Čistačice u trogirskoj komunalnoj tvrtki “Trogir holding” koje pripadaju Sektoru održavanja javnih površina poznate su kao vrijedne radnice, ali i izuzetno poštene. Naime, u njihovoj službi nije rijetkost da pronađu izgubljene stvari, bilo da je riječ o dokumentima, novčanicima, i štošta toga, koje uredno vračaju na prave adrese kako bi izgubljeni predmeti došli do vlasnika. A te adrese su ponajviše trogirska Policijska postaja, ili pak Gradski radio…, a postoji i opcija usmene predaje i širenja informacije o pronalasku “po gradu”.
Rekorderka u pronalaženju izgubljenoga je Sandra Vudrić, pedesetdvogodišnjakinja koja je zaposlenica te tvrtke već osam godina i u tom periodu joj se posrećilo da se izgubljeni predmet stotinjak puta baš “zakačio” za nju. A, ona ni nema ništa protiv toga. Dapače, drago joj je kada može nekome pomoći bilo da se radi o domaćim ljudima ili turistima, djeci ili starijim osobama, piše Trogirski portal.
Često nađem novčanike i u njima dokumente, novac, nakit, odjeću i to najviše dječju, naočale, ključeve, mobitele… Evo, nekidan sam pokraj Srednje škole pronašla malu plavu boršu u kojoj su bile markirane naočale, osobna i dokumenti. To je izgubio neki Austrijanac, rekli su mi u Policiji gdje sam česta “gošća”, jer najprije s izgubljenim stvarima odem tamo, kazuje Sandra.
Upitana je koju je najveću svotu novca pronašla?
- Bilo je to 800 kuna prije dvije godine. Vlasnica je novčanik s novcem i dokumentima izgubila na gradskoj rivi, nakon čega se saznalo njezino ime i sve joj je vraćeno. Žena se moram naglasiti zahvalila. Mislim da je dužnost svakome tko nešto pronađe da to i vrati, ističe naša sugovornica i nastavlja.
Sada liti turisti gube najviše dokumente, a kada počne škola pokraj osnovne škole u staroj jezgri gotovo svakodnevno na klupama djeca ostavljaju, melodike, likovne mape, sportsku opremu… Ostave oni to i odu u školu, a kad se sjete u školi ih već čeka sve to. A koliko kišobrana sam pronašla… Ma, to su dičja posla, sa smiješkom će Sandra koja izuzetno razumje djecu jer je i sama majka njih petero. Ima kaže dva sina i tri kćeri. Najstariji sin joj se oženio i podario joj jedanaestomjesečnog unučića Vitu. U roditeljskoj „kolekciji“ su i šesnaestogodišnji blizanci.
Ja učim i svoju dicu da kad nešto nađu da to i vrate! Mora se biti pošten! To je najveća ljudska vrlina. Da nađem vriću novaca, sve bih vratila. Nije sve u materijalnom. Sretna sam kada dobijem zahvalu, jer u cijelom ovom košmaru koji vlada oko nas, najvažnije je ostati čovjek, poručuje ta plemenita žena u čijem životu i nisu uvijek cvjetale ruže. No, svjesna je kako nije samo njoj život “borba” već da svatko ima svoju životnu priču i nedaću.
Sandra je rodom iz Rogoznice, a ljubav je kaže dovela u trogirsko zaleđe u mjesto Prapatnica, točnije zaseok Vudrići prije 24 godine. Tvrdi kako je život na selu težak, a njezino u 21 stoljeću čak još nema ni vodu. Unatoč tome smatra da je ono pitomo i da ima svoje draži.
Ono što je čini sretnom su njezina djeca, i osjećaj zadovoljstva kada učini dobro djelo. A dok je metle, koja kaže uvijek nešto nađe i “izbaci”, njih će nada se biti još mnogo.
Pohvalila je svoje kolegice, poslovođe, redom od Tonča Rožića, Romea Palade, Ivana Grubišića do trenutačne Isabel Jozić i Nikoline Tomaš voditeljice Sektora održavanja javnih površina.
Doznajemo kako je prije Holdinga radila kao trgovkinja, u restoranima… ali da joj je u Holdingu najbolje.
Naučila sam da se šefovi moraju poštovati, a da radnik mora obavit svoj posao najbolje što može. I onda sigurno neće biti problema, zaključila je Sandra Vudrić, čistačica u trogirskom Holdingu, čiji životni moto je: “Treba živjeti pošteno!“
