Sinoć je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu premijerno prikazan balet „Snježna kraljica“ u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Osijeku u sklopu projekta K-HNK. Kultnu Andersenovu bajku o snazi pravog prijateljstva koje moćna Snježna kraljica stavlja na kušnju režirao je i koreografirao Svebor Sečak na glazbu Davora Bobića. Teško je objasniti koliko je važno da se na pozornice nacionalnih kazališta postavljaju djela koja će i svojim glazbenim izrazom, ali i vještim koreografskim rješenjima parirati najpoznatijim svjetskim remek-djelima, kao što je sinoć „Snježna kraljica“ u više navrata evocirala Čajkovskog i Prokofjeva. Prelijepa autorska glazba skladatelja Davora Bobića svojom je sugestivnošću djelovala kao dodatni katalizator iznimnoj emotivnosti priče, u suverenoj izvedbi Orkestra HNK-a u Splitu, pod izvrsnim ravnanjem Stjepana Vugera. Autorski tim predstave čine još i scenograf i kostimograf Neven Mihić, oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia, oblikovatelj tona Petar Ivanišević, autori animacija i videoprojekcija Zdenko Bašić i Franko Dujmić, baletna majstorica Albina Rahmatullina, asistentica kostimografije Antonija Bilonić i asistentica produkcije Gorenka Žižić Jagar.
Priča koja je jasna kao dan – ali zbog toga nije ništa manje zanimljiva
U pozadini izvrsno uspjele baletne predstave zasigurno stoji inteligentan rad na književnom predlošku. „Snježna kraljica“ zadržala je osnovnu premisu – borbu djevojčice Gerde za spašavanje voljenog prijatelja Kaya od zlobne, ali magnetski privlačne Snježne kraljice. Balet u dva čina fantastično razrađuje prizore koji su posredstvom glazbe i pokreta jasniji nego mnoge drame – suptilnim poklanjanjem šala Kay izražava naklonost Gerdi; njegov dramatični pad na koljena uz hvatanje za prsa jasno sugerira da se u njegovo srce uvukla mračna kob kroz krhotine zrcala Snježne kraljice; Gerdino putovanje prepuno kušnja ujedno je i tjelesno i duhovno (tipično romantistički), a svladavanje složenih prepreka funkcionira kao zaplet i peripetija prije konačnog sretnog raspleta, na istom mjestu, s istim likovima kao na početku, zaokruženo kiklosom.
Animacije i kostimi – vrhunac elegancije i raskoši
Animacije i videoprojekcije učinile su od „Snježne kraljice“ bajku brze izmjene slika, spretnije i šarolikije od scenografskih rješenja kakva ne bi mogla doskočiti izazovima koje prati suvremena tehnika. Možda je to i omaž vremenu u kojem se jednim klikom slika neba pretvara u sliku zimskog grada, šume, kraljevstva? Kako god bilo, rješenja s videom i projiciranjem prirodnih elemenata na platnu fantastično su uspjela, podižući estetsku razinu priče na zavidne visine. Ničim nisu zaostajali ni kostimi – od onih uvjetno rečeno najjednostavnijih (u kojima se kroz dijelove dugih rukava i slojevitost materijala gledatelja stalno podsjeća na zimsko vrijeme radnje) preko zahtjevnijih – životinjskih i etno-elemenata, a najviše onih najljepših, solističkih, gdje prednjači prekrasna ružičasta cvjetna oprava Čarobnice i dvodijelni ledom okovani spektakularni kostim Snježne kraljice. Blještava oglavlja dodala su dodatni čar kostimografiji, a posebno valja pohvaliti šminku i frizure – ne samo da su izdržale skokovitu, zahtjevnu koreografiju, nego su dodatno naglasili pojedinačnu ljepotu plesača i istaknuli neke karakterne razlike (nježna, dječja pojavnost Gerde i veličanstvena, ali i pomalo zastrašujuća ledeno-svjetlucava estetika Snježne kraljice).
Naše, a svjetsko – glazba i koreografija
Koreografija u duhu neoklasicizma uspjela je pomiriti klasične baletne uzuse sa suvremenim brojevima koje su zahtijevale situacije poput Gerdina putovanja na sobovim leđima ili hajdučkog napada u šumi. Posebno su zanimljivi bili brojevi u kojima Gerda uz Čarobnicu, koju utjelovljuje graciozna Ania Bartkowski, uz okretanje čarobnog globusa putuje svijetom u potrazi za svojim prijateljem. Bajka se tada kreće po Aziji, Europi, Africi – uz fantastične moderne brojeve koji razbijaju iluziju da se u baletu zbiva nešto ukočeno, uštogljeno, udaljeno publici. Treba spomenuti da i glazba i koreografija imaju izuzetnu kvalitetu koja u uspjehu kod publike nalikuje „Orašaru“ – kroz put oko svijeta, kao i u Kraljevstvu slatkiša, čitav ansambl Baleta dobiva i maksimalno svojih pet minuta, a koreografija briše granice „samo“ vremena i mjesta sada i ovdje. Glazba savršeno preslikava radnju i emotivna stanja – udaraljke dominiraju pri dramatičnom puknuću stakla koje završava u Kayevu srcu, kao i u sugeriranju Gerdina stanja kroz usamljenost, uz zvona. Potom se karakter mijenja u proljetno-plesnu atmosferu kroz valcerski ritam i drvene puhačke instrumente, a gudači u slojevima ispod površine grade gustu strukturu strahova i peripetija koje će se naposljetku opet rasplesti u bajkovitom zvuku. U točkama trolova i hajduka vidljiv je geg i humor, u borbi stasite i odvažne hajdučice (Matea Milas) osjeća se moć i dominacija. Kolektivne točke, pogotovo one koje uključuju polaznike Baletnog studija HNK-a Split te Odsjeka za klasični balet Glazbene škole „Josip Hatze“, prepunile su pozornicu umjetničkom energijom, dinamikom, šarenilom i dječjim šarmom, a ujedno su ispunile svoju pedagošku svrhu i izložile mlade plesače u nastajanju njihovu budućem prirodnom terenu.
Solistički potencijal
Pogled na solističke točke sugerira da se radi o plesačima koji dijele izuzetnu plesno-glumačku kemiju. Naklonost Gerde i Kaya osjeća se u zraku, njihovi su dueti izuzetno topli, osjećajni, fluidni i nadasve uvjerljivi. Giulia Del Grande u ulogu je Gerde upisala djetinju iskrenost, šarm, blagost, ali i snagu koju zahtijevaju izazovne situacije i borba za prijatelja. Njezini su pokreti, čak i u zahtjevnim sekvencama, izuzetno gracilni, nježni (gdjegdje bi čvršći fouetté bio sasvim korektno rješenje), a glumačka joj je ekspresija vrlo uvjerljiva, osobito pri iskazivanju zabrinutosti ili povrijeđenosti. Kaynan Juan Oliveira otpočetka je odavao oduševljenost ulogom koja mu je karakterno sjajno odgovarala – živahni dječak prepun emocija i istraživačke energije zamalo je postao žrtva manipulacije, što je također popratio prikladnom ekspresijom. Bio je vrlo pouzdan partner u podrškama, održavao je odličnu posturu i isticao se energijom u kolektivnim točkama. Uz dodatni snažniji fokus u rotacijama i sigurnije završetke skokova mogao bi se iz dobra materijala izroditi pouzdan solist. Amanda De Almeida Rocha bila je predivna Snježna kraljica, čvrsta držanja zbog oštrih karakternih crta, ali i neupitne gracioznosti u završnoj točki u ledenom dvorcu gdje je publiku ostavila bez daha.
„Snježna kraljica“ u koprodukciji splitskog i osječkog HNK-a prava je transgeneracijska i svevremenska priča, bajka o snazi otpora i pravog prijateljstva, a na umjetničkoj razini autorski biser, nošen glazbom vrijednom svjetskih pozornica i koreografijom koja će zorno prenijeti priču i oduševiti sve uzraste. Osim toga, ovaj je baletni spektakl dokaz snage mimeze koja nikad neće ustupiti mjesto larpurlartističkim apstraktnim rješenjima – glazba i koreografija koje poštuju najbolje među uzorima, ali svojim talentom grade priču bile su sjajna podloga za nastup koji će se pamtiti.
