi skrenuo u jedan od najtužnijih friendzone trenutaka u povijesti opere, tužaljku „Gospodaru, Liu više ne može, srce mi puca“ u spektakularnoj interpretaciji Antonije Teskere, s jednako dramatičnim odgovorom Maxa Jote/Calafa: „Moja mala Liu, moli te onaj što se više ne smiješi“. Osim što je libreto nenadmašan u dualizmu povika Turandot – mort, kraj čina obilježen Calafovim udarcem u gong (prihvaćanjem izazova zagonetki) i nevjerojatnom pratnjom udaraljki korespondira s dramatičnim izborom iz kojega su samo dva izlaza – svadba ili sprovod.
U drugome činu nakon još jednoj berekinskog nastupa Pinga, Panga i Ponga obožavani car Altoum (Ante Ivić) pokušava tuđinca još jednom odgovoriti od samoubilačkog nauma borbe za ruku njegove kćeri – neuspješno. Na scenu konačno stupa predivna i jeziva Turandot. Daniela Schillaci u naslovnoj se ulozi junački nosila s nemalim izazovom jedine izrazito dramske sopranske Puccinijeve uloge, pogotovo u teškoj velikoj ariji princeze Turandot. Svoj je dramski vrhunac njezin partner Max Jota izveo u pogađanju triju zagonetki, a Zbor je oduševio gromoglasnim i veličanstvenim pozdravom caru.
Treći čin donio je jedan od onih trenutaka koje će publika zauvijek pamtiti, a to je kultna arija „Nessun dorma“ u kojoj se Calaf zaklinje da princeza neće saznati njegovo ime dok ne dođe zora koja će mu donijeti pobjedu i princezinu ljubav. Nadahnuta izvedba Maxa Jote popraćena je gromoglasnim pljeskom, a Antonija Teskera u izvedbi žrtve robinje Liu mogla bi se upisati u antologije ove uloge. Njezina je junačka smrt i odbijanje da kaže princezi ime svoga gospodara (Calafa) dodatno pojačana uvjerljivom tužaljkom Timura (Mate Akrapa) i Zbora koji manevrira između tuge i jeze jer se prolila nevina krv. Nenadmašna arija o važnosti ljubavi robinje Liu posljednji je dio koji je pisao Puccini, što uvelike objašnjava svojevrstan nagli rasplet kraja opere, kojemu se u ovoj izvedbi izvrsno doskočilo pametnim redateljskim rješenjima u monumentalnoj masovnoj sceni, dirljivim zagrljajem Turandot i Calafa te moćnim forteom Zbora i Orkestra.
Splitska je izvedba „Turandot“ svjetska izvedba. Takvu scenografiju vjerojatno nema nijedan grad na svijetu, sjajna igra svjetla (Zoran Mihanović) koja Galeriju Meštrović boji bojama krvničkih smaknuća prelijeva se po stubištu, prelijepi istočnjački kostimi (Mirjana Zagorec) upotpunjeni ambijentalnom glazbom (u kojoj često dominiraju intrigantni, egzotični zvukovi glockenspiela i ksilofona) gledatelja izmještaju u potpuno drugačiji svijet. Orkestar pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića i zbor pod vodstvom Vetona Marevcija kao da su uzeli za izazov svojim spektakularnim izvedbama nadmašiti svaku prethodnu. Ako i kažemo da teško može ljepše i bolje od Turandot, to je vjerojatno tek izazov za nevjerojatan ansambl Opere u nadolazećoj kazališnoj sezoni.
