U potrazi za boljim životom, mnogi su odavno otišli iz sela. U brojnima ih živi samo nekoliko, uglavnom starijih ljudi. Jedna od njih je i Vukosava Višić, koja u Smokoviću u zaleđu Zadra živi sa samo desetak duša, prenosi HRT. Prođe i po tjedan dana da ni s kim ne razmijeni riječ i to je ono što joj, bez obzira na težak život, najteže pada.
Južina je. Valja otići dok je toplije po drva. Vukosava Višić u osmom desetljeću života živi u Smokoviću sama. Ne vidi dobro, loše čuje i teško hoda.
Ne vidi dobro, loše čuje i teško hoda
- Ne čujem, ne vidim. Ne mogu na noge, noge me bole, kaže Vukosava.
Ubija je što ne može raditi gotovo ništa.
Samoća je najteža
Suprug joj je umro prije sedam godina, a djeca su u Srbiji. Ali samoća je, nadodaje, ipak najteža.
- Samoća. Što nema susjeda. Nema nikoga. Evo tu sad skuham nešto, na krevet i gledaš televiziju. Ja ne progovorim nego TV što gledam. Ja i ona, priča Vukosava.
Mirovina joj je jedva tristo eura. Radila je u zadarskoj Otočanki na stroju pa je i zbog toga nagluha, kaže.
Ima samo šepavu mačku, a i ona je odlutala. Kokoške je imala do prije nekoliko godina, ali sve se treba platiti.
Sreća je, kaže, da ima gerontodomaćicu koja joj donese kruh i lijekove ili je katkad odveze u bolnicu na pregled. U protivnom, često sve te usluge i plaća.
- Koga nazovem, netko mi uzme novac, moram platiti. Ako se zadržiš, uzme više. Najviše su mi uzeli 15-20 eura, priznaje.
Prije je bez štapa znala do dućana pješačiti i više od sata. Sada više ne može.
Zelje više neće moći okopavati, a i žao joj je što joj bademi propadnu.
'Nema me što veseliti'
- Sad je ovo gotovo. Oni su od kiše propali. Nema mene što da veseli, gotova sam. Ovako dan za dan i pomiriš se sa sudbinom. Nema da me više uveseli nešto, kazala je.
Preostaje joj u dugim zimskim noćima samo gledati u televiziju ili u fotografije svojih najmilijih koji je ljeti posjete.
