Na današnji dan 1876. godine rodio se Milan Begović
Milan Begović, rođen 19. siječnja 1876. u malom dalmatinskom gradiću Vrlici, jedno je od najvažnijih imena moderne hrvatske književnosti. Njegov književni, kazališni i prevoditeljski rad obilježio je prvu polovicu 20. stoljeća, ostavivši neizbrisiv trag na hrvatskoj kulturnoj sceni.
Begović je potekao iz obitelji malog posjednika Ivana Begovića i majke Filomene Bressan. Osnovno školovanje završio je u rodnom kraju, a srednjoškolske dane proveo u Splitu, gdje je već 1891. godine objavio svoju prvu pjesmu Nad spomenikom viših junaka, potpisanu pseudonimom Tugomir Cetinski. Iako je započeo studij prirodoslovlja na zagrebačkom sveučilištu, akademsko obrazovanje završio je tek 1903. u Beču, diplomiravši romanistiku i slavistiku.
Književni i kazališni doprinos
Begovićeva književna karijera obilježena je raznolikošću i inovacijama. Zbirka pjesama Knjiga Boccadoro, objavljena pod pseudonimom Xeres de la Maraja, izazvala je podijeljene reakcije - dok su je "mladi" smatrali remek-djelom moderne, konzervativniji krugovi odbacili su je kao "bolesnu liriku". Tijekom karijere napisao je i dramska djela poput Myrrhe (1902.), Pustolova pred vratima (1926.) i Bez trećega (1931.), koja su postala temelji njegovog dramskog stvaralaštva. Kao libretist, najpoznatiji je po libretu za operu Ero s onoga svijeta.
Izvan književnosti, Begović je ostavio značajan trag u kazalištu. Nakon iskustava u kazalištima u Hamburgu i Beču, postao je dramaturg te ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1927. godine. Međutim, praizvedba njegove drame Hrvatski Diogenes 1928. izazvala je političke kontroverze, zbog čega je premješten na profesorsko mjesto u III. gimnaziji, gdje je kasnije i umirovljen.
Stil i nasljeđe
Begovićev opus obuhvaća poeziju, drame, romane, novele, putopise i eseje, a pisao je i pod pseudonimima poput Stanko Dušić, Esop s Griča, Hipolit, Malvolio i Petronius. Posebno se ističu njegova dramska djela Božji čovjek, Pustolov pred vratima i Bez trećega, kao i romani Giga Barićeva i Sablasti u dvorcu. Paradigmatična novela Kvartet svjedoči o njegovoj izuzetnoj pripovjedačkoj vještini.
Unatoč svom neosporivom talentu, Begović je često bio u sjeni Miroslava Krleže, koji je dominirao kulturnom scenom tog doba. Tek nedavno započeto kritičko izdanje njegovih sabranih djela vraća zasluženu pozornost njegovoj književnoj ostavštini.
Tijekom Drugog svjetskog rata, Begović je uredio antologiju Hrvatska proza XX. stoljeća. Međutim, njegovo djelovanje u razdoblju NDH donijelo mu je kaznu Suda časti Društva književnika Hrvatske, koja ga je osudila na vremensku šutnju i gubitak građanskih prava. Umro je 13. svibnja 1948. u Zagrebu, odlikovan francuskom Legijom časti, no bez potpune književne rehabilitacije.
Kao svestrani stvaralac, Milan Begović ostaje jedna od ključnih figura hrvatske književnosti. Njegova djela, koja sežu od poezije do drama i novela, svjedoče o njegovom dubokom razumijevanju europske književnosti i bogatoj kreativnoj viziji. Tek s novim istraživanjima i analizama, Begovićev doprinos dobiva priznanje koje zaslužuje, potvrđujući ga kao nezaobilaznog autora hrvatske moderne.
Soneti godišnjih doba
Proljetni
U slici plave, gole djevojčice
Proljeće hrli, zimne goneć danke,
kroz grmlje ruža i kroz tratinčice,
kroz propupčalo pruće i ogranke.
U ruci nosi liru: zuje žice,
na nježni dodir, srebrne i tanke.
Sav prostor ječi: kriče lastavice
i slavulj hiteć na prve sastanke.
Proljeti nova! Uzmi svoju liru,
pod onu dođi mendulu u cvatu,
gdje vjenčan vijenac bere Zoe moja,
i diraj žice: neka pjesma tvoja
s mendule kida cvijeće i mom zlatu
ovije glavu, kô da je u piru!
Ljetni
Uz rijeku leži, na travnome kraju
umorno Ljeto od kupanja i ćuti,
po travi vlažni prami mu rasuti,
a crne oči poput vatre sjaju
i preko žitnih poljana gledaju.
Na tamnoj sunce odsijeva mu puti;
dok naokolo elijanti žuti
okreću lice pram sunčanom sjaju.
O žarko Ljeto! Sad će Zoe moja
do rijeke saći: crnje su joj oči
od tvojih, kosa gušća nego tvoja,
kad kupanje ju poljepša i smoći;
a ljubav njena, u zanosu svome,
još jača je neg žar u suncu tvome.
Jesenji
U baštama pod plodovima granje
k zemlji se svija: kroz lišće se žari
jabuka zrela, uz debele panje
obilati se grožđa crne dari,
a šipak puca, dozrio za branje,
kroz pukotine zrnje mu krvari:
oh, takve usne moje milovanje
ima, kad ljubav dušu joj ražari!
– Dobro nam došla, Jeseni podatna!
Gledajuć polja ratar te pozdravlja
i srebrn-kosijer na berbu pripravlja.
Al kad ćeš meni doći, dobo zlatna?
Željno te čekam: i meni se hoće
ljubavi moje slatko brati voće.
Zimni
O lijepo li je stat uz vatru skupa,
kad ljuti vihor vani snijegom prši,
s golih stabala kada granje krši
i hladnom rukom o prozore lupa.
U nijemi mrak zmijovit plamen strši,
u zlatnom žaru naša lica kupa.
Kô bijeli lišaj uz planinske krši
uza me stojiš: lijepo li je skupa!
Ručice tvoje u mojima grijem,
na mome krilu počiva ti glava,
sanjareć sretna o danju toplijem,
o zlatnom klasju, cvijeću među njime:
i tvoja duša s milja uzdrhtava,
a vani kamen s ljute puca zime.
