Smojinu sobu tražite? Pa ni Marulić je, bez Bojanića, ne bi imao….

Donosimo vam štoriju o Tinu Bojaniću, koji je, za razliku od Smojinog Servantesa, u zemlju svojih djedova došao s makinjetom i kuferom novaca, ne bi li odao, vidjet ćete, sasvim slučajno, počast velikome piscu


“Obožavam grad u kojem svi su face i u kojem najveće face za par dana budu štrace…”


Malo tko od naših čitatelja neće znati stihove ove moderne, neslužbene himne grada pod Marjanom. Na sreću, ovo što ćemo sada napisati je daleko od stvarnosti, pa citirani Antićevi stihovi uopće ne opisuju grad u kojem su nekad živjeli Marulić i Smoje. U Splitu kultura cvate, ali da je Smoje živ, on bi, onako furbast, izmislio nekakvu vražju fabulu jednočinki, ne bi li njom nasmijao čitatelje i gledatelje.  U njoj bi najozbiljniji takmac za budućeg poteštata bio čovjek koji bi imao strašno negativnu karakteristiku; obilježio bi ga pisac tako, što bi, svojim načinom poslovanja zavio mnoge obitelji u crno – ne isplaćujući plaće i razne druge obveze, te bi, jer bi se Smoje pišući zalaufao i ne bi u pretjerivanju znao stati, onako iz vica i obijesti, imao potrebu staviti u didaskaliju, da taj poteštatski kandidat naziva protukandidata na prethodnim poteštatskim izborima – vodičem kipova na mokrenje… I tu farabut Smoje ne bi stao, nego bi, da se naruga fetivim Splićanima, stranačkim ljudima i nadmenim voditeljima kulturnih ustanova onim jednim okom budno škiljio da ne omaši pritisnuti koje slovo makinjete. Ali eto, sva sreća da Smoje više nema, jer bi nam taj novinar i autor starog kova zagadio literarni prostor ovakvim gadarijama. No, vratimo se mi iz fikcije u stvarnost. Makar kulturu ne čine samo građevine, njihovi eksterijeri i interijeri, Split se zbilja može pohvaliti kako na čelu ima gradonačelnika kulturnjaka i da je za njegova mandata obnovljen Hrvatski dom, da fasada Teatra opet blista, ali prema autoru ovoga teksta, kad se već nabacujemo kulturom, moglo se i puno više…

Molitva saprotiva Turkom

Pitat će se naši čitatelji, čemu ovakav nesvakidašnji uvod. Naime, prije nekoliko dana, jedna je privatna inicijativa izazvala buru komentara na društvenim mrežama. Naš poteštat iz kulturne branše, za čijeg je mandata postavljen na Matejuški fotostup (ne kažemo da ta vanserijska inovacija i turistička atrakcija Splitu nije potrebna), dok se za Smojin kip nisu našla sredstva, se opet nije našao potrebu oglasiti. Prva među nezadovoljnima, koja se drznula napisati kako je car gol, je bila marljiva čuvarica splitske povijesti – Adela Roudi. Naime, njoj i mnogima, nije jasno zašto će se Miljenku Smoji otvoriti spomen soba u Žrnovnici, a ne u Velom Varošu ili na Dražancu. Žrnovnici svaka čast, bila je oštra Adela, ali to je isto kao da velikoga Marula preselimo u Nečujam (parafraziramo njenu društveno-mrežnu objavu). Da ne duljimo i maknemo se od velikoga Smoje, još većem Maruliću, ako je uopće, između njih, potrebno raditi poredbu veličina, mi smo jednostavno nazvali jednog mahnitoga Argentinca naših korijena, bez čije bi inicijative danas, vrlo vjerojatno, kakav splitski domišljati friteza ugostitelj, preko veza i poznanstava, bez adekvatnih minimalnih tehničkih uvjeta, imao u kući, u kojoj je rođen naš velikan, kakav mondeni kebab-chees-rakija bar, zbrajajući tako ljetnu zaradu, a ujedno pljucajući na našu povijest i kulturu. Da nije bilo protagonista naše današnje štorije, Adela i slični njoj bi se zgražali, dok bi drugi, koji za kulturu baš i ne mare, posegnuli za onom tipičnom splitskom: “Neka čovik zaradi”.

Rijetki su koji ne znaju, ali prva knjiga pisana hrvatskim jezikom je zapravo Marulov plač nad sudbinom jezika i naroda, stoga biblijsku heroinu, u dvostruko-rimovanom dvanaestercu, Marko stavlja u ambijent osmanlijske najezde. Makar mi protiv naših dobrih prijatelja Turaka nemamo ništa, ipak nam je draža ova verzija u kojoj naš argentinski Servantes dolazi i u Naše Malo Misto, gdje, boreći se s vjetrenjačama, otvara pitomu knjižnicu-kavanu posvećenu Ocu hrvatske književnosti.

Tin Bojanić – renesansni čovjek i Marulov moderni začinjavalac

Naši će se čitatelji spomenuti scene u kojoj Keka čeka svoga nećaka da se spusti s vapora. Naš je sugovornik, Tin Bojanić, za razliku od Smojinoga lika kada je došao iz Južne Amerike, donio sobom i makinjetu (on je, naime, i profesionalni pisac i novinar) ali i vreću novaca… Pa dobro, Bojaniću, zašto baš kavana posvećena Maruliću?

Ja ću na dugo i na široko a ti krati. Mislim da mi je bilo 13 godina, neću tu noć nikada zaboraviti. Moja je baka s očeve strane iz Starigrada. I otac gleda vijesti, bombardiraju Dubrovnik. Ja ga gledam gdje plače i kazujem da ću se prijaviti u vojsku. Ali pazi, meni je 13 godina. I on kazuje, pođi spavati pa ćemo o tome ujutro. Znači, nije rekao nećeš ići, niti još si dijete, nego pričat ćemo o tome. Ja nisam cijelu noć oka sklopio, brinuo sam se ako me prime, kako ću slušati naredbe na jeziku kojega ne znam. Nemoj misliti da mi je otac lud, nije me poslao u rat, ali mi je time pokazao kojem narodu pripadam.



Daj, nećemo valjda usmjeriti ovaj razgovor na onu poznatu: “Gdje si bio 1991.”?

Ma naravno da nećemo, živio sam u Irskoj, u Barceloni, u Italiji. Proputovao sam pola svijeta, ali po meni, Split je idealno mjesto za skrasiti se. Samo da je poduzetnička klima bolja. Naglasi da jedna Barcelona nije bolja od Splita, ali da jednostavno u Splitu nedostaje liderstva i dugoročnog plana kako će se razvijati.



A kad me pitaš zašto Marulićeva kuća, da ti budem iskren prvo sam došao 2005. turistički. Vidio sam potencijal na svakome koraku. I onda sam odlučio novce koje sam stekao radeći u Irskoj i Španjolskoj uložiti u Split. Ideja je bila restoran. Sve sam bio dogovorio, neću sada govoriti koji sam restoran htio uzeti, ali stavim ja novce na stol, i pojave se zaštitni hrvatski znakovi: neuredni papiri i birokracija. Ne trebam ti govoriti da sam se štufao, ali dan prije nego ću poći za Italiju i tamo krenuti nešto ugovoreno, idem pogledati zadnji prostor, koji mi se nudi. Kad ono rupčaga, štakori, malo i usko. I odustao bih bio da nisam vidio spomen ploču, na kojoj stoji, da je veliki Marulić rođen tu. Prvo sam mislio da su stavili ploču da me nasamare, kad vraga, stvarno postoji velika vjerojatnost da je Marko rođen tu. Odmah sam produžio boravak i dao se na istraživanje. Proučio sam da priča o rodnoj kući zbilja stoji, i kako se onda neću prihvatiti toga projekta. Svaki se narod očevima svojih književnosti odužio, samo mi dopuštamo da u rodnoj kući našega Marulića žive štakori i pauci. Eto, ta me misao nagnala da otvorim prvo sobičak i da se kasnije raširim.

Već si govorio za medije o tome, nije baš sve teklo glatko?

Ma kakvi, sam znaš da je poduzetnička klima kod nas katastrofa. Nesposobni su na položajima, s kojih bi tebi trebali, kao poduzetniku, pomoći. Da ti kažem, ja sam bio spreman, kada otvorim, da će netko iz gradskih ili državnih struktura doći i kazati: tebi svaka čast, ali ovo je za našu kulturu velika stvar da bi to privatnik imao u rukama. Priloži koliki je bio trošak uloga, mi ćemo te isplatiti, ali ovo ne može biti u tvojim rukama. Ja bih se, vjeruj mi, s tim složio i pustio da me isplate. Ne bi tu bilo cjenkanja niti zarade s moje strane. To bi mi bila posjetnica, na kojoj bi svugdje u svijetu dobio na poslovnoj težini. Ali nitko nije došao. Nitko. Samo reketari, porezna i razne druge inspekcije. O svim ovim godinama poslovanja pišem knjigu, koja bi ubrzo trebala izaći.

A da sada dođe kakav gradonačelnik što drži do književne ostavštine, bi li se s tobom dalo dogovoriti da prepustiš prostor Gradu, uz naravno, pokrivanje troškova uloga?

Ja sam prije osam ili devet godina okupio grupu stranih investitora oko sebe. I pošao sam prema Gradu da mi daju pripremljene projekte u koje bismo mi bili spremni uložiti. Znaš li da nisu bili u stanju niti odgovoriti na upite, a kamo li napraviti pišljivu čajanku ili ručak za zainteresirane, koji bismo mi, da Split ne bacimo u veliki trošak, bili sami pokrili. Tako, da se ne nadam ničemu više, ni od strane Grada, ni Ministarstva kulture ni ikoga drugoga.

Žalosno je to što govoriš, ali naše se turističke zajednice hvale svake godine brojem gostiju. Da nismo u ovome novome nenormalnom vremenu, odgovorni bi se i dalje nabacivali brojkama.

Ne bih htio da se ovo pretvori u napad na ljude iz turističkih zajednica, zbilja ne znam kako i što rade. Kazao sam ti da bismo mi mogli biti kao Barcelona. Ja sam dijelom Katalonac, zato ističem Barcelonu, ali mi postajemo Barcelona samo u negativnome. Je li žalosno da se tučemo s džeparima, a da policija ne reagira, da je ponuda ovako osrednja i da su građani izgubili grad? Ja razumijem da su nameti strašni i da je zimi lakše zatvoriti, ali što Grad i turističke zajednice rade na tome da nam olakšaju zimi i da nas tim olakšicama natjeraju da radimo cijelu godinu? Je li toliki problema zimi smanjiti namete na ugostiteljstvo? Meni zimi dođe pet ljudi cijeli dan, ali zbog tih pet, makar sam u minusu, ja nemam srca zatvoriti Marulićev dom za javnost.

Ti si jedini bar u kojem nikad nisam bio odbijen kavu platiti karticom kada nisam imao gotovine…

Što je tu čudno? Kartica je oblik plaćanja svugdje u svijetu. Ti, kad sjedneš kod mene, dobiješ račun u koricama knjige. Na računu je uvijek posveta. Pazim da je knjiga na jeziku osobe koja je piće naručila, pogotovo kada nije gužva i kada se možemo posvetiti svakome gostu.

Paziš na detalje, zadnji put si mi pričao kako ti ljudi šalju razna Marulićeva izdanja? (Bold)

Da, naša knjižnica ima više od dvije tisuće naslova. Imam dosta Markovih, njih držim na šanku. Ljudi, da to tako kažem, vole posuditi knjigu pa je ne vratiti. Stoga ipak Markove malo bolje čuvam… (Smijeh)

Zanimljivo je da imaš dvije slike s prikazom Marka Marulića, na jednoj je ljevak a na drugoj je dešnjak?

Nisam se išao ljudima s akademije miješati u posao. Samo sam htio chiaroscuro tehniku. Neki pitaju je li to naš Jere Dalmatinac, ali nitko nije ravnodušan. Da ti samo znaš koliko ljudi uđe ovdje i pita nas o slikama, knjigama. Prvo su svi pitali o ratu, danas svi pitaju o kulturi, to je veliki napredak. Nama je čast svima dati odgovor, nitko nikoga ne sili da naruči piće kod nas, svima su vrata otvorena.

Mnogi su mi prekaljeni gradski vodiči pričali kako na Maruliću kojega ti je Torcida nacrtala na vratima, u Nepotovoj ulici, pokažu kako stoje stvari u našem gradu. Gdje je god mali amblem Hajduka; ta su vrata, prozori, fasade ili bilo što drugo, zaštićeni od škrabotina… Imaš li komentar na to?

Ja se nisam, ni momcima iz Torcide, htio miješati u posao. Rekao sam im, eno vrata pa vi s njima radite što hoćete, samo neka bude pristojno i oku ugodno. Ja sam očekivao veliki grb Hajduka ili Torcide, ali su oni naslikali svoju viziju Marulića i obukli ga u Hajdukovu trenerku. Meni je simpatično ispalo. Iako, s ove strane, u Papalićevoj, gdje grba nema, nađe se svako malo kakva škrabotina…

Čuo sam da su neki pokušali zapaliti zastavu koja ti se vije ispred.

To je istina, evo, da ne širimo priču, samo da ti dam usporedbu s mojom drugom domovinom. U Argentini se politički protivnici mrze, brat s bratom zbog političkih stavova zna ne pričati, ali je zastava svetinja. Mi takav odnos prema zastavi očito nemamo.

Bio si u Španjolskoj, u Italiji, Irskoj.  Je li i tamo oznaka za nužnik prepoznatljivi putokaz za rodne kuće književnih velikana? Je li i nuždenje “prišnije” od kulture? Znam da ti nemaš, za razliku od javnih nužnika, nikakvu financijsku potporu, ni privilegiju da staviš reklamu na najprometniju pješačku ulicu i nazoveš je putokazom. Smeta li te to?

Niti imam financijske potpore, niti bih okupirao javni prostor reklamom. U vremenu interneta, kada te pametni telefon dovede gdje hoćeš, smiješno je ovu temu načimati.

Za kraj mi samo reci kako poslovno stojiš? Je li te novo nenormalno unazadilo?

Napiši ovako, da ne tražim nikakvu pomoć ni milostinju, nego neka nas samo puste da radimo. Oni nijedan namet nisu smanjili. Neka ukinu ikakvu milostinju, makar oni potpomažu ljude novcima iz privatnog sektora i time se hvale, oni nisu ništa napravili da nas prestanu sisati. Poslovanje je u Hrvatskoj preskupo, birokracija velika, spora i skupa. Nastavi li se ovako još mjesec ili dva, nemoj se čuditi da ja iz prostora izađem a da uđe kebapdžinica. I bez virusa, dalmatinska zima je teška, dođe li još jedno ljeto slično prošlom, bit ćemo cjelogodišnji grad duhova.

Ovim ćemo se upozorenjem oprostiti od Bojanića, a gradskim očusima na znanje, ovaj je privatnik, za razliku od nekog friteza majstora, koji će možebitno, ako spomenuti “klekne” i napusti prostor, zapasati Marulovu rodnu kuću (kao da je kakva seoska pojata), za kulturnu suradnju, i više nego spreman. Onda će opet, ako se to dogodi, krenuti hajka, kao što se hajači na sadašnje vlasnike prve ljekarne i prve knjižare u Splitu. A tebi, naš Smoje, zbog koga smo se Bojaniću javili, ćemo kip objesiti (da se malo našalimo), ni manje ni više, nego na Matejušku i to o jedan puno lipi stup…

Moja reakcija na članak je...
Vau
15
Haha
0
Hagić
3
Hmmm
0
Plač
1
Grrr
0
Molim?
2

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime