Prikladna je Papandopulova rečenica koja se posljednjih dana širi medijima i opernim materijalima: „Postoje opere i postoji 'Zrinjski'“. Sinoć se u koprodukciji HNK-a Split i HNK-a Osijek izvela herojska tragedija Ivana plemenitog Zajca u režiji Lee Anastazije Fleger i pod ravnanjem maestra Mihaila Sinkevicha, koja će biti zapamćena kao jedna od opera zbog koje bi se i odmetnik vratio u kazalište, a onaj koji operu još nije čuo, u nju bi se lako zaljubio. Uz sjajan Orkestar i Zbor splitskog nacionalnog kazališta (sa zborovođom Marom Ricom) te soliste na najvišoj razini, kreativni su tim predstave činili scenograf Ivo Knezović, kostimografkinja Tea Bašić Erceg, autorica scenskog pokreta i koreografije Maja Huber, dizajnerica svjetla i projekcije Vesna Kolarec, koncertni majstor Valter Lovričević, suradnica redateljice Tea Požgaj Marušić, asistentica kostimografkinje Marija Žižić-Gušo, izradu kapa potpisuje Ankica Matijaš, izradu kapa i turbana Tihana Cizelj, korepetitori su Stipe Iličić i Jelena Pavić, inspicijentica Ana Šabašov i šaptačica Irina Padovan.
O veličanstvenim solistima koji su nastup učinili pravim spektaklom moglo bi se pisati i govoriti danima. Božo Župić bio je sjajan kao Sulejman Veličanstveni, prkosan, tvrdoglav i bahat, a osim tamnim, gustim tonom i puninom, osobito u baršunastim dubinama, briljirao je i glumački. Bio je uvjerljiv u interakciji s liječnikom Levijem (uvijek sigurni Joško Tranfić) i prepredenim velikim vezirom Mehmedom Sokolovićem, kojega je s mnogo glumačke dosjetljivosti i neupitna pjevačkog kapaciteta utjelovio Bože Jurić Pešić. Jedno od desetaka fantastičnih rješenja redateljice i koreografkinje bilo je uključivanje plesačica koje su i pokretom i sablasnim kostimima nalikovale na nemilosrdne suđenice koje turskom vojskovođi, uz stalna liječnička upozorenja, proriču nesretan kraj.
Pravi je antipod Sulejmanova i Sokolovićeva ratnog spletkarenja ljubavna priča koja se odvija kod Zrinjskih. Njihova prekrasna kći Jelena (Nela Šarić) zavoljela je junaka Lovru Juranića (Roko Radovan), koji pred odlučujući boj od oca isprosi njezinu ruku. Ako je i neumjesno, reći ćemo da na našim prostorima nema pjevačkog para koji bi utjelovio Jelenu i Juranića kao što su to učinili Nela Šarić i Roko Radovan. Tandem toliko pjevački vješt, uigran i glasovno nenadmašan da i zahtjevne dionice izgledaju kao dječja igra bio je ona svijetla točka u mračnom svijetu boja u kojem neće biti pobjednika, samo preživjelih. Nela Šarić istovremeno je ljupka i moćna u svom kristalnom vokalu zvonkog sopranskog registra, a Roko Radovan isijava samopouzdanjem tenora otvorena i slobodna tona koji je rođen za najveće svjetske pozornice. Šarić briljira u dinamičkim skokovima, zadržavajući besprijekornu intonaciju i prezentnost, a Radovan joj komplimentira uz sjajni timbar i tehničku spretnost u zahtjevnim pasažima. Njihova je glumačka kemija oduševljavajuća, svaka gesta zaljubljenosti uvjerljiva, facijalna ekspresija puna nježnosti. Počeli su kao Tonči i Marica iz „Spli'skog akvarela“, stasali kao Antonije i Valerija u „Dioklecijanu“, evoluirali u Jelenu i Juranića za anale u „Nikoli Šubiću Zrinjskom“.
Dramatični donositelj vijesti o turskom prodoru, koji je i zanimljivim, sugestivnim baritonom i glumačkom ekspresivnošću potpuno odgovarao ulozi sigetskog oficira Gašpara Alapića, bio je Felipe Ćudina Begović. Nisu zaostajali ni pjevači u manjim ulogama, koji su ih shvatili i interpretirali na visokoj razini – Rafael Đangradović kao Vuk Paprutović, Martin Hazdovac kao Mustafa, Mihovil Peko kao Ali Portuk, Matej Akrap kao Ibrahim Begler Beg i Matija Škiljo kao Glasnik. Veličanstveni par Zrinjskih, koji je nosio teret odgovornosti razumijevanja opere duboko prožete rodoljubnim oduševljenjem, ali i tekovinama Zajčeve fascinacije talijanskim velikanima, činili su Matija Meić i Antonija Teskera. Meićev glas, pun snažne projekcije, plemenita zvuka, autoritativnosti i dramatske uvjerljivosti bio je blagoslov za ulogu junaka Nikole IV. Zrinskog, čije je junaštvo ušlo u povijest. Suznih očiju, kojih je u gledalištu nakon finala „U boj u boj“ bilo na sve strane, nije nedostajalo ni tijekom Meićeve izvedbe emotivne romanse „Gle kako divno sjajni grad“. Ogromna je snaga i libretom i partiturom utkana u lik Eve, Nikoline vjerne i hrabre supruge. Antonija Teskera svojom je fluidnom vokalnom linijom, elegantnim fraziranjem i moćnom stabilnošću u visinama maestralno utjelovila Evu. Publika je, na stranu sad s uzusima o pljeskanju koji se na Split teško primjenjuju, bila potpuno oduševljenja junačkim parovima Jelena–Juranić i Nikola Šubić Zrinjski–Eva. Njihovi su dramatični dueti popraćeni gromoglasnim ovacijama. Osobito nas je dirnulo kad je prije scene junačke pogibije, na ne duže od sekundu, između Matije Meića i Antonije Teskere zatitrao osmijeh ponosa, ne Nikole i Eve, nego pjevača koji u ovakvim reakcijama publike vide svoj smisao.
Orkestar je pod ravnanjem maestra Sinkevicha pokazao zavidnu homogenost i promišljeno izgrađenu dinamiku. Cijeli je „junački“ aspekt opere studiozno interpretiran, uz koherentan zvučni identitet i fleksibilnost u prilagodbi zahtjevima partiture. Kao zamjerku izdvajamo tempo i povremena „hvatanja“ solista i orkestra te gromoglasnu dinamiku i žurbu kod „U boj, u boj“ gdje se djelomično pokrilo pjevače i izložilo ih težoj artikulaciji teksta. Međutim, ta će se sitna zamjerka sigurno ispolirati u nadolazećim izvedbama i nipošto ne baca sjenu na uvjerljivo vođenje i veličanstven nastup Orkestra splitskog HNK-a. Zbor je pod vodstvom maestra Mare Rice oduševio. Muški dio Zbora bio je potpuno uronjen u ideju junaka koji hrabro hitaju u boj, rezonantan i voluminozan, scenski vrlo angažiran u pokretu i ekspresiji. Ženski dio zbora pokazao je besprijekorne vokalne linije i karizmatičnu prisutnost u eteričnoj sceni zbora vila, gdje je Jelena sanjala svoje vjenčanje s Juranićem, potom se shrvano uspavljujući melodijom stare majčine uspavanke – još jedna antologijska izvedba Nele Šarić.
Najveću pohvalu u moru izvrsnih moramo izreći redateljici Lei Anastaziji Fleger. Mlada redateljica posjeduje izvanrednu kazališnu inteligenciju kakvu je ova opera zaslužila. Ona i njezin kreativni tim nisu pribjegli nijednom kičastom, nametljivom ili pretjeranom rješenju na sceni. Fleger je majstorica izbjegavanja nereda koji prikriva neinventivnost – turski šator jedva da je zauzeo koji centimetar mjesta, a iz orijentalnih je motiva bilo potpuno jasno gdje se radnja odvija; balkon s kojeg Jelena silazi voljenom Juraniću ukrašen je bijelim cvijećem nevinosti (dok on pjeva svojoj zvijezdi Danici koju će potom zaprositi); masovne scene lišene su nekad neukusnih scenografija koja bi mogle zagušiti prostor i u potpunosti usmjerene ka zborskom scenskom pokretu. Oduševila su nas tri motivsko-metaforička rješenja koja su imitirala tročinsku strukturu opere. Tanko, pomalo modernistički rastegnuto platno šatora simboliziralo je pripremu rata; maketa grada Sigeta (na stolu čije su suprotne strane, kao u partiji šaha, označavale ideju predaje ili otpora!), uz izuzetno oblikovanje svjetla u ariji „Gle kako divno sjaji grad“, simbolizirala je fizičku i moralnu utvrdu časti; bijeli cvjetni vijenac za mladenku posredovao je nevinost i ljubav, koja će u zadivljujuće snažnoj sceni završiti molbom Jelene da umre od ruke svoga voljenog Juranića i djevojačkim odnošenjem tijela neopjevane junakinje koja se nije dala obeščastiti turskom rukom. Fleger je redateljica kojoj treba skinuti kapu na razumijevanju građe i estetici relevantnog - kod nje se motiv zemlje i nacionalnog ponosa ne gradi histerijom i pretrpavanjem nego suptilnim, a toliko snažnim rješenjima - zemljopisnom kartom osvajanih prostora, maketom neosvojene utvrde i zastavom junačke zemlje, koja se veličanstveno vijorila kao znak čistoće i otpora.
Osim diskretne i funkcionalne scenografije Ive Knezovića, prelijepa je i kostimografija Tee Bašić Erceg, u kojoj se spajaju tradicionalno i moderno. Turska je vojska ostala u povijesnim tonovima, s upečatljivim oglavljima i turbanima, hrvatska je u kraljevski plavoj boji, a obitelj Zrinjski iz tamnih je nijansi prebačena u neviniju i upečatljiviju bež – s bogato ukrašenim materijalima i snažno strukturiranim ramenima kao zaštitnim znakom kostima. Jako nas se dojmio dizajn svjetla Vesne Kolarec kao živi dio scenografije, posebno u povremenim bljeskovima mračnog i zagušenog podruma gdje je Eva pokušala sakriti svoju kćer Jelenu. Pohvale zaslužuje i Maja Huber, i za plesnu koreografiju u turskim odajama, i za čitav scenski pokret u kojemu je zbor postao živa slika zajedništva i otpora.
Iako je Badalićev libreto dvojake kvalitete – na trenutke mladenački banalan, a na trenutke romantičarski emotivan i prepunjen snažnim nacionalnim nabojem koji počiva na gradacijama, asindetonima i usporedbama, Sulejmanov kiklos („Jošte živi stari lav“ na početku i „Čeznem, venem, blijedim. Izdiše stari lav“ na završetku) podiže kvalitetu teksta i zaokruženost cjeline. Završni finale s pjesmom „U boj, u boj“ izazvao je neviđene ovacije publike. Dramatični orkestralni ulomak metafora je junačkog juriša junaka koji u smrti za domovinu vide i spas i čast, a leksem dom, osim nacionalna značenja, simbolizira i ljubav, Juranićevu Jelenu kao „radost u tuđini i moj dom“.
Opera koja slavi oslobođenje nacionalnih sredina pod vlašću tuđinaca, u potpunosti u skladu s romantičarskim težnjama, savršeno se preslikava u novo vrijeme jer postavlja hrabrost iznad bahatosti, žrtvu iznad nasilja i ljubav iznad mržnje. „Zrinjski“ je ispraćen gromkim ovacijama i ganućem jer je pokazao ono što je revnu gledatelju odavno jasno – opera je najbolje što imamo. Nacionalno kazalište iz opere raste, u operi se ogleda i operi se vraća. Ona je kičma umjetničke strukture i srce odnosa s publikom. Pošteni tretman opere rezultira oduševljenjem koje nijedan drugi žanr ne može nadići. U „Zrinjskom“ je sinergija besprijekorne glazbene izvedbe, melodijske inovativnosti, povijesno relevantne dramaturške građe i mudrih scenskih rješenja rezultirala kultnom izvedbom. Kamo sreće da traje i traje te da se ovakvom građom odgajaju nove generacije zaljubljenika u kazalište.
