Na današnji dan 1876. godine rodio se Vladimir Nazor
Vladimir Nazor, jedan od najvažnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća, ostavio je neizbrisiv trag u nacionalnoj književnosti ne samo svojim bogatim pjesničkim opusom, već i angažmanom u društvenim i političkim zbivanjima svoga vremena. Rođen 30. svibnja 1876. u Postirama na otoku Braču, Nazor je obrazovanje završio u Grazu, gdje je 1902. diplomirao botaniku. Iako po struci prirodoslovac, život je posvetio jeziku, narodu i umjetnosti.
Nakon profesorskih službi u Zadru, Istri i Zagrebu, te vođenja dječjeg doma u Crikvenici, povukao se u mirovinu 1933. godine. No, pravi preokret uslijedio je 1942., kada je zajedno s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem prebjegao partizanima, što mu je donijelo novu životnu, ali i pjesničku etapu. Nakon rata postaje predsjednikom Prezidija Sabora SR Hrvatske, potvrdivši time svoju društvenu angažiranost.
Nazorovo pjesništvo oblikovalo se kroz više desetljeća i prolazilo kroz značajne stilske i tematske promjene. Počeo je kao pjesnik slavenskih mitova i narodnih legendi, autor pripovjednih zbirki poput Slavenskih legendi i Hrvatskih kraljeva, gdje je snažno odjekivala njegova fascinacija poviješću, metafizikom i slavenskim duhom. U lirskim zbirkama poput Intime i Nize od koralja prevladavaju osobniji, introspektivniji tonovi, dok epovi poput Medvjeda Brunda i Utve zlatokrile pokazuju raskošnu imaginaciju i sklonost utopijskom mišljenju.
Njegove rasprave o hrvatskoj versifikaciji bile su metodične i sustavne
Pjesništvo iz razdoblja partizanskog otpora – s djelima poput Legenda o drugu Titu – svjedoči o novim tendencijama: pojavljuju se aktivističke pjesme, pohvalnice i popijevke, prilagođene duhu vremena i novoj političkoj stvarnosti. No i tada Nazor zadržava misaonu dubinu i lirsku snagu svojega ranijeg stvaralaštva.
Iako ga je književna kritika isprva svrstala među moderniste vitalističkog i utopijskog usmjerenja, s vremenom se ta klasifikacija pokazala nedostatnom. Sam Nazor je u 1930-ima svoju poetiku okarakterizirao kao "vječitu romantiku", dok su ga kritičari često opisivali kao zakašnjelog romantika. Njegova imaginacija nadilazila je stilsku disciplinu modernizma, a bogata versifikacija, osobito korištenje akcenatskog stiha, činila ga je tehnički iznimno vještim pjesnikom.
Nazor je bio i prozni pisac – njegova djela Istarske priče, Arkun i Priče s ostrva, iz grada i sa planine spajaju mit i folklor s dalmatinskim ambijentom i realističkim prikazom života. Pisao je i putopise, najpoznatiji s putovanja u Egipat (Putopisi, 1942), te memoarsku prozu s vrijednim osvrtima na suvremeni književni život.
Posebno se isticao i kao književni kritičar i teoretičar. Njegove rasprave o hrvatskoj versifikaciji bile su metodične i sustavne, a njegovi prijevodi pjesništva s talijanskog, njemačkog i francuskog – osobito lirike D’Annunzija, Pascolija i Goethea – i danas su cijenjeni.
Vladimir Nazor preminuo je u Zagrebu 19. lipnja 1949. godine. Iza sebe je ostavio opus koji nadilazi književne epohalne podjele i ostaje trajno svjedočanstvo snage riječi i duha jednog od najvažnijih hrvatskih pjesnika.
