Pohvalno je da svako kazalište iznjedri i njeguje svoj brend. Pamtljiv, snažan, efektan, omiljen, uvijek rado viđen. Doba je godine kad sva veća kazališta razmišljaju u svom „Orašaru“, ali možda još i važnije – upravo su obilježeni dani kad je i kulturna i nacionalna memorija odala dužno poštovanje žrtvi herojskog grada Vukovara u Domovinskom ratu.
Neobično je važno što u Hrvatskoj postoji predstava koja se na vrlo specifičan, primjeren i izuzetno spretan način obraća publici u tim danima slave, ali i tugovanja. Riječ je o autorskom projektu Pere Eranovića „Priče iz Vukovara“ koji u jednosatnom obliku monodrame progovara kroz nekoliko pripovjedačkih glasova, a svi se probijaju kroz zvuk projektila pored vukovarskog skloništa u posljednjim danima otpora okupatorskoj vojsci.
Zbog čega su „Priče iz Vukovara“ primjerene baš svakoj publici, od onih najmlađih kojima je pojam rata potpuna apstrakcija pa sve do onih koji su i sami pokušavali sačuvati glave u ratnim skloništima? Zato što to nije „još jedna ratna crtica“, defetistička poema o dobrima i zlima, osveti i obrani, izdaji i herojstvu. Njezina slojevitost očituje se u različitim životnim pričama, izrazito šarenim, vizualno atraktivnim (a u vrlo skromnoj scenografiji koja priziva oskudicu ratnih okolnosti – tim veće pohvale!).
Pere Eranović kao izuzetno bitne odlike čovjeka i čovještva ističe djetinjstvo i maštu. Mehanizmi samoobrane tim činom ne nastaju u oružarnicama, nego u glavama i srcima gledatelja. Samim time bespredmetne radnje poput fingirana zajedničkog puhanja balona koji prolazi kroz publiku ili zagrljaja „bez kojeg nitko večeras neće izići“ dobivaju na simboličkoj važnosti – Vukovar je možda pao, ali nije izbijen ni iz glava ni iz srdaca, a posebno ne iz sjećanja ljudi koji su odlučili graditi neki bolji i pravedniji svijet.
Dva su tematska sloja predstave uvjetno rečeno pripovjedna perspektiva i perspektiva ratnog novinara i izvjestitelja Siniše Glavaševića. Pripovjedač se u svojim sjećanjima često dislocira iz trenutačnih okolnosti ratnoga skloništa i smješta u vremensko-prostorne punktove koji evociraju djetinjstvo kao aurea aetas, a prostor odraslosti kao vrijeme licemjerja, sukoba i stradanja.
Sjajno je prenesen Glavaševićev glas, s potresnim vijestima koje dobar dio građana Hrvatske zna napamet, a i dalje ih teško osvješćuje. Teško je percipirati količinu laži u nekadašnjem susjedu-komšiji, o kojem Eranović izvrsno pjeva i svira s nužnom dozom ironije. Teško se nositi sa simpatičnom pričom o malenoj djeci koja „u 14:25 vole, a u 14:26 gađaju projektilima“ – no simpatičnost prestane gdje takvi manevri u odraslima pokreću mržnju i rat.
Eranović nije upao u zamku jeftine patetike i parazitiranja na tuđim ratnim pričama. Posegnuo je za motivima poput igre, traženja, djetinjstva, neprijateljstva. Podsjetio je na sve one hrabre ratnike koji su sjajno izlučili misao da puške ne drže ruke – nego duh. Koji su se smijali i kad je bilo najteže. Koji su upućivali apele za pomoć i vjerovali i onda kad je racionalnost pojela sav kapacitet za vjeru.
Najvažnije od svega, „Priče iz Vukovara“ nisu ni blizu rasplamsavanje teze „koga bi trebalo mrziti“. One su apel kako bi trebalo dijeliti komadiće ljubavi. Sad, odmah, prvome do sebe. A kad umjetnik, kojemu baš nitko ne bi zamjerio da je u monodramu unio svu svoju osobnu tragediju i bol, uspije stvoriti katarzu jednim sjajno interpretiranim (tuđim a kolektivnim!) pismom i vlastitom misijom o zagrljajima, zajedništvu, ponosu i miru – može se sa sigurnošću reći da je to ta predstava koja treba živjeti. Svake godine, u svakoj generaciji, zauvijek.
