U Škripu ili "hrvatskoj Mikeni", kako ovo čarobno bračko mjesto nazivaju neki povijesničari, razgovarali smo s dva istinska zaljubljenika u ovaj dalmatinski otok. Oni već godinama istražuju povijest Škripa u kojem kontinuitet života postoji nevjerojatnih 5 tisuća godina.
Naši sugovornici su Dinko Mirić i Frane Žuvić. Profesor dr. Dinko Mirić, po struci internist i kardiolog, a sada je u mirovini. Živi u Splitu, a ljeti vrijeme provodi uglavnom u Škripu. Frane Žuvić je po struci diplomirani pravnik. Radi u trgovačkom društvu Hoteli Zlatni Rat u Bolu, inače je rođeni Škripljanin.
- Koristimo svaku priliku kad možemo doći u Škrip i bavimo se amaterski poviješću Škripa koja je fascinantna, bogata i duga. Zadnjih nekoliko godina bavimo se mišlju da bi to kroz monografiju možda malo detaljnije opisali, pokazali, skupili na jedno mjesto sve što je napisano o Škripu - jer Škrip je dosta opisan, ali više kroz raznorazne tematske radove. Nije to bila jedna sustavna cjelovita knjiga, pa kada bi skupili na jednom mjestu sve što je napisano, već bi to bila velika stvar, a kamoli da nadopunimo s nekim većim otkrićima, saznanjima - uvodno nam je kazao Frane.
Koji su najstariji povijesni zapisi koje možemo vezati uz Škrip?
Frane: Ono što sam ja pronašao zapravo je pisanje našeg velikog polihistora, akademika Grge Novaka koji je u svojoj knjizi Prošlost Dalmacije zapisao neke lokalitete na kojima su ljudi obitavali u najstarijim vremenima. Tako između ostalog spominje i Škrip gdje navodi da su pored Grapčeve špilje na Hvaru pronađeni ostaci ljudskog života i u Škripu, što datira negdje u vremenu neolitika, dakle od 3000. g. prije nove ere pa do 2000. g. prije nove ere. Ukoliko je to točno, a nemamo razloga sumnjati, onda zapravo dolazimo do jedne fascinantne činjenice da u Škripu život kontinuirano traje gotovo 5000 godina.
Skoro pa kolijevka dalmatinske civilizacije?
Frane: Pa mogli bi tako reći. Evo baš smo upravo ovdje ispred jednog zida poznatog kao megalitske odnosno kiklopske zidine, za koje je decidirano utvrđeno da je njihovo podrijetlo iz vremena mikenske kulture, što je zapravo 1200-ta godina prije nove ere.
O kojem se plemenu radi?
Frane: To je jedna od većih povijesnih dilema vezanih uz Škrip, za koje se nadamo da će biti otklonjene, ako bude novih znanstvenih istraživanja. Naime, glavno pitanje je tko je sagradio te kiklopske odnosno megalitske zidine. Dobar dio povjesničara smatra da su njih sagradili grčki kolonizatori koji su došli u 4. stoljeću prije nove ere na ova područja i osnovali kolonije Issu, današnji Vis zatim Faros – Stari Grad, pa Tragurium –Trogir. Smatraju da su te zidine sagrađene u vrijeme mikenske kulture koja datira od 1600. do 1100. godine prije nove ere. Međutim, ima dosta protivnika te teorije koji smatraju da su zapravo te zidine gradila ilirska plemena po uzoru na grčku gradnju, točnije Delmati, jedno od plemena koja su bila locirana na ovim područjima. Oni su imali prilike vidjeti te grčke gradnje ovako velikih neobrađenih megalitskih blokova i smatra se da su, ugledavši se na grčke graditelje i oni napravili te megalitske zidine. Protivnici grčke gradnje tvrde da bi zapravo to bio jedinstveni slučaj i presedan da bi nekakva grčka kolonija bila izvan obale, dakle u unutrašnjosti otoka, jer su sve druge kolonije doista bile na samoj obali i nisu ulazili u unutrašnjost. Međutim, evo, to je jedna dilema.
Ima li to povijesno naselje svoj naziv?
Frane: Mnogi povjesničari smatraju da je naselje Škrip grčkog naziva, dakle da potiče od grčke riječi scirphai što znači kamen vapnenac. Mnogi stariji pisci i povjesničari su uz Škrip spominjali i sintagmu grčki grad. Tako i Andrea Ciccarelli, poznati brački povjesničar, piše o grčkom gradu koji se nalazi svega dvije milje udaljen od luke Splitska, onda spominje taj grad koji su osnovali Grci iz Ambracije. To je bio jedan otok u Grčkoj. Stanovnici iz Ambracije su doselili tu, zapravo kolonizirali Brač, konkretno Škrip, koji su nazvali po svom otoku, Ambracija, i od tuda su zapravo kasnije sve izvedenice Brattia, Brettium, sve se vrti oko toga.
Zagovornici grčkog podrijetla i imena i mjesta tvrde da je neosporno da je to grčka naseobina i da je podrijetlo imena grčko. Protivnici, vezujući se na teoriju da nije nikada bilo grčkih kolonija koje su bile u unutrašnjosti otoka, smatraju da naziv Škrip zapravo vuče podrijetlo iz romanskog naziva za kamen vapnenac - scrupus.
Koliku su površinu zapasali ovi kiklopski zidovi?
Frane: Prema ovim ostacima i istraživanjima koja su rađena, ukupna površina koju su omeđivale kiklopske zidine iznosila je oko 0,8 hektara. Danas imamo samo ostatke 25 metara dužnih zida i na sjevernoj strani još 10-ak metara.
Je li zid zaštićen?
Frane: Zid kao zid ne, ali čitav Škrip, stari dio ima zaštićeni status spomenika kulture, kulturnog dobra.
Je li, s obzirom na legende i povijesne činjenice, Škrip premalo izreklamiran u smislu kulturno-povijesnog turizma?
Frane: Ma svakako, ja mislim da je zapravo to podcijenjeno, i vrlo malo je toga napisano. Toliko bogata povijest fascinira svakoga. Možda ćemo potaknuti nekoga na daljnja istraživanja jer to je jedna povijest za koju slobodno možemo reći da nije ni 50% istražena.
Dinko: Nazvani kao Ambracija i to za vrijeme trojanskih ratova, kad su doselili na ovo područje i vjerojatno u simbiozi s Ilirima izgradili kiklopske zidine i opasali čitavo mjesto po uzoru na Mikenu, tako da se neko vrijeme i govorilo da je Škrip hrvatska Mikena. Osim toga postoji i keramika koja je sačuvana iz mikenskog razdoblja.
Spomenuli ste doticaj ilirskog stanovništva s Grcima. Po Vašem mišljenju, je li to bilo isključivanje ili se dogodila neka vrsta simbioze?
Dinko: Ja mislim da je bila simbioza i da su se Grci nakon pobjede u trojanskim ratovima vratili svojim kućama, a Iliri nastavili živjeti ovdje. Čini mi se da je ovo mjesto kao Ambracija funkcioniralo 1000 godina, a onda kad je Oktavijan osvojio ova područja, ovo se mjesto nazvalo Scripea i od tuda dolazi naziv Škrip.
Stojimo kraj građevine koja ima nekoliko povijesnih slojeva.
Dinko: Ovo je bio mauzolej i legenda kaže da je to grobnica Priske i Valerije, supruge i kćerke cara Dioklecijana.
Što mi možete reći o rimskom vremenu i svim legendama koje vežemo uz Škrip?
Dinko: Nigdje nijedna legenda nije zapisana, ali je kroz usmenu predaju došlo do našeg doba da su Priska i Valerija najvjerojatnije ovdje pokopane jer ih je Dioklecijan kao kršćanke prognao u Škrip iz Splita. U 16. stoljeću, u vrijeme venecijansko-turskih ratova, ljudi u Škripu imali su obavezu da podignu utvrdu i bilo im je najlakše sagraditi još jedan dodatak, hrvatski dodatak, i napraviti utvrdu iznad ove grobnice. To je takozvani Kaštil Radojković. Imamo mi još jednu, očuvaniju utvrdu, Kaštil Cerineo koji je izgrađen u drugoj polovici 16. stoljeća u vrijeme venecijansko-turskih ratova.
Na koji se način car Dioklecijan veže uz Škrip?
Frane: Meni je zapravo fascinantna ova antička povijest Škripa. Do sada sam malo više govorio o starijoj, prethistorijskoj ili grčkoj. Međutim, možemo slobodno reći da Škrip svoj najveći uspon, razvitak i značaj ima upravo u antičko vrijeme. Sudbina tog antičkog Škripa vezana je za sudbinu Zapadnog rimskog carstva. Ja volim kazati da jedno ovako malo mjesto kao Škrip ima poveznicu s tri možda najveća rimska cara. Evo recimo prva poveznica, što je prof Dinko rekao, je car Oktavijan koji je vodio ratove s ilirskim plemenima, između ostalog i s Dalmatima. On je uspio i Kartagu pobijediti, i Grčku pokoriti, ali ilirska plemena nije mogao. 290 godina su trajali ratovi s njima da bi konačno 27. godine prije nove ere Oktavijan pobijedio Ilire i tada zapravo Škrip i Brač dolaze pod rimsku vlast odnosno pod rimsku upravu. Sada dolazimo do drugog velikog rimskog cara koji ima poveznicu sa Škripom (ili mi volimo tako povezivati), to je car Dioklecijan. Podno Škripa su se nalazila tri velika rimska kamenoloma Plate, Rasohe i Stražišće gdje se brao kamen, najprije za Salonu, a nakon što je Dioklecijan počeo graditi svoju palaču 295. godine, počinje branje kamena za izgradnju Dioklecijanove palače, tako da su Škrip i Dioklecijan bili i po toj liniji povezani. Čitav je kamen ubran u tom kamenolomu i od njega je sagrađena palača. To je povijesna činjenica. Luka Splitska se naziva majkom Splita jer se preko te luke izvozio čitav kamen iz ova tri kamenoloma za gradnju Dioklecijanove palače. Još i danas su vidljive rampe po kojima su se spuštali kameni blokovi u luku Splitska. Ne znamo je li legenda ili istina, ali navodno je Dioklecijan ženu Prisku i kćer Valeriju (koja se naziva Valerija jer je njegovo obiteljsko prezime Valerije) prognao u Škrip nakon što je saznao da su prešle na kršćanstvo. One su prema legendi bile sahranjene u tom mauzoleju koji je sačuvan u gotovo izvornom obliku, ima 2000 godina, jedan od najizvornije sačuvanih.
Jesu li ti kamenolomi obrasli, jesu li vidljivi golim okom?
Frane: Prije 2 godine, TZO Supetar i grad Supetar uložili su sredstva u čišćenje najvećeg kamenoloma Rasohe, tako da ga je sada moguće razgledati, i vidljiva je čitava njegova impozantnost. Međutim, druga dva nisu toliko dobra. Tek možda prije dvije godine, obzirom da imam jedan maslinik koji graniči s jednim kamenolomom, pa smo očistili da ne bi smetalo maslinama i sada je i taj dio kamenoloma vidljiv. Plate je isto dosta zarastao. U tim kamenolomima pronađeni su brojni žrtvenici, i natpisi iz kojih se može vidjeti točno koje rimske postrojbe su čuvale te kamenolome, odnosno robove koji su u njima radili. U ta tri kamenoloma u punom intenzitetu, pogonu, procjenjuje se da je radilo nekoliko stotina robova. Tu su bile stacionirane dvije kohorte rimske vojske koja je čuvala robove. Škrip je u to vrijeme središte carske uprave, administrativno središte uprave kamenoloma, kako su se zvali erarski kamenolomi.
Na kraju treći car, Konstantin - ta legenda je meni posebno draga. Naime, prema predaji se smatra da je majka rimskog cara Konstantina, sveta Jelena, odnosno carica Jelena, bila rodom Bračanka, podrijetlom pučanka, upravo iz Škripa. Imamo i tu povijesnih činjenica koje su neosporne ali ima i nekakva predaja koja je dosta argumentirana. Konstancije Klor je bio prokurator, tribun i kasnije namjesnik rimske pokrajine Dalmacije koja je imala sjedište u Saloni. Inače, tadašnja Dalmacija je obuhvaćala područje do današnje Rumunjske, Crne Gore i Mađarske, bila je to velika pokrajina a Salona je bila glavni grad i u njoj je stolovao rimski namjesnik. Dok je Konstancije Klor bio na svojoj vojnoj službi, dok je kao vojni upravitelj bio u Saloni, obilazio je rimske kamenolome koje smo spominjali, i obilazeći vojne postrojbe i robove, navodno se zagledao u pučanku, Jelenu, koja je bila iz Škripa; s njom se i oženio 270. godine i dobili su sina Konstantina. Kad je postao car, dobio je nadimak Konstantin Veliki. Konstancije Klor se ženi Jelenom i 272. se rađa Konstantin, a 10 godina kasnije, 282. godine Konstancije Klor postaje namjesnik rimske pokrajine i nakon toga više nije smio biti oženjen za pučanku, pa su se rastavili. Jelena nastavlja živjeti sa svojim sinom. Konstancije Klor ide dalje sa svojom političkom karijerom, koja ide dotle da je on 305. godine nakon abdikacije cara Dioklecijana postao car. Međutim, samo jednu godinu je bio rimski car, od 305. do 306. godine, da bi ga onda naslijedio njegov sin Konstantin. U 34. godini je postao rimski car. Poznato je njegovo nastojanje da podijeljeno Rimsko Carstvo dovede pod vlast jednog čovjeka, da ga spasi od propasti i uništenja. On vodi borbu sa svojim suparnicima i u toj borbi uspije pobijediti. Poznata je priča o njegovom prelasku na kršćanstvo. Ključni događaj bila je bitka na Milvijskom mostu gdje se borio s Maksencijem za vlast nad Rimom. Interesantno je da je noć prije bitke u snu imao viziju - znak križa i natpis In hoc signo vinces tj. u ovom znaku ćeš pobijediti. Sutradan je svojim vojnicima naredio da na štitovima i zastavama nacrtaju znak križa i u toj bitci je izvojevao veliku pobjedu. Nakon toga nije imao više dileme oko kršćanstva, a znamo da je njegov prethodnik, car Dioklecijan, slovio kao jedan od najvećih progonitelja kršćanstva. On tada polako, ali pod velikim utjecajem majke Jelene, prelazi na kršćanstvo. Povijesno je dokazana činjenica da je, 337. godine, nekoliko sati prije smrti, tražio da ga se krsti. Želio je na taj način oprati sve grijehe sa sebe, jer ipak za doći na vlast u Rimskom Carstvu i održati se, trebalo je imati krvave ruke. Interesantno je to kako je on prelaskom na kršćanstvo želio ojačati vjeru i poslao je svoju majku koja je već bila starica da otiđe u Jeruzalem i pronađe što više povijesnih artefakata, materijalnih dokaza o postojanju Isusa, o njegovoj smrti, raspeću, uskrsnuću. Jelena odlazi u Jeruzalem i pronalazi ostatke Isusovog križa zbog čega ona kasnije i dobiva naziv Jelena Križarica. Zbog ogromnih zasluga i utjecaja koji je imala na sina Konstantina, kršćanska crkva je nju proglasila sveticom. Kad je Konstantin postao car, uzdigao ju je na status carice. Konstantin je Milanskim ediktom, pravnim aktom, kršćanstvo doveo na ravnopravnu religiju, što je otvorilo put da svega 50 godina kasnije car Teodozije svojim ediktom kršćanstvo proglasi službenom rimskom religijom.
Dinko: 476. godine raspada se Rimsko Carstvo, 641. godine je pad Salone. Jedan dio Rimljana odlazi u Škrip koji je bio rimski gradić i njega preuređuju te se naseljavaju. Međutim, 20 godina kasnije dolaze Vizigoti i razaraju ga i onda ga Rimljani ponovo obnavljaju, i tih 200 godina je najveći razvoj Škripa. 841. godine dolaze Neretljani i opet ga razaraju. Neretljani su zapravo hrvatska plemena, razarali su i nisu se naselili tu nego u Nerežišća. Ali u tom razdoblju Bračom vladaju Hrvati (841.-1000.g.) kada dužd pobjeđuje hrvatske gusare i preuzima vlast na našim prostorima. Volio bih napomenuti da se u 10. stoljeću ovdje gradi bazilika Sv. Duh koja je tada i postala mjesna crkva samoga Škripa. 1000. godine vlast preuzimaju Rimljani i Nerežišća postaje glavni grad, glavno mjesto otoka Brača i u takvom obliku djeluje sve do 1838. kada Supetar postaje glavno mjesto otoka Brača. Još bih nabrojio neke datume: 1220. godine šest obitelji iz Škripa odlazi u Splitsku sa željom da se tu zadrže, pa formiraju crkvu sv. Marije (zato sada imaju blagdan Velike Gospe). Međutim, ne mogu se dugo tu zadržati jer ih gusari napadaju i potkradaju te su prisiljeni vratiti se. 1440. godine dužd pobjeđuje naše gusare i stvara šansu da se Škripljani presele u Splitsku. Tada smo imali 12 mjesta na otoku: prvi se Škripljani sele u Splitsku, zatim Doljani idu u Postira, Nerežišćani u Supetar, Pražničani u Pučišća. Od tada se razvijaju primorska mjesta, a do tada to nije bilo moguće. Do 1440. godine nije bilo naseljeno uz more, a tada su nam to Mleci omogućili.
Jesu li Turci ikada dospjeli do Brača?
Dinko: Turci nikada nisu došli ali mi smo preventivno gradili ovdje kaštile da bi se mogli njima othrvati. Onda dolaze venecijansko-turski ratovi, 16. stoljeće i bogati Škripljani grade dva kaštila - Cerineo i Radojković i na taj način se pokušavamo zaštititi od Turaka. Međutim nikada nisu došli na Brač, zaustavljeni su na Kliškoj tvrđavi kod Splita. Dalje, u 19. stoljeću Napoleon dolazi na naše prostore i gradi novi put, unapređuje život u Škripu, novu vodu, akumulira se voda kao kišnica itd. Njegovim dolaskom smo ipak dobili nekakav prosperitet. Kasnije dolaskom Austrije gradi se ova naša crkva, od kraja 18. do početka 19. stoljeća. To je crkva s najljepšim baroknim pročeljem na otoku i ima još jednu svoju specifičnost: obrađeni kamen s vanjske strane i unutarnje strane. Sve ostale crkve imaju žbuku s unutarnje strane.
Ako je tako dugo kroz povijest Škrip bio tako živo, bogato mjesto, kako to da je u 20. stoljeće ušao kao jedno od najmanjih naselja? Što se dogodilo?
Dinko: 841. godine njega razaraju Neretljani i Škrip se nikada nije u potpunosti oporavio. A najveće naselje se onda formira u Nerežišću i Škrip nije imao više snage da postane glavno naselje. Olim civitas – nekoć grad ili bivši grad, Škrip.
Frane: U današnje vrijeme ga zovu „Bračka Mikena“. Ranije je uvijek bila sintagma Olim civitas.
Dinko: Najveći stupanj organizacijskog razvoja imao je 841. godine.
Frane: Zapravo na toj vremenskoj lenti Škrip je od 1200-te godine prije nove ere pa do 841. godine bio vodeće otočko središte. Glavno naselje na otoku skoro 2000 godina. Unutar toga ima antičku povijest kada je bio središte rimske uprave otoka i kamenoloma, praktički od Oktavijana do pada Rimskog Carstva 476. godine. Goti su Škrip razorili 548. godine, znači 64 godine nakon što su razorili Rim. Tada je Škrip temeljito razrušen, razoren, popaljen i nije ga zapravo ni postojalo više. Da bi se opet dogodila priča, padom Salone 641. godine, romansko stanovništvo iz Salone, Trogira i Stobreča seli na najbliži otok, Brač i tada je to vrijeme, odnosno adaptacija škripske ploče, jedan od najpoznatijih artefakata koji je zapravo izgubljen. Danas nitko ne zna gdje se on nalazi, očito je negdje u privatnim zbirkama. Inače, tekst te škripske ploče su prepisali tadašnji povjesničari koji su bili popovi. On se prenosio s koljena na koljeno i točno se zna kako je taj tekst glasio. Salonitanci i Epetionci dolaskom u Škrip, podigli su ploču u spomen na ponovnu obnovu i tada se spominje Olim civitas i on tako obnovljen doživljava svoj veliki procvat do 841. godine.
Frane: Nakon razaranja rimskog grada 841. godine Rimljani odlaze na zapadnu obalu pretežno, a nešto i na južnu obalu i ova mjesta koja govore sa C – Supetrani, Milnarani – znak je to da je tamo došao najveći broj Rimljana koji je tamo ostao i asimilirao se sa Slavenima, Hrvatima. Kad gledate od istoka prema zapadu, imamo štokavicu u Sumartinu, oni su došli prije 300 godina na Brač. Prije 600 godina su došli Selčani, oni govore čakavicom. A središnji dio, oni najstariji Bračani su zapravo čokavci, govore sa čo. Zapadni, gdje je ostao najveći dio Rimljana koji su napustili Škrip nakon razaranja, to su cakavci, Milnarani, Supetrani i Sutivanjani. Makar se to polako gubi.
Dinko: Ova dva razaranja, ne smijemo zaboraviti, su razlog što nema nikakvih pisanih tragova povijesti. Ona povijest koja je, to je u kamenu zapisana. Sve se čita sa žrtvenika i kamenih ploča i natpisa jer su i Goti i Neretljani temeljito razorili i uništili i spalili sve arhive koji su postojali. Škrip se nakon te 841. godine zapravo nikad nije oporavio jer Neretljani, umjesto da su iskoristili grad koji je već postojao, oni su ga totalno razrušili i išli na područja između Gornjeg Humca i Pražnica i osnovali svoja naselja, hrvatska – Gradac, Podgračišće, Stražerik kojima danas nema ni traga.
Frane: Oni nisu koristili rimske palače nego su uvijek od kamenja gradili potleušice koje su još dan danas ostale po Škripu.
Dinko: Neretljani vladaju otokom 160 godina, od 841. do 1000. godine. Središte u Gradcu, Neretljani - hrvatska plemena upravljaju Bračom da bi onda 1000. godine Venecija porazila Neretljane, istjerala ih. Administrativno središte otoka seli u Nerežišća, tamo stoluje mletački knez i ta prva mletačka vladavina traje sve do 1797. godine, dakle 800 godina. Od 1797. godine do 1805. imamo prvu austrijsku vlast. Onda dolazi Napoleon 1805.-1813. godine. Onda se ponovno vraća Austrija i ostaje do kraja prvog svjetskog rata.
Treba spomenuti da je veliki obol u Drugom svjetskom ratu - u antifašističkoj borbi Brač ima strašno velike žrtve. Poginulo je 1200 bračkih boraca u antifašističkoj borbi. Dalmacija je dala, kao i Brač i Škrip najviše boraca na Sutjesci i Neretvi.
Tek u 15. stoljeću se javljaju prezimena. Do tada recimo Trpimirovići, to nije bilo prezime nego su od Trpimira svih prozvali a svi imaju samo imena, Zvonimir, Krešimir. Mirići se pojavljuju u 15. stoljeću.
Evo još u prilog ovoj predaji odnosno legendi da je sv. Jelena škripskog podrijetla: prvi je o toj predaji pisao salonitanski biskup Hezihije III koji je biskupovao u vrijeme pape Klementa I, koji je umro je 428. godine. To njegovo pisanje o pučkom podrijetlu, bračkom, škripskom, sv. Jelene prenosili su svi brački povjesničari, Vicko Prodić, Dujam Pranković, Andrija Cicarelli. Ima još jedna interesantna povijesna činjenica: modruški biskup Šimun Kožičić Benja je 1513. godine, govoreći na lateranskom saboru u Rimu koji se sakupio da bi se mobilizirali kršćani za borbu protiv Turaka, u svom govoru na jednom mjestu spomenuo da je sv. Jelena bračko-škripskoga podrijetla.