Nakon „Tužna pogleda u prazan takujin“ nitko nije izišao tužna pogleda, kakvi god da su nam takujini. Mnogo smijeha, iznenađujuće dobra glazba i priča čija kvaliteta osvježava upravo je ono što je trebalo kraju kazališne sezone. Autorski projekt Ivana Penovića prati četvoricu glazbenih amatera te društveno neposloženih likova koji odlučuju osnovati bend. Njihovi životni problemi, osobni poroci i postojanje u vremenu koje im je nesklono nakratko padaju u drugi plan pred paralelnim životom koji žive kao pasionirani članovi benda. A dosezi benda, iako skromni, njima u tom trenutku čine cijeli svijet.
Kao podtekst u ideji o bendu kao o ispušnom ventilu, nekonvencionalnoj stvarnosnoj kritici i paralelnom svijetu vječnog dječaštva stoje pitanja koja je cijena uspjeha i koliko se dugo može živjeti samo od ideala. Penovićev autorski projekt ne prodaje donkihotovsku priču o borbi s vjetrenjačama – njegovi likovi ne umišljaju da će bend biti duhovna hrana – oni snimaju dokumentarac o probama, broje preglede na YouTubeu i dogovaraju se hoće li nastupati i za koji novac, ali cijelo su vrijeme duboko svjesni inherentnog postojanja svojih moralnih načela. Ova duhovita priča čiji siže leži na liniji između probe i završnog koncerta u mnogočemu podsjeća na kultni film „Pjevajte nešto ljubavno“. Četveročlani bendovi glazbenih amatera koji žive za pet minuta rock-zvijezda bore se protiv samih sebe u svijetu koji sve ekonomski neisplative pothvate brzo sažvače i ispljune. Hoće li u filmu pogaziti svoja načela i odsvirati „pir sa šlagerima“, hoće li u predstavi glazbeno popratiti politički skup sumnjivog tajkuna – to postaju pitanja sraza časti i isplativosti.
Posvećenost detaljima i promišljanje o prostoru i vremenu „sad i ovdje“
Šetnja dvorištem HNK-a Split usred dana ne bi bila osobito poetična – kao i svaki interijer i eksterijer koji služi skladištenju važnih rekvizita, on je u potpunosti posvećen svojoj pragmatičnoj svrsi i lišen fine estetike. Međutim, scenograf Filip Triplat ne čini prostor benda dijelom dvorišta, nego dvorište dijelom njihova prostora, od večernje probe do večernjeg nastupa. Kadrirajući kao vrhunski fotograf, s lijeve strane smješta tipičnu dalmatinsku klupicu i pravu mušku„jazbinu“ za svirku, prepunu detalja koji vrište autentičnost – zanimljivih grafita na zidovima, sličica na dotrajalom hladnjaku punom piva, fotografija iz starog Hajdukova kalendara, bezlično obojenih navlaka na tipičnom raspadnutom kauču „za ekipu“. U prostoru pred garažom vidljiv je koš, a sasvim desno, na drugom kraju, akronim benda „TPUPT“, ujedno i palindrom čiji brzi izgovor izaziva komičan učinak. U sredini dominira pozornica za bend. Bočne strane služe izmjeni likova i kostima te dodaju dubinu prostoru. Broj prizora i brza izmjena kostima i glumačkih uloga tekli su besprijekorno, a dio zasluga za „sve po špagi“ svakako ide i inspicijentici Sonji Dvornik.
Svjetlo (Branimir Bokan) je postavljeno s četiriju strana – centralno kao rasvjeta za bend, a bočna odlično „glume“ čak i jureće automobile koji ignoriraju stopere. Oblikovanje tona Tomislava Luetića na visokoj je razini, pogotovo kad se u obzir uzme vanjski prostor prosječne akustike, vrlo blizu gradske buke. Goran Cetinić-Koća briljirao je kao skladatelj i glazbeni suradnik. Ne možemo znati je li kasting išao onako kako to laički zamišljamo – pronađite četiri glumca koji znaju svirati i pjevati – ili je kod odličnog kvarteta u pitanju mnogo vježbe i kvalitetan glazbeni materijal, no skloniji smo potonjoj teoriji. Pjesma o trajektu i vaporu uz kliktaj galebova, ili o muškarcu koji „ne zna igrat balun, ali ga razumi“ (kao i tisuće hrvatskih izbornika), političke pošalice i nekorektni vicevi, sve je to upakirano u melodije koje se lako pamte, a koje bend glumaca suvereno izvodi, toliko suvereno i s oduševljenjem da je cijela priča o amaterstvu na trenutke bila i sumnjiva.
Kostimografija Tine Vukasović Đaković još je jedan dodatak promišljenoj estetici koja odaje suštinsko razumijevanje bendovske priče. Lulina je odjeća „najobičnija“, nosiva i funkcionalna – u skladu s njegovim imidžem menadžera benda, a kasnije i mladića s obiteljskom tajnom koja odudara od ostalih članova. Dživo je odjeven u skladu s ulogom oca koji stalno bježi u dvostruki život, on je „tutaš“ koji želi biti rock zvijezda, glazbena neznalica koja pod fantastičnim plaštom s tilom i kožnim aplikacijama postaje kvartovski Freddie Mercury. Diskrepancija između Kristovih za bend „zrelih“ 40 godina i njegove želje da od života napravi nešto novo i divlje vidi se u kombinaciji pristojne svakodnevne odjeće i ludih kožnih jakna, sakoa i naočala koja u njemu bude urnebesni alter ego. Lale, nebrušeni dijamant s upitnom budućnošću, nosi boemske ljetne košulje i čarape na šlape, i kostimom dokazujući svoj unutarnji košmar koji će mu, jasno, sjajno pristajati kad se kao frontmen pojavi na prvom velikom koncertu.
„Imam potencijal“ kao proročki stih
Predstava je slojevita na više razina – priprema nastupa benda svojevrstan je teatar u teatru, načelno vrlo jednostavan i pitak tekst otkriva iznimno inteligentne reference na popularnu kulturu i suvremene tokove svijesti, a paradoksi koji iskaču iz svake niše ovaj rad čine isječkom stvarnosti, a ne samo dvosatnom frivolnom zabavom. Za zafrkanciju s referencom na Harryja Pottera, suvremene nacionalističke davorije, politikanstvo upakirano u lik nalickanog tupana koji se razbacuje floskulama treba imati stila. „TPUPT“ predstava je čiji je golemi plus konzistentnost. Dvosatna izvedba ne „prolijeće“, ali važnije je to što je lišena retardacija radnje koje je razvodnjavaju, što je čest slučaj kod mnogih suvremenih tekstova – kao da pad koncentracije i mašte unište rasplete predstava. U nadi da nećemo pokvariti gledateljski doživljaj onima kojima je tek svjedočiti izvedbi „TPUPT“, samo ćemo reći da je rasplet u kojem kolidiraju realni i nerealni svijet članova benda sraz koji vodi logičnom završetku.
Glumačka četvorka „Tužnog pogleda u prazan takujin“ stvorena je za ovaj tekst. Mijo Jurišić kao donekle ozbiljni Dživo uvjerljivo oslikava supruga i oca koji se pomalo raspada u funkciji koju ne izvršava u skladu s očekivanjima. On je predvodnik kvarteta neshvaćenih u koliziji „ozbiljnih“ života i projekta koji prerasta svoje izvorne okvire. Goran Marković prokušani je profesionalac kojemu izazovne uloge nisu strane. Njegov Krist simpatični je i dobroćudni muškarac pred krizom srednjih godina, neiskorišteni kapacitet, čovjek koji, kako i njegove pjesme kažu, „mnogo obećaje, a malo meda daje“. Vrijedi notirati da je Markovićeva muzikalnost od početka nosila predstavu u dobrom smjeru i bio ga je užitak slušati. Stipe Jelaska ogledni je primjer glumca koji na prvi pogled osvoji simpatije publike. Za njega ne postoji mala, čudna ili luda ideja. On je onaj glumac čiji kontakt s gledateljima izbija u gomili, a osjećaj za igru čini njegovu glumu prostorom (su)kreacije. Njegov „smisao za vic“ posebno je vidljiv u scenskom pokretu i govornim karikaturama kojima se ne možete ne smijati.
Donat Zeko već nekoliko godina djeluje kao ingeniozni enfant terrible splitskog HNK-a. Višestruko talentiran, glumac od kojega stalno očekujemo nešto neočekivano, kameleon koji dobro prolazi i kao boem i kao istražitelj i kao šašavac, dobar svirač prekrasne, baršunaste boje glasa, umjetnički avanturist koji se ne boji uloga u kojima će se od njega tražiti ludost, iskrivljenost i posvemašnja neprilagođenost. S obzirom na njegove mlade glumačke godine, logično je očekivati da najbolje tek dolazi, a posebne pohvale idu onima koji su njegov talent prepoznali još za studentskih dana. Donat Zeko kompletan je umjetnički proizvod u neobičnom pakiranju koje uvijek i bez iznimke prolazi kod publike.
„Tužan pogled u prazan takujin“ obuhvatio je živopisne brzopotezne dijaloge i antologijske monologe (o suvremenosti u kojoj je postalo neizvedivo biti izniman i neprihvatljivo biti nesavršen) sasvim mogućih muškaraca čija je ambicija veća od talenta, a prostor za ideale sužen nesmiljenim kapitalizmom. Kako će Zeko u antologijskom Lalinom monologu reći – njihov je problem rođenje u pogrešnom vremenu. „TPUPT“ je projekt koji suosjeća sa svima onima koji balansiraju na tankoj niti između genijalnosti i ludosti, a u tom su kaosu pošteni prema sebi i okolini, nesavršeno savršeni. Ova će se predstava pamtiti kao jedan od najboljih koncerata na kojem ste ikad bili – a k tome nas i osvješćuje o vremenu kao mehanizmu koje melje one željne boljeg i drugačijeg. Tko preživi – pjevat će!
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
