Sinoćnja je premijera "Lepurice" HNK-a Split bila događaj za pamćenje, uz opravdano oduševljenje sjajnom adaptacijom komičnog „Pigmaliona“ irskog dramatičara i političkog aktivista Georgea Bernarda Shawa. Domaću adaptaciju potpisuju dramaturginja Ana Prolić i redatelj Mario Kovač, uz odlično pogođenu i funkcionalnu scenografiju (Davor Prah) i kostimografiju (Morana Petrović).
Pogođen kontekst, vrijeme i uloge
Iako kazališni ljubitelji počesto zaziru od „naručenih“ komada, ponekad se baš u njima najbolje vidi koliko je dramaturško umijeće i glumačka prilagodljivost. Shaw je komediju "Pigmalion" predstavio 1913, u osvit Prvog svjetskog rata, u vremenu koje se trgalo između modernističkih "velikih tema" i avangardne okrenutosti budućnosti i prosperitetu u vremenu kad je čovjeku lakše biti defetist nego optimist. Nešto više od stoljeća kasnije Ana Prolić, uz dijalektalnu prilagodbu Jasena Boke, stvara komad koji odgovara konceptu "ovdje i sada".
U originalnom se „Pigmalionu“ profesor Higgins posvećuje jezičnom razvoju i „pogospođivanju“ prodavačice cvijeća Elize Doolitle, a paradoksalna se situacija pogoršava zaljubljivanjem. „Lepurica“ je barem dvostruko intertekstualna, a i autoreferencijalna. Domaćeg lingvističkog majstora, prof. Tartagliu, glumi meštar scenskog govora, mladi Marjan Nejašmić Banić, a buntovnu mudricu Katu Bitangu stoput hvaljena Katarina Romac. Banić je Dubrovčanin, štokavac par excellence držićevskog tipa, a Romac Sinjanka kojoj je ovo prva uloga u kojoj se (namjerno!) čuje jak naglasak Dalmatinske zagore.
Kao i u Plazibatovu "Kroćenju Goropadnice", pokazuje se slučajnost ili stvorenost Katarine Romac za ulogu, popratite imena, Shakespeareove Katherine ili jučerašnje Kate Bitange. Štoviše, Romac je u "Lepurici" u kulminaciji radnje izvela Katherinin ulomak iz "Ukroćene goropadnice" kojim je kupila publiku i u Plazibatovoj adaptaciji, a ideja je o objema predstavama neobično slična – žena će se oblikovati i prilagoditi, u oba slučaja zbog oklade – može odglumiti pokornicu i damu samo da dokaže da može.
No sa završetkom monologa obje Kate ismijavaju pamflete o pokornosti i razbijaju i Shakespeareovu i Shawovu iluziju – one su danas naprosto neprimjenjive. Goropadnica se nije mogla ukrotiti jer je danas surovi patrijarhat sasvim neprihvatljiv, kao i ideja da bi Kate Bitanga, pametna i prkosna djevojka, samo skočila u zagrljaj privlačnom profesoru koji zbog vlastite emocionalne blokade ne može verbalizirati razliku između ambicije prema fonetičarskom projektu i strasti prema ženi.
Referenca je to i na Shawa s naslovom "Pigmalion" – mitski je kipar Pigmalion također bio osamljenik zaljubljen u projekt, svoje kipove od slonove kosti, do te mjere da je zamolio boginju Afroditu da mu oživi kip žene kojom će se vjenčati. Majstorija satire kod komada Ane Prolić i Marija Kovača očituje se i u paralelizmu imena – u predstavi postoji i Afrodita, isprazno lijepa instagramska praznoglavka iz hercegovačke obitelji koja zakupljuje prostor HNK-a za svoj rođendan. Afroditu glumi sjajna Petra Kovačić Pavlina koja je dosad najčešće briljirala u vrlo teškim dramama (npr. Mala Moskva) i tragedijama (Orestija). Transformacija u domaću influencericu bez mozga i srama fascinantna je, dočim je, primjerice, bilo neupitno da će se Nives Ivanković u ulozi njene besramne i proračunate majke snaći kao riba u vodi jer je upravo u takvim satiričnim i grotesknim ulogama (primjerice u Nosorogu i Smiju i suzama starega Splita) kupila publiku. Stipe Radoja prvo glumi konobara iz Radunice (svoga rodnog kvarta), a zatim u ironijskom ključu policajca kojemu Tartaglia prijavljuje Katin nestanak, a Radoja objašnjava da je mogla pobjeći po članku 1312 – pametnome dosta.
Emocionalne blokade i besramnosti kapitalizma
Protuteža Afroditi i majci Anđeli Brtjan sin je Frane (Pere Eranović), mladić koji se zaljubljuje u Katu Bitangu u njezinu prirodnom okruženju – buntu bez pardona i prodaji cvijeća. On prezire malograđanštinu koja izvire iz svake neprirodno nakinđurene pore vlastite sestre i majke. Profesor Gilić (Nenad Srdelić) s veseljem uvlači mladog kolegu Tartagliu u okladu oko standardizacije jezika i uljuđivanja divlje djevojke Kate, no istovremeno mu s njegovom majkom (Snježana Sinovčić Šiškov) ukazuje na činjenicu da doktor znanosti može biti predškolac u poštovanju i ljubavi. Katin otac Mate Bitanga (Filip Radoš) izgovara rečenicu koja kirurški precizno pokazuje problem proračunatosti današnjeg društva: „Ne varam. Nego kompenziram istinu".
Dodatna je ironija što pozadinski likovi, novinarka (Andrijana Vicković) i kućna pomoćnica (Andrea Mladinić) često pokušavaju istaknuti očito ili biti tračak razuma, no likovi koji su hijerarhijski iznad radije će sami ogrezati u promašaje – sve dok je njihova zadnja.
Hoće li ova lepurica spržiti svoja krila na svjetlu?
Profesor Tartaglia antologijski je lik sjajnog znanstvenika i promašenog čovjeka. Tretiranje ljudi kao hodajućih materijala za akustičko i artikulacijsko proučavanje svelo ga je na razinu stroja (avangarda!), no iskonska ljudska potreba za ljubavlju pokazuje mu izlaz – autentičnu i beskompromisnu Katu koja može odglumiti salonsku damu samo onoliko dugo koliko to želi. Njezina želja za pohvalom vapaj je svih ljudi koji svakodnevno rade nešto bez „bravo“, pogotovo bez priznanja ljudi do kojih im je stalo. Kemija među likovima počiva na provjerenoj sentenci o suprotnostima koje se privlače, no kraj predstave ostavlja mnogo otvorenih pitanja, kod mnogih čak i naprasan prekid radnje i zbunjenost. Je li Kate profesorov tračak svjetla, upaljač koji je držala cijelo vrijeme, izlaz iz sebeljublja? Ako krene za njom, hoće li se ona okrenuti? Je li htjela samo pohvalu ili ljubav? Hoće li ostaviti dobroćudnog i iskrenog Franu na cjedilu da bi istjerala inat ili strast prema Tartaglii? Je li ona emancipirana junakinja ili djevojčica koja traga za muškom figurom u životu?
Na kraju krajeva – zašto lepurica? Izvan dalmatinskog govornog područja taj bismo leksem morali prevoditi dijalektalno, možda sa štriga ili vešča. Nikako leptir. Novinarka je Katin suveren glumački nastup ocijenila kao pretvorbu iz gusjenice u lepuricu, ne leptira. Usporedba ne može biti slučajna. Lepurica je noćni leptir, manje atraktivan od šarenih dnevnih stvorenja, često se tretira kao nametnik koji nepozvan ulijeće u tuđe kuće tražeći – svjetlo. Isto kao i Kate Bitanga – predivna djevojka bez vidljive svrhe osim slobode, širenja krila i pronalaska doma obasjana svjetlom. A je li ona potpuna avangarda koja je izletjela iz obaju domova da ne sprži krila slobode ili projekt koji će u maniri bajke prerasti u ljubav – to će svaki gledatelj morati individualno procijeniti.