Osobna skepsa prema monodramama samo je još jedan plus za svaku onu koja izazove pozitivne reakcije publike, zabavi nas, nasmije, potrese, ostavi trag. Kad se ne traži sjedalica više, nego „skalina“ više za „Visibabu“ Teatra &TD, jasno je da je ženski autorski tim Milardović-Barić-Rafaj, uz sve neobičnosti i zakutne ulice teksta o ženi u četrdesetima kojoj u bolničkoj čekaonici život prolazi pred očima, pogodio ukus publike. Predstavu s mnogo duha, energije i suverene uvjerljivosti igra izvrsna Lana Barić, režiju potpisuje Sanja Milardović, a dramaturgiju Nikolina Rafaj. Scenografkinja je Andrea Lipej, oblikovateljica svjetla Dina Marijanović, oblikovatelj zvuka Miroslav Piškulić, autor glazbe Matej Merlić, autori videa Tin Ostrošić – kamera i David Gašo – montaža, a glasove u videu posuđuju Duško Ćurlić, Nikša Butijer, Bernard Tomić i Sanja Milardović.
Protagonistica je predstave naizgled obična žena u četrdesetima, Visibaba Anić. Njezinu se neobičnom imenu iščuđava i sestra na šalteru liječničke ordinacije, predstavljena samo glasom, ali glasom baš svih onih neumjesnih šalteraša koji za vrijeme radnoga vremena rade sve osim svoga posla – dijele recepte, komentiraju kupnju cipela, ćaskaju o „dejtovima“. Visibaba je daleko od umiljate biljčice, ima kratak fitilj, njezina proljetno zelena haljina i lijepa vanjština ne mogu nas zavarati – ona je itekako žena s karakterom i britkim jezikom, iako se on gadno savija kad bi trebao biti najčvršći – u razgovoru s majkom i partnerom. Već u začetku dramskog sukoba (sa samom sobom, kategorijama razočaranja, bliskim ljudima i svakodnevnim nepoznatim ljudima) Visibaba nevidljivoj sugovornici daje do znanja da ne želi čekati ni minute duže od zakazana termina pregleda jer to više nije čekanje – nego iščekivanje. U njoj, kao i u mnogim ljudima koje počne probadati sumnjiva bol, a usput u njima tinja svijest da žive stresne i neuredne živote, raste strah od neizlječive bolesti i smrti. U vrlo skromnoj scenografiji koja ne ostavlja mnogo mašti na volju pojavljuje se groteskni moment crnih vrata iza kojih blješti crveno svjetlo i izranja sivi dim, eda monodrama sama po sebi nema mnogo komičnog šarma, ona strana ordinacije mogla bi se shvatiti kao novi krug pakla. Međutim, kad promatramo slojeve Visibanina karaktera koji se kao latice otvaraju zbog suočavanja s čekanjem, odgađanjem života i strahom od smrti, postaje jasno da ta jezičava nestrpljiva žena ipak želi – živjeti.
Čovjek mora pričati, kamo inače s mislima?
Dok ispunjava čekanje strujom svijesti koja se kristalno jasno, prijateljski i uvjerljivo prezentira publici, Lana Barić gradi Visibabu koja je hodajući paradoks. Tobožnji knjiški moljac, bibliotekarka, s majčinim tipičnim uvredama kakve je svatko s Filozofskog čuo barem pedeset puta u životu, s petljanjem u intimni život i ono neizbježno „Kad ćeš više“, a vrijeme krati prijelomnim vijestima i gubi živce oko potresa i požara, politički nekorektno rečeno, daleko od njezina dvorišta. Likuje kad među stradalima nema Hrvata jer, kako Barić spektakularno poentira: „Nas Hrvata je malo…“ Općenito je pitanje nacionalne pripadnosti zgodno obrađeno, sa snažnom dozom satire, ali ne ponižavajuće, uz zadržavanje svijesti o tome da Visibabina generacija danas dočekuje srednje godine s roditeljima jer se u surovom kapitalizmu sve teže odcijepiti, emancipirati. Nelogično je, doduše, kako tako inteligentna i načitana žena lako pada pod histeriju masovnih medija, a još nelogičnije kako je partner, tipična vulgarna sirovina iza čijeg se glasa čuje tipkanje joysticka, uspijeva poniziti metaforičkom, ali i mimetičkom rafalnom paljbom svojih uvreda i nerazumijevanja. Barić je posebno briljirala u prikazu suosjećajnosti, emociji koja suvremenosti nasušno nedostaje, ne želeći biti još jedan automat koji tuđe strahove i pitanja pretvara u broj. Kad je glas osupnute sestre koja se udaljila od telefona grubo opominje jer se javila staroj pacijentici, ona se brani: „Di si ti bila? Ona je usamljena! Čovjek mora pričati, kamo inače s mislima?“
U tišini žive najstrašnije zvijeri
Pitanje o tome kamo s mislima Visibabu tjera u ekskurs bez kojega se moglo – priču o djevojčici koja među zvijerima traga za kamenom mudraca. Ta priča moderne Crvenkapice doslovno je prepričavanje odnosa onoga koji shvaća i onoga koji ne shvaća, nasilnika bez pokrića i žrtve koja nosi spoznaju, predatora i plijena, a sve da bi se osnažila početna Visibabina misao koja je bila jasna i bez nadrealizma – civilizacija počinje ondje gdje zarasta prva bedrena kost jer se netko brinuo o ranjenom. Međutim, tekst ima i fantastičnih trenutaka koji variraju između nadasve duhovitog („Upotrijebila sam riječ iz grčke tragedije u prijevodu Kolomana Raca“, kalamburi poput „Šta ti je život – vrića suza…“ iz Oliverove „Ča je život vengo fantazija“, „Šta će bit glavni grad kad nestane grad veličine Zagreba?“, „Nisam sad baš neki pojas u jogi…“) i aforističnih („Najgore je noću, u tišini žive najstrašnije zvijeri“, „Izgleda da se stvarno ne može pobjeći smrti“). U grozničavom strahu od pregleda, na koji ne čeka satima, kako joj se u punom zamahu anksioznosti čini, Visibaba dokazuje zašto nosi ime vjesnice proljeća – ona iskreno želi živjeti, proživjeti i doživjeti sve što nije stigla – od sitnih svakodnevnih radosti do goleme želje odlaska na Eurosong – a baš je uvodni dio u Visibabinu ESC avanturu, s glasom Duška Ćurlića u maestralno duhovitom videu, najuspjeliji i najduhovitiji dio predstave. I ne, ne živi u tišini sa zvijerima – ona nam verbalizira svoje strahove, a potom nam pjeva. Jer je pobjednica. Visibaba koja ostvaruje svoje potencijale, koliko god oni nekome neobični bili, koja pjeva i pleše u prelijepoj disko-haljini, koja se ne boji izlaganja publici, koja svoju vrckavu energiju i čudnjikavu simpatičnost dijeli šakom i kapom.
Kad se otvore ta strašna vrata liječnikove ordinacije, koja s pravom mnogi doživljavaju kao biti ili ne biti, Visibabi će život proletjeti pred očima. Sve ono što bi moglo biti ako još stigne biti, ako te u snovima ne zakoči ne samo nesklona okolina, nego vlastito pasivno ja. Zbog toga ne zamjeramo ni vizualnu jednostavnost ni neobične sižeovske prijevoje – ako svi oni vode poruci da je strah najveća kočnica, a samopoštovanje najjači motor u nama, ova je predstava, pozdravljena višestrukim bisom i ovacijama, itekako ostvarila svoj cilj.
