Za Dalmaciju Danas piše povjesničar Mate Božić
Tisućljećima prije današnjih suvremenih autocesta, aerodroma i željezničkih pruga, najbrži i najdostupniji prometni putevi su bili oni morski. Stoga je i naš Jadran bio prije svega more koje spaja, a ne razdvaja! Dobro je poznato kako je međusobnim utjecajima istočne i zapadne obale Jadranskog mora stoljećima dominirao sjeverni grad na lagunama – Venecija, pod čijom se neprekidnom vlašću Split nalazio od 1420. do 1797. godine. No, uspoređujući tragove zapada i istoka, potonji su ipak ostali trajniji!
Ilustracija s početka 17. st. koja prikazuje klesara Marina s otoka Raba – legendarnog osnivača San Marina, dok se u pozadini nazire zapadnojadranski grad Rimini (djelo Raphaëla Sadelera (1560.-1632.)); Dvorac na brdu Titan, mjestu utemeljenja San Marina
Primjerice, na zapadnom (talijanskom) poluotoku još i danas postoji državica koju je, prema predaji, osnovao jedan izvorni stanovnik istočne obale Jadrana. Riječ je o čuvenom Marinu s Raba, odnosno San Marinu. Kako legenda kaže, klesar Marin s otoka Raba je stigao u Rimini na suprotnoj obali Jadrana, sudjelujući u izgradnji gradske luke kao obrtnik. Postavši kršćaninom, zajedno sa skupinom istomišljenika 301. godine naselio se na brdu Titan, udaljenom 20-ak kilometara od obale i tu ustanovio današnji San Marino!
Logo udruge „Hrvatsko-talijanski mozaik Rim“, koja od 2015. godine okuplja hrvatske zajednice u Rimu i na području Italije; Aktualni grbovi garganskih mjesta Peschici i Vico del Gargano, koje su prema predaji još u 10. stoljeću utemeljili doseljenici s istočne obale Jadrana te općinski grbovi današnjih moliško-hrvatskih naselja: Tavele, Kruča, Mundimitra i Filića
Nadalje, jedna druga legenda, po prvi put zapisana vjerojatno krajem 17. stoljeća, kaže kako je izvjesni „Sueripolo“ (Svetipolk?) kao vođa „Slavena“ oko 970. godine u ime cara Otona I. s poluotoka Gargana istjerao Saracene (Arape) i tu osnovao dva naselja. Jedno zvano Peschici (ime vjerojatno potječe od „pijesak“;„Pještica“) te Vico del Gargano. O naseljavanjima s istočne obale Jadrana na tom području i danas govore sačuvana prezimena i sjećanje mnogih obitelji na njihovo istočnojadransko (tj. hrvatsko) podrijetlo!
Josip Barač (1871.-1939.), Josip Smodlaka (1869.-1956.) i Emanuel Vidović (1870.-1953.). sa svećenikom Herkulanom Lugerom, krenuli su 1904. godine iz Splita u Molize gdje su posjetili tamošnja hrvatska naselja i o njima ostavili svjedočanstva: umjetnička djela (slika „Mundimitar (Montemitro) 1904.“, E. Vidović) i knjižice: „Hrvatske kolonije u Italiji“ (J. Barač) i „Posjet apeninskim Hrvatima (J. Smodlaka)
Naposljetku, pet stoljeća kasnije, novi val Hrvata s istočne obale Jadrana je, bježeći pred prijetnjom Osmanlija, morskim putem stigao do Gargana, ali i preplavio obale sjevernijeg Molisa. No, dok je jezik hrvatskih naselja na Garganu zamro, u Molisu se još i danas koristi u Filiću, Kruču, Mundimitru i Taveli. Upravo su ta sela 1904. godine posjetila i o njima svjedočanstvo ostavila četiri Splićanina: svećenik Herkulan Luger, kulturni djelatnik Josip Barač, slikar Emanuel Vidović i političar Josip Smodlaka.
Označeni epicentri niza potresa koji su nedavno pogodili istočno područje „male Dalmacije“ u Italiji – neposredno uz epicentre je garganska laguna Lesina, koja svoje ime dijeli s talijanskim nazivom za hrvatski Hvar; Suvremena mapa zapadnojadranske „male Dalmacije“ s označenim mjestima koja podsjećaju na sadašnje i nekadašnje toponime hrvatskog, slavenskog i dalmatinskog podrijetla – flamanski geograf Abraham Ortelius na svojoj povijesnoj karti „Italia nam tellus Graecia Maior erat…“ nastaloj 1595. godine uz Lesinu postavlja naziv „DELMATIA“ tj. DALMACIJA
Počevši od najjužnijeg od ova tri područja Apenina – poluotoka Gargana, smještenog upravo nasuprot jadranskog pučinskog otoka Palagruže, zanimljivo je istaknuti kako sile prirode dugotrajno djeluju upravo u prilog spajanja obala Jadrana. Naime, nedavni potresi uz obale Gargana – s epicentrima u blizini jezera Lesina (od kojih je jedan bio čak 4.7 magnitude po Richteru) podsjetili su nas na predviđanja kako se dvije obale Jadrana međusobno približavaju oko četiri milimetra godišnje, što znači da bi se mogle spojiti u jedinstvenu kopnenu masu za 50 do 70 milijuna godina! Tko zna hoće li u toj dalekoj budućnosti netko tome moći svjedočiti, no prošlost svakako poznaje i druge oblike povezivanja.
Radovi izvedeni 1994. i 1995. godine kojima je sanacijom i uređenjem crkve Sv. Silvestra pape na Biševu vraćen njezin srednjovjekovni izgled; Današnji izgled crkve s ostatcima nekad uglednog samostana, koji je čak i u Splitu izgradio svoju crkvu svetog Silvestra
Tako je ostalo zapisano da je 1050. godine jedan Splićanin, svećenik Ivan – sin Gaudija Grlića, na otoku Biševu jugozapadno od Visa izgradio crkvu posvećenu svetom Silvestru papi na predjelu zvanom Polje. Ivanova namjera je bila da čuvena benediktinska opatija s talijanskog otočja Tremiti na Biševu uredi samostan kao što su bili uređeni i ostali njeni manji samostani. U tu je svrhu otišao na Tremite udaljene oko dvadeset kilometara od poluotoka Gargana i pridružio se tamošnjim benediktincima.
Crkva Sv. Silvestra pape na Biševu sa širokim kontraforima koji s vanjske strane podupiru zidove crkve, a dograđeni su vjerojatno u 16. stoljeću (od prvobitne crkve iz 11. stoljeća sačuvana je samo polukružna apsida sa središnjim prozorčićem)
Zanimljivo je kako je sredinom 11. stoljeća činu predaje crkve svjedočio i neretvanski knez Berigoj sa svojom pratnjom. Naime, Neretvani su bili jedno od plemena starohrvatskog doba koje je – kako svjedoči Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeću – uz kopno između Cetine i Neretve nadziralo i jadranske otoke: Mljet, Brač, Hvar i Korčulu. Daljnja poveznica između Splita i Tremita je i činjenica da najveći od tri tamošnja otoka nosi ime svetoga Duje – zaštitnika Splita (San Domino)!
Karakteristični motiv urbane cjeline grada Peschici (Pještice) – autor: Tonino Notarangelo iz mjesta Peschici, ujedno član talijansko-hrvatske udruge „Jakov Mikalja“ s poluotoka Gargana osnovane u ožujku 2025. godine
Povijesne veze tu ne staju. Poznato je kako se jedna luka na tremitskom otoku Sveti Duje (San Domino) i danas naziva „slavenskom“ lukom (Cala degli Schiavoni) – upravo prema vezama između dviju obala Jadrana, dok su Tremiti bili i mjesto hodočašća iz istočnojadranskih krajeva. Samostan na Biševu je rastao i razvijao se sve do 15. stoljeća, dok su benediktinci s Tremita otišli već 1237. godine. No, osoba koja u najvećoj mjeri povezuje obje obale Jadrana nije bio benediktinac, nego isusovac Jakov Mikalja, rođen na sjeveru poluotoka Gargana!
„Blago jezika slovinskoga ili Slovnik u komu izgovaraju se rječi slovinske latinski i dijački“ (Loreto-Ancona, 1649.–1651.), djelo garganskog Hrvata Jakova Mikalje koje se koristilo u vjerskim školama i bilo jezičnim pomagalom isusovačkim misionarima; Mikaljin pranećak, tj. sin Mikaljine nećakinje Lukrecije Mikalja bio je Pietro Giannone (1676. – 1748.), talijanski filozof, povjesničar i pravnik
Naime, hrvatski jezikoslovac Jakov Mikalja (Giacomo Micaglia, Micalia) rođen je u Pještici - kako taj grad sam naziva (današnji prekojadranski Peschici) 31. ožujka 1600. ili 1601. i to vjerojatno kao potomak ranonovovjekovnih hrvatskih doseljenika na poluotok Gargano, kada su novi valovi prekojadranskih migracija tijekom 15. i 16. stoljeća (uslijed pritiska Osmanlija) zahvatili Apuliju, Molise, Abruzzo i Marke. Bio je pitomac isusovačkog reda i studirao teologiju u Rimu. Također je podučavao u isusovačkoj gimnaziji u Dubrovniku i misionario u osmanlijskom Temišvaru.
Mikaljin rječnik je prvi uopće u kojem je hrvatski polazni jezik. Sadrži 25 000 hrvatskih riječi, uz opći leksik i raznovrsno nazivlje, mnoga imena i bogatu frazeologiju, te je prvi opsežniji rječnik u hrvatskim krajevima. Osnovni je leksik štokavski jekavski, s nešto ikavizama i čakavskoga leksika
Njegova najveća zasluga je nastanak prvih hrvatskih gramatičkih djela namijenjenih latinskom („O temeljima gramatike na ilirski prilagođene“, 1637.) i talijanskom jeziku, čime je postavio hrvatsko gramatičko nazivlje. Također je uz talijansku gramatiku 1651. objavio trojezični (hrvatski, latinski i talijanski) rječnik „Blago jezika slovinskoga“ s oko 25 tisuća hrvatskih riječi. Mikalja je bio dobar poznavatelj hrvatskih dijalekata i književnosti te se koristio pretežno dubrovačkom i bosanskom štokavštinom, ali i čakavštinom i kajkavštinom. Tako je ovaj izdanak prekojadranske zajednice garganskih Hrvata svojim djelima znatno utjecao na kasniji razvitak hrvatskoga standardnog jezika.
Zadar i Peschici (Pještica) – dva grada na suprotnim obalama Jadrana s ulicama posvećenima Jakovu Mikalji – Jacopo Micaglia, koje predstavljaju trajni spomen na ovog velikog „prekojadranskog“ jezikoslovca
Za razliku od zaslužnog isusovca Jakova Mikalje, koji svoju ulicu danas ima na obje obale Jadrana, tj. Hrvatskoj (Zadar) i Italiji (Peschici), imenom jednog drugog znamenitog hrvatskog jezikoslovca – također rođenog na Apeninskom poluotoku – nazvana je samo ulica rodnog mu grada Foggie, dok mu se Split – u kojem je živio i plodno djelovao više od trideset godina – još nije odužio takvim činom! Riječ je o Ardeliju Della Belli, misionaru i propovjedniku te utemeljitelju isusovačke rezidencije u Splitu.
Grb obitelji Della Bella – podrijetlom iz Firence; Grb općine Vico del Gargano smještene na poluotoku Gargano u talijanskoj pokrajini Foggia u Apuliji; Grb grada Foggie u koju se jedan ogranak Della Bella iz Vica del Gargana doselio krajem 16. stoljeća
Budući su Della Belle bile starinom iz Firence nadimak ovog isusovca bio je Fiorentin. Međutim, napustivši Firencu jedna grana te obitelji boravila je u Napulju, a potom se vjerojatno u 14. stoljeću doselila na poluotok Gargano (Vico del Gargano), gdje i danas stoji njihova palača. Foggia je bila iduća postaja jedne grane ovog znamenitog roda, pa se tako u tom gradu 1655. rodio i budući hrvatski leksikograf. Nakon što je 1677. pristupio Isusovačkom redu prvi put je upoznao istočnu obalu Jadrana 1681. u Dubrovniku.
Neogotička palača obitelji Della Bella izgrađena početkom 20. stoljeća u mjestu Vico del Gargano na istoimenom poluotoku; Vizura mjesta (kojeg je prema mjesnoj legendi oko 970. utemeljio Sueripolo – „vođa Slavena“ s istočne obale Jadrana) s uočljivim tornjem palače Della Bella
Zanimljivo je kako se nakon kraćih boravaka u Italiji na svoju izričitu želju 1694. vratio u Dubrovnik, gdje je djelovao kao misionar i rektor u dubrovačkom Isusovačkom kolegiju. Della Bella već tada propovijeda na hrvatskom jeziku, a nakon Firence (1702.) na zahtjev tadašnjeg splitskog nadbiskupa Stjepana Cosmija i Republike Dubrovačke istočna obala Jadrana mu opet postaje novi dom. Hrvatski jezik je postao zaštitni znak ovog misionara i propovjednika mletačke Dalmacije i dubrovačkog područja!
Portret znamenitog isusovca Ardelija Della Belle (1655.-1737.), rođenog u Apuliji, ali koji je veći dio života proveo u Dalmaciji – u zbirci njegovih propovijedi „Razgovori i pripovidanja“; Naslovnica Della Bellinog talijansko-latinsko-hrvatskog rječnika tiskanog 1728. godine
Naime, njegove prodike na hrvatskom bile su toliko znamenite da je splitski kanonik Matija Čulić 1805. godine izdao zbirku njegovih propovijedi „Razgovori i pripovidanja“ upravo kako bi pokazao „čistoću i lipost slovinskoga našeg jezika“. Osim toga, Della Bella je 1718. sastavio talijansko-latinsko-hrvatski rječnik „Dizionario italiano, latino, illirico“, ujedno prvi hrvatski povijesni rječnik s mnoštvom citata iz četrdesetak rukopisnih i tiskanih književnih djela štokavštine i čakavštine. Rječnik je tiskan 1728., dok je autor preminuo desetljeće poslije – 1737. u Splitu!
