Smijeh, oduševljenje, gorčina i preispitivanje – to su reakcije uz koje su gledatelji pitke i groteskne komedije PlayDrame "Dijete našeg vremena" izlazili iz kluba Quasimodo.
– Opet ću doć' i reć ću priki da dođe –napominje jedan mladić koji se pronašao u mnogočemu – britkom splitskom humoru, zajedljivim pošalicama o "drugima" (Purgeri, boduli, vlaji, svejedno je), torcidaškom stanju pripadnosti i sasvim logičnim pitanjima o egzistenciji generacije o kojoj progovaraju dramaturginja Ivana Vuković i redateljica Helena Petković, mlade Splićanke sa zagrebačkim adresama.
Ja san ja samo u odnosu prema fureštima
Veliki forte ove sjajne predstave četiri su mlada studenta glume: Stipe Jelaska, Lovre Kondža, Petar Salečić i Luka Šatara. Njihove su priče granično autoreferencijalne, kroz suptilne se nijanse zanimljivih dijalektalnih odlika likova Splićanina, Sinjanina, Korčulanina i Zagrepčanina njih četvorica nalaze u istom polju u kojem moraju igrati po pravilima grada jer će te u protivnom taj isti grad prožvakati i ispljunuti.
Splićanin jadikuje za djevojkom koja je zbog nemogućnosti pronalaska posla u svome gradu (vidi vraga!) otišla u Zagreb, Korčulanin im svira po živcima svojim autohtonim klapskim izričajem, Sinjanin ulijeće kao furija u bijegu od policije i svojih oponenata, a Zagrepčanin pokušava nastupiti prijateljski, uz #program1950 #volimsplit #samotvrdo. Kad domaći momci shvate da će se taj Zagrepčanin u njihovu gradu popeti na poziciju moći, izbora su samo dva – ili pokušaj njegova asimiliranja, ili opstruiranje stranoga tijela koje je potpomoglo turističkom cvatu i posvemašnjem neturističkom propadanju grada.
Da nitko nije lišen pokušaja preživljavanja u gradu u kojemu su Splićani najveći turisti i "triba ih uklonit da ne čine gužvu u gradu i stanovima", pokazuju marketinški pokušaji borbe i dodvoravanja strancima – može li se otvoriti slana slastičarna, Poljud za turiste koji će gledati navijanje, mosorski vidikovac klimatske tragedije kad nastupi globalno zatopljenje? Domaći momci promišljaju na rubu svetogrđa jer shvaćaju da se grad ne prilagođava njima nego turistima, on ih tretira maćehinski.
Mi smo najniža vrsta u našem vlastitom gradu
Sjajno prikazujući splitski "dišpet", Vuković i Petković gradiraju pokušaj zadržavanja "vlastitosti" u gradu koji se ne pokušava othrvati vanjskim utjecajima. Simbol otpora trojica su mladića koji Drugoga, Zagrepčanina, uče kako biti Splićanin. Od nonšalantnog hoda, "evala", pljuvanja, psovanja, odnosa prema starijima i stanja uma, njihova lekcija dolazi iz dubine duše, nefingirana je, urnebesno smiješna, ali istovremeno i beskrajno porazna kad se shvati da su oni posljednji bastion otpora "najlipšeg grada na svitu" čija se kičma iskrivila pred klanjanjem neodrživu turizmu nauštrb vlastitih građana.
Sve do posljednje scene gledatelji se trgaju od smijeha, izbjegavaju plastične i pljuvačke projektile u splićanopostajućim lekcijama, upiru prstom jedni u druge i komentiraju "I ti isto ovako!", a onda nastane muk. Muk u trenutku kad se tri Dalmatinca zapitaju komu će njihov Purger pokazati svoje novostečene vještine, s kim će plesati, komu će psovati, komu će (i na kojem jeziku) pjevati "Ružu crvenu".
"Dijete našeg vremena" daleko je od pretencioznosti. Jezik je jednostavan i svakodnevan, likovi su autentična preslika današnje omladine, glumci su očito dio stvaralačkog procesa, humor je pokušaj preživljavanja, otpor je sugestija, ali propadanje je odraz sadašnjice. Ne treba tu tražiti SF, futurističku distopiju i moguću dekadenciju grada i društva. Pošalice o "komunistu koji me zagradija Yugom", Purgeru kojem je "voda hladna" i "politički korektnon gradu koji je jučer pripitura grafit Maksovih mesara" naša su svakodnevica, samo na većoj potenciji.
Veseli nas to što je ovaj komad mnogima otkrio sjajnu mladu dramaturginju i perspektivnu redateljicu, četiri glumca koji su svojim karakterom, radnom etikom i neospornim talentom osvojili samo simpatije, kao i činjenicu da se neki još uvijek bore, barem za istinu.
Nadamo se samo da će grad (u najširem mogućem značenju) prepoznati da predstava mora izići s komorne scene Quasimoda (na kojoj će se opet prikazati 4., 5. i 6.11. u 20 sati) i predstaviti široj javnosti mnogo kvalitetnog humora, stvarnog talenta i istinske slike svijeta koju je najlakše zamagliti baroknim ovratnicima u secesijskim zgradama. No "Dijete našeg vremena" ne zna lagati.
