U hajdukološkim uspomenama, iz boemskih dana splitskog nogometa, od kojih su – ruku na srce – najviše profitirali šankeri splitskih birtija, a potom niz magistralu i kroz sva naša mjesta, pa i po otocima, gdje ni čaša nije ostajala suha... kad krene vino, poteku i sjećanja.
I tako dođosmo do dviju velikih navijačkih tuga. Ne, nije riječ o Hamburgu – taj mit zaslužuje zaseban spomen, kao labuđi pjev zlatne generacije, Ivićeve momčadi i splitskog nogometnog znanstvenika. Ovdje su u pitanju Saint-Étienne i Ljubljana. Dvije utakmice. Dvije zelene boje. I jedan sudac – Dušan Maksimović.
To su priče koje smo slušali kao djeca prije spavanja. Priče koje su nas formirale, koje su u nama posijale dišpet. Dva međaša naše navijačke zbilje.
Nećemo sada o Saint-Étienneu – o kiši na Starome placu, o Šurjaku s kosom u letu, o Francuzima zaglavljenima u blatu i o šampanjcima koji su prerano naručeni. Nećemo ni o Mićunu Jovaniću, o nestanku struje ni o francuskoj travi. Sve ćemo to ostaviti za jesen.
Danas – "slučaj Maksimović"
Na današnji dan, 11. srpnja 1976., igralo se posljednje kolo prvenstva bivše države. Hajduk i Partizan bodovno poravnati – 48 bodova – ali "bijeli" s daleko boljom gol-razlikom. Ako Hajduk pobijedi OFK Beograd na Karaburmi, a Partizan Olimpiju u Ljubljani, titula ide u Split.
Hajdukova Zlatna generacija – Jerković, Šurjak, Mužinić, Žungul, Buljan – protiv beogradskih "crno-belih" predvođenih Bjekovićem, Vukotićem i Trifunovićem. Ivić je bio pred odlaskom u Ajax, a ovo je trebala biti njegova treća uzastopna dupla kruna.
Završnica prvenstva pomaknuta je duboko u ljeto zbog Eura igranog u Beogradu i Zagrebu, gdje su bijeli činili okosnicu reprezentacije. Iscrpljeni, ali motivirani, odigrali su 1:1 s OFK-om – strijelac Luka Peruzović.
Na centru Karaburme, pred kamerama, Peruzović i tajnik Hajduka Gojko Škrbić čekaju kraj utakmice iz Ljubljane. Spremni za izjavu. Spremni za šampanjac.
A u Ljubljani – Maksimović. Sudac iz Novog Sada, poznat po naklonosti Partizanu. Olimpija i Partizan igraju 0:0. Vrijeme istječe. Hajduk je prvak. Ali Maksimović ne svira kraj. Produžuje se – 93., 94., 95., pa kažu i 97. minuta – dok Nenad Bjeković ne zabije za 1:0. Titula ide u Beograd. Opet.
U ono vrijeme nije bilo službenih nadoknada, sve je bilo u rukama suca. I tako, dok su u Baškoj Vodi odzvanjali prijenosi s radija – "Hajduk je prvak... Ne, Partizan je prvak!" – po Splitu su letjeli tranzistori.
Dražen Mužinić razbio je jedan na Karaburmi, Zdravka Krstulović drugi na Kašteletu, gdje je glumačka postava slušala prijenos prekinuvši probu Pirandellove predstave. Taj trenutak nepravde obilježio je jednu generaciju.
– Ta utakmica bi trajala dok Partizan ne bi zabio, rekao je Mužinić za Dalmaciju Danas. – Svi smo slušali prijenos zadnjih minuta. Činilo se kao da traje čitavu vječnost.
Ivić je bio u pravu: "Bit ćemo prvaci – ako nam dozvole." Nisu nam dozvolili.
Split je tada imao sve – momčad, trenera, predsjednika, emociju. Nije imao infrastrukturu, ali je imao Starog placa. I masu naslonjenu na ogradu. Kako bi ćaća Jure znao reći: "I Hamburger bi pao da se igralo kraj Plinare."
Prijetilo se tada žalbom UEFA-i, pa i istupanjem iz lige. Ali ništa od toga. I samo je ostala gorčina.
Splitski novinari poslije su pisali da se vrijeme mjeri po Maksimoviću – i da je sudio "Dušan Maksimalno". Ali splitski humor nije bio dovoljan melem na tu ranu. I dan-danas – boli.
