Na otvaranju Splitskog ljeta nikad nije dosadno pa ni 71. izdanje ovog željno očekivanog festivala nije prošlo ispod radara – barem gledateljima koji su mu uživo svjedočili. Bez televizijskog prijenosa, o čemu u ovome osvrtu nećemo trošiti riječi jer su kolege pitanja o tom tužnom presedanu uputila na prave adrese i dobila odgovore u stilu „Muko moja, prijeđi na drugoga“, ali s voditeljskim otvaranjem koje nije propustilo pecnuti tom činjenicom. Primjereno ili ne, neka svatko procijeni za sebe. Oštar i vruć voditeljski uvodni govor o raritetu dopuštenja gledateljskog „lajvanja“ otvorenja, ovaj put iz zgrade HNK-a, naposljetku je zaliven hladnom vodom iz istih usta kad je publika zamoljena da ne koristi mobitele tijekom opere. Pomalo je groteskno u svjetlu tog kazališnog obračuna izgledao benevolentni pozdravni govor gradonačelnika, koji je na pozornicu izišao bez pratnje ministrice kulture i medija i intendanta.
Skladatelj Ivo Tijardović i libretist Branko Radica za života nisu ugledali izvedbu „Dioklecijana“, kojega su smatrali svojim remek-djelom, a iz zagrebačke i splitske nacionalne kuće dobili su tek obećanja o izvedbi. Bilo bi nepravedno ne istaknuti da su studenti Umjetničke akademije u Splitu 2012. postavili svoju izvedbu „Dioklecijana“ u režiji Gorana Golovka i pod ravnanjem maestra Harija Zlodre, a što se pomalo nespretno medijski zaboravljalo ili nazivalo pogrešnim imenom. Ovaj jučerašnji „Dioklecijan“ imao je sjajnu produkcijsku podršku pod zastavom Splitskog ljeta, profesionalne članove ansambla s mnogo utakmica u nogama, egidu povijesnog spektakla, ali i vrlo visoka očekivanja. Redatelj Ivan Leo Lemo i posebno maestro Hari Zlodre upozoravali su na to da „Dioklecijan“ nije Tijardović kakva poznajemo, operetni prpošni virtuoz koji oslikava živopisne karaktere splitske sredine. Pripremljeni smo na grand operu, neobičan miks u kojem će biti i „vagnerijarizama, impresionizma, pa čak i Bartoka“. Daleko je to od onoga na što je splitska publika naviknuta na otvaranju Splitskog ljeta, koje je, ako ćemo reći da je car gol, oduvijek bilo i treba biti prije svega operni spektakl. No otvorena se srca dočekala i „Carmina burana“, a gdje neće naš Tijardović!
Redatelj Ivan Leo Lemo u prvih se osam slika „Dioklecijana“, gdje se mijenjaju scenografije palače i predvorja u Nikomediji, vojnog logora u Kalcedoniji, dalmatinskog mora i carskog dvora odlučio za koncept kazališne crne kutije. Svoju je odluku obilno potkrijepio mudrim rješenjima – scenografija Vesne Režić u kazalištu je besprijekorno funkcionirala i realno oslikavala povijesna razdoblja. Najveći su „wow efekt“ izazvala dva kipa boga gromovnika Jupitera – jedan u ljudskoj veličini i jedan gigantski, pod čijim se golemim stopalima skupio puk. Pohvaljujemo činjenicu da su gledatelji, usprkos operi na svom jeziku, dobili i titl koji je olakšao razumijevanje dijelova koji bi zbog prirode gustih grozdova orkestracije te neobičnih solističkih melodija i duetskih preklapanja ostali nerazumljivi. Kritiku po ne znam koji put upućujemo jezičnoj aljkavosti u uređivanju tih titlova gdje nitko ne vidi ništa jezično sporno u „dobro jutro diokles“ i desecima takvih pravopisnih omaški koje kao da sugeriraju da je jezična korektnost u umjetničkom tekstu zadnja rupa na svirali.
Do dolaska druidske svećenice i njezinih pratiteljica, koje su i pjevački i glumački sjajno utjelovile mlada sopranistica Neda Pejković i ženski dio Zbora HNK-a, strahovali smo i za razvoj libreta. Naprosto nam je bilo nevjerojatno zašto se toliko prostora ostavilo nepotrebnom banaliziranju koliko legionara Kaja boli glava i je li mu glavobolja prošla. Puka je sreća s takvim tekstom što je Ermin Ašćerić u ulozi Kaja višestruko talentiran, uvjerljiv glumac prelijepa glasa i snažne prezentnosti, pa je bilo efektnije ono kako pjeva nego što pjeva. Nebesima hvala na sjajnom nastupu „druidica“, impozantnim scenografskim kamenim blokovima, eteričnim bijelim kostimima (Amna Kunovac Zekić) i blještavim elegantnim oglavljima (Ankica Matijaš), kao i izvrsnoj ideji i realizaciji videoprojekcija na dvama platnima (Willem Miličević i Slaven Krejačić), primjerice u prikazu Dioklecijanova lica i vatre/njegove ambicije i odličnom praćenju na dizajnu svjetla (Elvis Butković). Filmsko iskustvo! Kolika se pozornost pridala detaljima govori i lijepo oblikovanje i odlična izvedba estetskog dijela predstave, primjerice diskretne šminke koja je jako komplimentirala izgledu solistica i zborašica, dok se snažno, ali ne i karikaturalno oslikano starenje Dioklecijana vidjelo u svakoj bori. U prvoj slici počinje i diskretan razvoj koreografije (Belma Čečo Bakrač) ansambla Baleta, cijelo vrijeme u službi vrtnje oko kulta ličnosti – bio taj kult centraliziran oko druidskog proročanstva ili „Jupiterova sina“ Dioklecijana.
I partitura i libreto i režija jasno su dali do znanja da je Dioklecijanova obitelj bila sretna samo u Dalmaciji. Tek je tada glazba iz misteriozno-napete skrenula u bezbrižnu i harmoničnu, uz projekciju morske uvale i razgovor mladih koji se vole od djetinjstva – Dioklecijanove kćeri Valerije (Aida Čorbadžić) i prefektova sina Antonija (Roko Radovan). Radovanova će predivna vokaliza iza masline, uz dolazak ribara i razgovor o ljepotama Dalmacije, ostati zapamćena kao jedan od onih odličnih autentičnih i nostalgičnih dijelova opere. Protok glazbe pokazat će da su milozvučna i uvjerljiva sopranistica Čorbadžić te jedan od naših najboljih mladih tenora dobitnici lutrije Tijardovićeva odnosa prema pjevačkim dionicama. Njihove su melodije pjevne, logične, staložene i barem načelno tipske, što su Čorbadžić i Radovan pametno iskoristili. Antonija Teskera u ulozi Dioklecijanove supruge Priske i Terezija Kusanović kao majka Dirusta nisu imale tu sreću da su njihove dionice pisane pjevački i slušateljski pristupačno, Tijardović te likove nije obdario osobitom dopadljivošću melodija, očito je računao na to da će ih pjevačice u tim ulogama „izvući“ na iskustvo, što je bila sreća i u ovoj izvedbi i hrabrom nošenju s izuzetno teškim zadatkom. Potpuni scenski i melodijski zaokret bio je prikaz montiranog sudskog procesa protiv Apera, tasta ubijenog imperatora Numerijana. Maksimijan (Amir Saračević), Diokles i sumnjivi svjedok Lucije Ver (Marko Lasić) – pjevački vrlo uvjerljiv trojac – osudili su Apera za ubojstvo i time otvorili vrata Dioklecijanu kao novom imperatoru. Slika vojnog tabora, nagurivanja, osuđivanja, laganja i podlih podmetanja osnažena je nastupom muškog dijela Zbora, a u solističkom nas se dijelu snažnim, oblikovanim vokalom i intonativnom čistoćom osobito dojmio Ermin Aščerić.
I orkestralno je i dramaturški najuspjeliji moment opere, onaj koji će slušatelju vjerojatno prvi pasti na pamet kad u budućnosti čuje njezino ime, Dioklecijanov egoistični nastup pred obitelji, s pubertetsko-imperatorskim uzvikom „Bit će onako kako ja hoću!“ U njemu je dramaturška uloga motiva u orkestralnom slogu pod pedantnim ravnanjem maestra Zlodre doživjela svoj uzlet, a Jurica Jurasić Kapun, bariton doslovce stvoren za ovu slojevitu ulogu, junački je iznio trenutak kad je Dioklecijan, uz sjajne projekcije sebe kao Jupiterova sina, izrekao ono što se njegova majka Dirusta bojala i pomisliti – da joj se sin u svojoj bolesno ambicioznoj glavi izjednačio s bogom. Terezija Kusanović izvrsno je razradila svoju ulogu, održala stabilnost, odrješitost i dijalogičnost u pjevačkoj dionici koja je pisana onkraj idealnosti i pjevnosti, a glumačkim je pečatom oslikala sve nijanse majke i bake – od glasa razuma i pomoćnice do očajnice koja diže ruke od sina ogrezlog u dekadenciju. A kralj je dekadencije, ali i krađe slušateljske pozornosti, bio Ileš Bečei u ulozi spletkaroša Galerija, kojega Dioklecijan na užas kćeri Valerije smatra svojim sinom i zetom. Tenor golemih mogućnosti, moćan, ekspresivan i na sto posto želje, podizao je kvalitetu na višu razinu čak i ondje gdje su on i kolega Jurasić Kapun, zbog tehničke zahtjevnosti (da ne kažemo neizvedivosti) partiture morali „trčati“ za orkestrom.
Slika vrijedna orijentalnih sapunica ona je u kojoj misteriozna ljubavnica Flavia Galla (Žana Marendić) dolazi Galeriju s njihovim sinom u rukama. Galerije dotad nije znao za dječaka, kao ni njegova supruga Valerija. Tragičan je i pomalo groteskan taj dijalog supruge i ljubavnice, u kojem Marendić i Čorbadžić koncentrirano igraju igru navaljivanja i popuštanja, sa živčanim Galerijevim uplivom i mogućnošću da se svi njegovi planovi s Dioklecijanom raspadnu zbog otkrivene ljubavne afere. Glazbeno gledajući, bio je to još jedan Tijardovićev pokušaj da u čudnu melodiju unese emotivne glazbene pasaže – koje su pjevačice morale izvesti „na mišiće“ i uz ogromnu pozornost na glumu da, po prirodi libreta, ne otkližu u grotesku. Tu smo se po ne znam koji put, uz dodatak iznimno zahtjevne uloge Dioklecijana, sjetili riječi maestra Zlodre koji je izjavio da potpuno razumije one soliste koji su pri pogledu na partituru pošteno izjavili da je ne bi mogli pjevati.
Dioklecijan se u osmoj slici suočava s požarom na vlastitom dvoru i otvoreno počinje sumnjičiti i prezirati kršćane. Antonije, koji se odbio pokloniti Jupiterovu kipu, na žalost čak i samog Dioklecijana, postat će prva žrtva mučenja. U toj se slici otvaraju sve ljepote Lemina razumijevanja raskola tjelesnog i duhovnog u „Dioklecijanu“, a usudit ćemo se reći i nešto što nam je bolno staviti crno na bijelo – Lemine su tekstualne intervencije i u ovome dijelu umjetnički jasnije od libreta. Dioklecijanov je opis vjernog Antonija za čijom bi smrti žalio pomalo banalan, a Galerijeva replika glupim kršćanskim fanatičarima u kontekstu pokušaja književnoumjetničkog stila teški otklon u vulgarno. Ne vjerujemo da je to zato jer se hrvatski „opire“ jeziku opere, nego zato što je libreto na nekoliko mjesta nevješto kombinirao onodobni razgovorni stil s pokušajima književnoumjetničke estetizacije. Dojam je slike popravio izuzetno emotivan oproštaj Valerije (Čorbadžić) i umirućeg Antonija (Radovan), koji svojom hrabrošću udara temelje kršćanstva. Gdje je tu Tijardovićev genij? Na kraju taktova, sa zvukom zvona – koje izbija orijentalne zvukove, osnažene lijepim angažmanom baleta u prikazu neumjerene raskoši carskog dvora. Zvono je to za uzbunu, za kršćanstvo, za svetog Duju pod čijim će se zvonikom publika naći nakon šetnje do Peristila.
Posljednji čin, odnosno deveta slika koja se odigrava na Peristilu, Lemin je hrabri eksperiment u kojem će faktor eksperimentalnog u svakoj izvedbi vjerojatno biti sve vidljiviji. Glasnik (Mihael Elijaš), koji i izgledom i oduševljenjem sretnom viješću koju donosi nevjerojatno nalikuje na lik Krista, s Trga Gaje Bulata radosnim je skokovima pratio puk kojemu je ostalo čuti i vidjeti Dioklecijanov kraj, a kršćanski uzlet. Dok statisti odjeveni u rimske vojnike prate vojsku gledatelja u neudobnim cipelama preko križnog puta od stare škole Josipa Haztea do Grgura Ninskog i Zlatnih vrata, turisti pod gasom salutiraju vojnicima pokušavajući ih uhvatiti za sulice. Uz takvu pratnju stižemo do Peristila, na kojemu pošteno govoreći nema sjedećih mjesta, predviđeno je stajanje, a to je, nemojmo si lagati, dijelu publike ipak problem. Nisu svi u cvijetu mladosti, nisu svi vitalni, nisu baš ni u ležernoj odjeći u kojoj se već nekako možeš smjestiti na antički kamen i fingirati idilu. Na srpanjskoj vrućini, već pomalo umorni od prethodnih dvaju dijelova opere, gledatelji su se kao sardine načičkali na Peristilskim stubama (barem oni sretniji). Ne znamo kako se zamislilo praćenje na nogama bez prirodnog ili umjetnog pada pozornice, neki naprosto ne bi vidjeli što se događa, a Mihael Elijaš u važnoj ulozi glasnika dobar dio svoje kršćanske patnje igra na neznatno povišenom crvenom križu – ležeći – što se iz trećeg reda stajanje sjever ipak ne bi vidjelo.
Glumački mag Siniša Popović očekivano je bio crème de la crème u ulozi mnogobošca Vrača čije se vjerovanje, paralelno s onim Dioklecijanovim, dramatično raspada u kriku ljutitog sluge kojega je izdao i razočarao i vlastiti bog. Dojam je da je njegov monolog, s obzirom na promjenu lokacije i njegovu prirodu uvoda u Dikolecijanovo samoubojstvo, ipak predugačak i da bi mu neznatno kraćenje omogućilo snažniji prodor u gledateljevu svijest jer su njegove replike o „mesu za laganje“ (Vračevu otkidanom jeziku), molitvi bogu robova, krticama iz katakomba (kršćanima) i bogovima koji se gase bez rata upravo briljantne i glumački maestralno iznesene. Moramo istaknuti da je Bože Jurić-Pešić u ulozi Diona, oca tragično pogubljenog Antonija, ostvario jedan od svojih najboljih nastupa. Potpuno emocionalno slomljen i psihički nestabilan, u cereku tragičnog luđaka, Jurić-Pešić bio je neponovljiva metafora Pirove pobjede, koju nije mogla zaustaviti povjesničarska misao zabrinutog Tibula (Erol Ramadanović). Kršćanska pjesma nevidljivog zbora mogla bi ići u domenu filmske glazbe, toliko je upečatljiva i efektna.
Tijardović je za života čitao i briljantne, ali i ne toliko naklonjene kritike svojih djela. I jedne je i druge pošteno isticao, što je vidljivo u njegovim memoarima koje je priredio Marin Kuzmić. Iz poštovanja prema glazbenom genijalcu koji se nikad nije skrivao od kritike, ali i prema slušateljima koji su imali svoje argumente za i protiv, istaknuli smo obje strane. Onu estetsku, prekrasnu, monumentalnu i do savršenstva ispoliranu, gdje svaki kamen i svaka veličanstvena tkanina kostima pričaju svoju priču. Onu umjetničku, gdje pjevači ostavljaju dušu na pozornici, bez obzira na to što je zadatak i nov i neobično težak, možda ne po svačijem ukusu, s otvorenom mogućnosti da Tijardovićevu opernu glazbu neće svatko smatrati tipično lijepom kao što kojem likovnjaku kubizam neće biti tipično lijep. Onu ljudsku, gdje se splitski HNK sa sjajnom pomoći svojih sarajevskih kolega uhvatio ukoštac s pričom koja je stara desetljećima ne zato što nitko nije mario, nego zato što je neočekivano zahtjevna, skupa, drugačija, rubna. Da su se poštovali svi zahtjevi maestra Tijardovića, primjerice broj solista i duljina opere, upitno je bi li se u ovakvom opsegu ikad izvela.
Zamjerke koje upućujemo rješive su, ali idu u domenu umjetničkih i tehničkih zahtjeva iza kojih stoji ogromna mašinerija radnika – a u pluralizmu je mišljenja možda i problem. U godini u kojoj HRT ne prenosi otvorenje Splitskog ljeta više zbilja nema opravdanja za mikrofone na pozornici na kojoj se izvodi opera. Svaki pjevački okret leđima usmjerava neprirodno pojačan zvuk dalje od publike, čini ga neprihvatljivo tišim u odnosu na bliže frontalno pjevanje i dodatno ukazuje na glasnoću orkestra, ali i različite vokalne kapacitete pjevača. Trebala bi se naći prava mjera između orkestralne rupe i solista, ali ne tako da zvuči artificijelno, i pogotovo ne tako da mikrofon, u kući ili na Peristilu, pucketa te da se dodatno čuje šušur, trčanje i komentiranje iza zavjese između dviju slika. Titl i platno sa sadržajem činova – apsolutno da, ali uz pristojnu lekturu i stilsko ujednačavanje. Peristil kao posljednji čin – ako da, trebalo bi se poraditi na smještanju gledatelja oko pozornice/crvenog križa. Na premijeri nam se činilo da sjedalice oko pozornice ne bi učinile veću konceptualnu razliku od gledatelja zbijenih po stubištu (koji ne mogu i/ili ne žele još 35 minuta stajati na nogama, nekima su glumci pritom okrenuti leđima), a moglo bi prevenirati gužvu i nemogućnost da oni niži koji su ostali na nogama ne vide Dioklecijanov tragični „Sic itur ad astra“.
Dioklecijan je u zadnjem činu kao muškarac od krvi i mesa, antijunak, slab obiteljski čovjek, sjajan vojnik i luđak, tužni višebožac kojega je sustigla vlastita ambicija i krvoločnost, pred očima Peristila, svoje stvarne destinacije, obznanio da je „sve oko njega prazno, vlada pusta praznina – vanitas!“ Njegova je priča utjelovljenje propadanja sina, supruga, oca i imperatora, ona je svjedok vremena, lakmus papir potrage za smislom ondje gdje tijelo shvaća prolaznost, a duh traži besmrtnost. U Leminoj se viziji Dioklecijan, kao siroti Sigismund u drami Calderona de la Barce, zapitao je li njegov život bio san. Danas bi se, kad se nalazi na magnetima i razglednicama gdje se iz njegove palače uzvisuje kršćanska katedrala, možda zapitao je li sanjao takvu paradoksalnu budućnost. Ta je povijesna priča uspona i pada čovjeka koji nikad neće biti bog/Bog, uz sve goleme zahtjeve Tijardovićeva umjetničkog uma, zaslužila biti ispričana u svom gradu. Sa sviješću da ju je bolje ne uspoređivati s Verdijem i Puccinijem, da nije blasfemija ako ona u tom miksu čudnih okusa nije „svačija šalica čaja“, s priznanjem da je drugačija i da se na nju treba naviknuti i posvetiti vrijeme otkrivanju njezinih slojeva, s razumijevanjem da je umjetnicima koji su je srčano i hrabro iznijeli ovo izlet u manje poznato. Na posvećenosti projektu koji vraća dug i ispunjava Tijardovićevu životnu želju od srca im čestitamo.
