Nikad čudniji osjećaj da se igra jedno veliko natjecanje, posebno kad je riječ o najvažnijoj stvari na svijetu - nogometni Euro.
Ponegdje tribine prazne ili poluprazne (Škotska ili Engleska), ponegdje stadioni krcati (Budimpešta), dvostruki kriteriji kad je riječ o covid putovnicama (Englezi se prave Englezi), zaraženi koji su se družili sa suigračima i drugim igračima se jedini izoliraju jer kao eto, izračunali su tamo neki stručnjaci da su ti suigrači i igrači bili malo vremenski u kontaktu sa zaraženima pa onda nije problem (??!) ali ne želim ni pomisliti što bi bilo da je riječ o bilo kojoj drugoj državi, posebice s istoka Europe ili recimo Hrvatskoj.
Nama Hrvatima je naravno bitna hrvatska nacionalna reprezentacija.
Ona danas igra utakmicu istine na ovom Euru protiv Škotske koju još nikada nisu pobijedili.
Među hrvatske navijače jednako kao i igrače se uvukla neka apatija i to već dugo nije ona Hrvatska iz Rusije kad su plijenili motivom, strašću, voljom, pobjedama... Danas je sve to upitno.
Već 3 godine nakon odlaska nekolicine igrača (prvenstveno onih udarnih poput Mandžukića, Rakitića, Subašića) nemamo snagu povezati nekoliko pobjeda, skinuti skalpove velikim reprezentacijama a igra koju pružamo je ispod nivoa svjetskih viceprvaka.
Nije sporno da igrači žele pobjede u svetom dresu, sporno je da nemaju igru i da je povjerenje u ovu momčad odavno narušeno.
I nije riječ o bilo kakvom oportunizmu i tome slično, već pogledu navijača koji vidi da je Dalić već umoran od ovakve Hrvatske i ovih igrača a siguran sam i oni od njega.
To ne umanjuje njegove zasluge kojima će zlatnim slovima biti upisan u anale hrvatskog sporta ali ne valja biti ni slijepac pored zdravih očiju pa tvrditi da je to isti onaj Dalić i ista snaga momčadi kao i u Rusiji. Nije ni jedno ni drugo.
Da se više fokusira na taktiku i razgovor s igračima, traženje rješenja protiv neefikasnosti, Dalić se olako koristi izgovorima o medijskim sabotažama, manjku respekta prema igračima i njemu, dok mu momčad dobro kašlje već 3 godine i ne pruža ono što objektivno može a to je puno više od ovih blijedih izdanja.
Razumljivo je, ima nas 5-6 milijuna svugdje po svijetu, možda nas je jednako toliko i "izbornika" koji misle da znaju bolje ili više od aktualnog izbornika ali nitko ne bi bio sretniji od svakog Hrvata kad bi naši nogometaši imali igru i emociju, volju i snagu, kad bi pokazali strast i volju i kad bi riječi kritike koje igrači sami izgovore već redovito nakon svake utakmice u zadnje 2-3 godine, pretočili u pobjede i vraćanje povjerenja u reprezentaciju.
Nismo i nećemo nikad prestati navijati za Vatrene, puno su nam radosti priuštili i na tome im hvala ali nadati se da će jedna utakmica ili pobjeda promijeniti blijedu sliku Hrvatske je iluzija.
Koliko god daleko otišao na ovom Euru, Daliću je vrijeme za častan uzmak, unatoč nikad viđenoj protekciji politike saveza kakvu još nije doživio niti jedan izbornik.
Imati argumente da smo još uvijek svjetski viceprvaci a tapkati dugo u mjestu nema jednostavno smisla. U sportu je puno teže braniti nego osvojiti. Mi smo kao s nekakvom lakoćom osvojili taj Mundial a onda što zbog objektivnih i drugih razloga padali od skoro svakog iole jačeg protivnika.
Velika smo sportska i nogometna nacija i to ćemo i ostati, bez obzira kako završili na Euru. Svi imaju uspone i padove. To je život i to je sport.
No treba biti realan i prihvatiti tu istinu - svaki daljnji uspjeh (pobjeda) je čudo bez granica uz ovakvu igru a ako igrači (dao Bog) se resetiraju i pokažu da su najbolji kad ih svi otpišu (tako i Dalić tvrdi da su već otpisani) onda su dokazali prvenstveno sebi da su ratnici bez premca i da su čuda moguća.
I nacija, a vjerujem i cijeli svijet će im se opet nakloniti!
