Scena je svima poznata: kasnite na posao, žurite na sastanak ili jednostavno pokušavate pobjeći od pljuska, a pred vama se crveni semafor za pješake. Ruka automatski leti prema metalnoj kutiji i pritišće tipku. Godinama se vodi rasprava o tome ima li taj pritisak ikakvog stvarnog učinka ili je riječ o jednoj od malih obmana modernog doba. Istina je, kao i obično, daleko složenija i zanimljivija nego što se čini na prvi pogled i ovisi o tome u kojem se gradu nalazite, koje je doba dana i na kojem ste točno raskrižju.
U svom idealnom obliku, pješačka tipka, poznata i kao pješačko tipkalo, funkcionira kao izravan komunikacijski kanal između pješaka i prometnog sustava. Kada pritisnete tipku, šaljete signal kontrolnom sustavu semafora, obavještavajući ga da netko čeka na prijelaz. Međutim, ključno je razumjeti da se svjetlo ne mijenja trenutno. Sustav prima vaš zahtjev, registrira ga i uključuje u svoj unaprijed programirani ciklus. To znači da semafor neće odmah prekinuti promet vozila kako bi vama udovoljio, već će pričekati optimalan trenutak unutar svog ciklusa da zaustavi automobile i pješacima omogući siguran prijelaz. Ovaj mehanizam je posebno koristan na lokacijama gdje pješački promet nije konstantan, poput raskrižja u blizini škola, bolnica ili parkova, jer omogućuje optimizaciju prometa zaustavljajući vozila samo kada je to zaista potrebno, piše Večernji list.
Međutim, nepovjerenje koje mnogi osjećaju prema ovim tipkama nije bez osnove. Prije dvadesetak godina, prometni odjel grada New Yorka priznao je ono o čemu se dugo šuškalo: velika većina pješačkih tipki u gradu potpuno je isključena iz sustava. Od tisuća postavljenih tipki, tek stotinjak ih je i dalje u funkciji. Razlog leži u napretku tehnologije. Šezdesetih godina, kada su tipke uvedene, promet je bio rjeđi i imalo je smisla da zeleno svjetlo za vozila traje sve dok pješak ne zatraži prijelaz. Danas, u eri računalno upravljanih i pomno usklađenih prometnih mreža, semafori u središtima velegrada rade prema fiksnim, automatiziranim ciklusima koji pretpostavljaju da pješaci uvijek čekaju. Uklanjanje tisuća nefunkcionalnih tipki koštalo bi milijune, pa su gradske vlasti odlučile jednostavno ih ostaviti, pretvarajući ih u ono što danas nazivamo "placebo tipkama".
Fenomen placebo tipki nije ograničen samo na semafore. Sličnu iluziju kontrole pružaju i tipke za zatvaranje vrata u mnogim dizalima, koje su često aktivne samo za hitne službe ili osoblje za održavanje, dok za obične korisnike ne čine ništa. Tu su i lažni termostati u uredskim zgradama koji zaposlenicima daju privid da mogu utjecati na temperaturu, dok je ona centralno regulirana. Psiholozi objašnjavaju da ove bezopasne obmane imaju pozitivan učinak. Kako je objasnila profesorica s Harvarda Ellen Langer, osjećaj kontrole nad okolinom je poželjno stanje. Pritiskanjem tipke, čak i ako ona ne radi, osoba aktivno sudjeluje u procesu čekanja i usmjerava pažnju na semafor. To je, tvrdi ona, bolje nego pasivno stajati, jer povećava oprez i smanjuje rizik od neopreznog prelaska ceste.
Ipak, otpisati sve pješačke tipke kao beskorisne bilo bi pogrešno. Njihova funkcionalnost uvelike ovisi o lokaciji i vremenu. U mnogim gradovima diljem svijeta, uključujući London, tipke koje su tijekom dana neaktivne zbog automatiziranih ciklusa, postaju potpuno funkcionalne tijekom noći. Između ponoći i ranih jutarnjih sati, kada je promet i vozila i pješaka znatno rjeđi, pritisak na tipku zaista će prekinuti zeleno svjetlo za automobile i omogućiti vam prijelaz. Moderni prometni sustavi, poput SCOOT-a, koji se koriste u Velikoj Britaniji, kontinuirano optimiziraju prometne cikluse. Neke napredne verzije, poput Ped-SCOOT-a, čak koriste kamere koje se aktiviraju pritiskom na tipku kako bi procijenile broj pješaka koji čekaju i prema tome prilagodile trajanje zelenog svjetla.
A kakva je situacija u Hrvatskoj? Za razliku od prakse u nekim svjetskim metropolama, kod nas su pješačke tipke uglavnom u funkciji. U većini hrvatskih gradova, uključujući Zagreb, pritisak na tipku zaista je nužan kako bi se sustavu poslao zahtjev za zeleno svjetlo. Taj se zahtjev potom registrira i uključuje u prometni ciklus, što znači da ćete, ako ne pritisnete tipku, vjerojatno čekati znatno duže ili će vaš prijelaz biti preskočen.
Globalna praksa pokazuje da ne postoji jedinstveno pravilo. Dok u New Yorku i Bostonu većina tipki u centru grada ne radi, u Portlandu, Oregon, gotovo sve su u funkciji. U Manchesteru, otprilike 40 % tipki nije potrebno pritiskati tijekom prometnih gužvi, dok u Sydneyju pritisak signalizira sustavu da pješaci čekaju, ali ne nužno i ubrzava promjenu svjetla. U nekim gradovima, poput Washingtona, pritisak na tipku ne utječe na vrijeme, ali aktivira zvučne signale ključne za siguran prijelaz slabovidnih osoba, piše Večernji list.
