Nogometni sam laik, prosječan poznavatelj najvažnije sporedne stvari na svijetu, volim samo Hajduk i zanima me samo Hajduk. Ne počinjem tekst ograđivanjem jer me silno strah komentara, srećom, ne živim ni od klika ni od komentara. Ja se zaista ne smatram kompetentnom za govorenje o Oreščaninovim postavkama igre, pa ni o predsjednikovanju Marina Brbića, bogme ni o radu ili neradu Nadzornog odbora, ne petljam se ni u vizije Našeg Hajduka, ne znam razmišljanje navijača, barem ne svih. Zato ću mirne duše zaobići ono što će mnogo upućeniji kolege, ljudi kojima je to struka ili koji to istinski razumiju, zasigurno komentirati.
Ovo je samo kratka refleksija o podcjenjivanju na temelju sasvim osobnog, izdvojenog i možda nebitnog iskustva, ali kada već imam priliku... Bila sam u višim razredima osnovne škole kad sam prvi put čula sintagmu „potpuni fijasko“. Baš negdje u ovo vrijeme Hajduk je igrao drugo (drugo!) pretkolo Lige prvaka protiv mađarskog Debrecena. Hajduka se sjećam kao da je bilo jučer, Debrecena baš i ne. Kažem, nogometni laik. Ali dobro pamtim što sam tada čula od jednog kvartovskog momka: „Ispast od mađarskih kupusara, kobasičara! Potpuni fijasko!“ Iste godine izbili su navijački neredi na reprezentacijskoj utakmici s Maltom. Ako me pamćenje služi, u istom je tom periodu u ogledu s Islandom Eiður Guðjohnsen zabio gol za vodstvo protiv Hrvatske pa su nas Balaban i Srna spašavali od šoka i „potpunog fijaska“. Što je zajedničko svim navedenim utakmicama? Rekla bih posvemašnje podcjenjivanje protivnika. Toga se dobro sjećam. Stručnih komentatora koji su patronizirajuće govorili kako je simpatično što za neke reprezentacije igraju ljudi koji tijekom dana odrađuju posao poštara, kuhara ili ribara. I o tim sam ribarima ovih dana slušala. Netko kaže ispod glasa, a netko sasvim ozbiljno – na Poljud stižu poluamateri. Ribari.
Dvije su stvari sigurne – lopta je okrugla i danas svi imaju internet. Pa čak i fiktivni ribari.
Radim tipičan postupak priučenog kvazinovinara, pišem komentar sat vremena nakon konferencije za medije, nakon utakmice u kojoj je igrao klub za koji navijam, nakon poraza kluba za koji navijam. Čovjek naviknut na poraze donekle i otupi, „štufa“ vas još koješta nevezano uz sama događanja na terenu, ali interneta ima pa neka se piše. Trener tog „ribarskog plovila“ koje igra okruglom loptom i koje je Hajduku ostavilo tri gola u mreži zanimljivo se osvrnuo na utakmicu koja je Bijele nikad ranije izbacila iz Europe.
Jako sam sretan jer smo pobijedili. Drago mi je zbog mojih igrača koji su odlično igrali i ovo je velika pobjeda protiv velikog kluba kao što je Hajduk. To me motiviralo da damo što više u ovoj utakmici. Do pet sati popodne bio sam spreman za poraz, no onda sam vidio članak u novinama gdje se govorilo o golijadi i igranju protiv neprofesionalaca. To je bio okidač. Nogomet je nogomet i mora se vrtjeti oko poštovanja, a mi smo bili podcijenjeni i to nas je motiviralo. Vidjeli smo čak članke da je veća šansa da se danas vide vanzemaljci nego naša pobjeda. Ova je pobjeda povijesna i čestitam svojim igračima jer su je zaslužili.
Čovjek se na početku konferencije ispričao novinarima što će govoriti na talijanskom jer mu engleski nije jača strana, ali dobro smo ga razumjeli. Ta ekipa čija smo dva igrača zapamtili zbog eurogolova, a ostalih se nikad nećemo sjetiti odradila je, kasnije će reći Oreščanin, sve ono što je Hajduk trebao, a nije. Ispoštovali su dogovore, trudili se, zainatili. Dišpet, da prevedemo. Ono od čega tobože Split živi, pa i Hajduk s njim. Gzira je danas imala dišpet, okruglu loptu i internet. Jer negdje je nekako do Tedesca došao komadić zafrkancije o koeficijentima na pobjedu Gzire i mogućnosti da se vide vanzemaljci. Ne vjerujem baš toliko u teze o psihološkim nabrijavanjima, ali eto, čovjeku je ostalo u uhu i ima to pravo reći. Dakle, da rezimiramo, on podcjenjivanje smatra motivacijom.
Sad opet kratak ekskurs o podcjenjivanju. Današnje novinarstvo okreće se digitalizaciji. Tiskani mediji ne mogu pratiti brzinu i rast portala, a njihovim publikacijama cijene rastu, a publika stari. Sve je to sasvim logičan tijek vremena i okolnosti. Mnogi portali žive od reklama, a na uredničkim se kolegijama (opet laički pretpostavljam) muškost među ostalim mjeri po tome tko ima više klikova. Nitko toga nije lišen, to također razumijem. Posljedica je tomu da novinari ponekad moraju zagrebati u sasma nenovinarske branše da bi proizveli priču. Na kraju krajeva, ako je priča dobra, nitko ih neće ništa ni pitati. Giovanni Tedesco nije pročitao cijeli članak o koeficijentima na pobjedu Gzire, koji je samo neka usputna zanimljivost za one koje takav humor pali, kao ni sve one članke i komentare gdje mu igrače nazivaju amaterima. Izvukao je dvije-tri rečenice koje su mu preveli i naljutio se, sasvim ljudski. To što se trener Gzire United s Malte naljutio ozbiljnijoj momčadi ne bi značilo ništa, ona bi radila u skladu sa svojom kvalitetom, ako hoćete cijenom i renomeom, i pobijedila bi u toj utakmici. Međutim, Hajduk je izgubio, trener je u općem šoku triput slušao pitanje o odgovornosti, rekao da je odgovoran, neki rekoše „Res, non verba“... Vidjet ćemo što dalje. Ali u zraku ostaje da smo dugo, dugo nakon tih „kobasičara“ iz Debrecena opet dočekali momčad koja nije dio europske nogometne elite i išamarali je ribarskom metaforikom. Razumijem da je to trebala biti veća kritika za hajdukovce nego za Gziru, ali promatrano sa strane – tko od toga ima koristi? Hoće li Hajduk proigrati po željama i pozdravima zato što je netko protivnika nazvao amaterom?
Pri ulasku u svijet interneta i bogastvo komentara o nogometu, kolege su mi prije podosta godina rekle da je naslov možda i najvažniji dio teksta. „Otkrij dovoljno da ljudi znaju o čemu pišeš, ali ne sve, mora ostati podataka za tekst“. Negdje je taj postulat otišao sasvim kvragu i postao clickbait, a takvi su odmah dobili oporbu pa ima i onih koji u naslovu kažu sve pa članak ne moraš ni čitati. Jedni se drugima rugaju iza leđa i peru ruke jedni od drugih, „Vidi ovih guzičara kako navlače ljude“, „Vidi ovih s naslovom od kilometra, sad su oni nešto fini“, a jedu iz istog korita i žive od iste branše. Gzirinoj su ekipi bila dovoljna dva-tri naslova, kaže trener – okidač. A mi opet možemo reći – ne biste vi ništa okinuli da vam Hajduk nije dopustio.
Dok ja ovo pišem, ljudi se u komentarima rugaju i zezaju. Legitimno. Kao i uvijek kad zagusti, Hrvati se pokušavaju obraniti ironijom i satirom. Nema u tome ništa loše. Kaže jedan da bi bolje bilo da je Ultra ostala na Poljudu, „barem bi se nešto zaradilo“. Šali se čovjek, naravno. Da je Ultra bila na Poljudu, sad bi teren bio kriv. Drugi okreću majke i svece jer je Hajduk izgubio od „amatera“. E sad je pitanje hoće li novinar okolokole ući u zafrkanciju, podleći tom diskurzu i, pa i u najboljoj namjeri, usvojiti obrazac ophođenja prema protivniku. Jer, budimo realni, nismo mi neka čitateljska nacija niti nam je čitanje s razumijevanjem usađeno s majčinim mlijekom. Prosječan čitatelj ne klika na tekst, nego na naslov ili još manje – sintagmu. „Nogometni amateri ribari“, „prije će vanzemaljac nego Gzira“. Zaboli njega za kontekst i istraživačku pozadinu. Zaboli njega što je Gzira prebacivala strane, a Hajduk nije. Zaboli njega što u svijetu postoji neliječena retardacija i legalizirani porez na budale koji se zove kladionica. Zaboli njega što sve ima koeficijent, od Oscara preko Nobela do Trumpove frizure i utakmice na Poljudu. Isto kao i Gzirina trenera. Imao je čovjek pametnijega posla od konteksta. Učio je momčad da ga sluša.
Sve je to nekidan, gotovo proročki, književnik Ratko Bjelčić podijelio na Facebooku u dječjoj priči „Batak“. Djedu koji brlja o klađenju na tanjuru ostaje kost. Dok ćemo se mi kladiti i daviti tom kosti, Gzira je pojela batak.
