Sportsku disciplinu, upornost i veliko srce naslijedio je od oca. Sin pokojnog Branka Cikatića nastavio je ondje gdje je njegov otac stao.
''Baš mi je drago i čast mi je da mogu nastaviti tako nešto jer znam koliki ovaj klub ima značaj. Bio je stvarno, stvarno poznat, ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi i svijetu, stvarno je puno njih poteklo iz ovog kluba i napravilo svoje prve korake.''
''Kad se Branko razbolio, onda se sa klubom stalo, inače je Branko cijelo vrijeme vodio klub, bio je osnovan '91 godine.''
Sada ga vodi njegov sin, iako je upravo to bio Brankov veliki strah, piše Dnevnik.hr.
''Prvo sam trenirao nogomet zato što mi je otac čak zabranio da odlazim u dvoranu, nije htio da se bavim time…''
''Ja sam znala reći Branku: ''Branko, odvedi ga u dvoranu, malo da se nauči, kao dečkić, obraniti i to, da zna, mislim, muško je'', onda bi on rekao: ''Ne, ne, ne dolazi u obzir'', ja pitam zašto, a on kaže: ''Zaljubit će se on u taj sport, ja ne želim da se on zaljubi u taj sport.''
No sa svakim novim treningom, sve se više zaljubljivao u tajlandski boks.
''I sjećam se baš kad sam otišao na prvi trening, otac me pogledao i rekao ''radiš veliku grešku'', kaže Bruno.
Supruga misli da bi Branku danas itekako bilo drago.
''Je, kako ne. On se još i prije nego se sve desilo, dok je još bio u bolničkom krevetu, Bruno je imao svoj prvi meč, sjećaš se? I onda je gledao na mobitelu i bilo mu je drago i baš je bio cijeli uzbuđen. Rekao je još da će on tebe naučiti, da će on s tobom trenirati.''
''Bio je dosta romantičan, bio je gentleman, veliki gentleman, i uvijek, ne znam, bio bi običan dan, on bi otišao vikendom na tržnicu, ali obavezno bi mi donio buketić cvijeća ili jednu ružu ili tako. Bio je… Bio je stvarno, on je baš bio nježan… Nježan…'', prisjetila se Ivana kroz suze.
Stoga se svim silama trude da uspomena na njega živi zauvijek. Svoju je, kako je naziva, misiju, Ivana pokušala ostvariti gastro muzejom posvećen Hrvatskom Tigru.
''Jako loše iskustvo i ja sam se dosta razočarala i u naš sustav. Jednostavno, doslovno smo bili izbačeni na ulicu. Da se tako mogu ponašati čelni ljudi, to je jako ružno.''
''Osjećam se prevareno i osjećam se iskorišteno zato što da sam ja znala da mi po tom papiru nemamo pravu tu ne znam koliko biti, ja onda u to ne bi ni ulazila.
Meni je to bilo kao da se netko dirnuo u njegov spomenik.''
Zato su odlučili sljedeće godine, na godišnjicu njegova odlaska, organizirati memorijalni turnir u njegovu čast.
''Već smo stupili u kontakt s dosta velikih Brankovih prijatelja i sportaša, i oni su baš sretni što će se to desiti i rekli su, naravno, da kad to sve organiziramo, da ih zovemo, da će doći dati potporu.''
Obitelj Cikatić nada se da će Memorijalni Kup Hrvatskog Tigra postati dio tradicije koja neće dopustiti da njegov lik i djelo padnu u zaborav.
''Bio je jako dobar, i puno fali. Previše. Smijemo se, pa se rasplačemo i tako… Jedino što je meni teško što sad sve ove uspomene koje mi sad stvaramo, ne stvaramo s njim više.''
