I evo nas nakon deset epizoda na zadnjoj, jedanaestoj. Putovanje završava gdje je i počelo, u Yangonu, nekoć glavnom gradu Myanmara, dok ga 2005. nije zamjenio umjetno izgrađeni Naypyidaw.
Cesta od Mandalaya do Yanguna je vjerojatno jedina dobra cesta u državi, pa u centar Yanguna Sule Square dolazimo relativno svježi. U tri dana obilazimo još nekoliko, gle čuda, pagoda, od kojih je jedna uistinu posebna. I to je Shwedagon, najstarija pagoda na svijetu. Zvonastog je oblika, visine oko 100 metara, a sjedi na osmerokutnoj bazi. Njegova je složena struktura presvučena zlatom, a gornja kupola obložena s više od 5.000 dijamanata i dragocjenih dragulja.
Ipak, koliko god blještava bila, manje nas uzbuđuje od farme krokodila Thatkayta. Ne, ne radi se o farmi za uzgoj tih životinja zbog proizvodnje cipela ili torbica, jer to ne bi podržali. Ovo je vladina farma koja se bavi uzgojom rijetkih vrsta zbog zaštite ili služi kao utočište za krokodile oduzete krijumčarima. Bilo kako bilo, zanimljivo je štogod novo saznati o tim divnim i opasnim životinjama koje se nisu mijenjale od doba dinosaura.
Jedan od zadataka nam je bio i traženje boraca u iznimno okrutnom borilačkom sportu Lethwei, poznatijem kao burmanski boks. Radi se o stand up borbi u kombinaciji kickboxa i muai thaija, s tim da je dozvoljeno gotovo sve, od udaraca laktovima do udaraca glavom. Da stvar bude gora, ne nose rukavice već malo deblje bandaže. Želja nam je bila napraviti intervju s nekim borcem i snimiti turnir. Prošli smo nekoliko klubova, ali svi su nam rekli da je vrijeme od pauze i da nema turnira. Tek u Fit and fight Lethwei clubu su pristali odraditi lagani sparing za našu reportažu.
I za kraj smo odlučili donirati višak novaca od putovanja jednom sirotištu zvanom Mhan Kin. Nazvali smo ih prije da vidimo što trebaju i bili su poprilično skromni. Tražili su tek rižu, ulje, deterdžent i tanaka kremu, a uzeli smo im uz to i vreću slatkiša. Nije puno, ali su nam rekli da smo za 200 djece omogućili obrok za 2 dana. Najemotivniji trenutak je bio kada su nam glasno zapjevali u znak zahvale. Sandra je vješto skrivala suze, jer oni jadni ne bi znali zašto plače. Rođeni su tako i ne znaju za bolje. Na znanje nama koji sve uzimamo zdravo za gotovo i koji ne cijenimo ono što imamo. A imamo malo, ali za razliku od njih jadnih puno. Ako smo im samo jedan smješak izmamili na lice, smatram da smo napravili bar nešto. Jer uvijek je nešto bolje od ništa.
Na trenutak sam u glavi usporedio to sirotište i prije spomenutu pagodu od zlata i dijamanata. Ne, neću komentirati jer ću opsovat ili možda povući paralelu, pa ću ispasti grub. Samo ću reći: "Bože oprosti im jer očito ne znaju što rade."
Veseli i zdravi ljudi bili do neke nove priče, novog putopisa.
Moja reakcija na članak je...
