Ako hrvatski književni kanon i za čim još vapi, ako mu je još išta nasušno potrebno, to je žanr nogometne književnosti, ili možda bolje rečeno – književnosti o nogometu. Najvažnija je sporedna stvar na svijetu već opjevana u pjesničkim zbirkama, postavljena na male ekrane i kazališne daske na temelju dramskih predložaka, do posljednje natruhe sjećanja govornika ukradena od zaborava i zaključana u zbirke kratkih priča, romane, stripove i biografije, no još nismo došli do prijelomnice u kojoj će dobiti svoju zasluženu policu u knjižnicama i posebno mjesto u domovima novih generacija čitatelja.
Sociolozi podređuju živote fenomenu nogometa, filozofi ga koriste kao kulisu promišljanja o jedva povezivim tematikama, etnolozi ga uklapaju u pitanja (kontra)kultura i simptom društvenih gibanja. Spominjući potonje, Aleksandar Holiga, koji pošteno nadređuje subjektivnost objektivnosti, sigurno bi se složio sa sociologom Ozrenom Bitijem: objašnjava li svijet nogomet ili nogomet objašnjava svijet?
Čitajući Holiginu knjigu Nogomet narodu, na više sam mjesta imala osjećaj da iz njegovih misli vrište Franklin Foer i Bill Shankly. Shanklyja, doduše, Holiga i izrijekom spominje u posljednjem poglavlju svoje knjige, „You'll never walk alone.“ Zakleti je liverpulovac izjavio ono što svi mi koji nemamo dovoljno riječi za ljepotu nogometa rado recikliramo: „Nogomet je važniji od života i smrti.“
Na Foera podsjeća autorov stil. Američki pisac, urednik i novinar 2004. je godine objavio knjigu Kako nogomet objašnjava svijet, sa simpatičnom i simptomatičnom naslovnicom kojom dominira nogometna lopta – zemljopisni globus. Vidljivo je da je svijet odavno zaražen nogometom, ali ekspanzija pisaca koji o nogometu pišu na klimavoj granici znanstvenog i publicističkog diskurza, pritom ga povezujući sa svim sferama svog nimalo fahidiotskog života – tek počinje. A Aleksandar Holiga u Hrvatskoj udara temelje takva stila. S mnogo pesimističnijom naslovnicom koju je riskantno napamet interpretirati, ali koja bi mogla značiti: nogomet je ponekad kolektivna kaljuža koja depersonalizira svoje aktere, ali ona obična bijela lopta u njoj uvijek nekako ostane neokaljana.
Sam Holiga svoje djelo odmah demistificira kao „samo“ kolumne s Telesporta koje su smislenim odabirom dobile svoje mjesto u knjizi. Ironija je u tome što njegove kolumne više govore pisac, nego novinar. One teže svevremenosti, poučnosti, subjektivnosti i referencijalnosti. Autorove su teze hipertrofirane vlastitim životnim iskustvima i paralelama s drugim strukama, a njegov je stil daleko od jednostavnoga. Kad se tomu pridoda da godine proučavanja stranih medija i privatnih razgovora sa stvarnim akterima nogometno-političkih previranja čine motivacijske jedinice većine tekstova, Holiga bi mogao otići u skupinu autora koja eruditskim stilom i učenošću iritira prosječna čitatelja koji samo želi pročitati osvrt na jučerašnju utakmicu.
Međutim, pretpostavljam da ni najprosječniji nogometni laik neće odustati od čitanja njegove knjige. U svijetu u kojemu pisanje o nogometu ovisi o brzini, atraktivnosti, jednostavnosti i aktualnosti, Holiga iz naftalina vadi podatke o nastanku prvih stadiona i preduvjete nastanka nogometnih liga, kao i pretpostavke modernog nogometnog brandinga i ustroja klubova. O svemu navedenome razmišlja, filozofira i sam sa sobom polemizira u prvome od triju dijelova knjige – U početku, zemlja je bila kao užarena lopta.
Druga cjelina, Mi Hrvati, užarenija je od te foerovske lopte. Holiga nastupa iz pozicije pasioniranoga pratitelja nogometa, ali klupskog, a ne reprezentacijskog navijača. Kult, kako je sam naziva, „repkice“, analizira iz pozicije društvenih anomalija u Hrvatskoj i već standardne narodne patologije potrage za Velikim Gazdom. Ono što veseli iskreno je ocrtavanje bitnih reprezentacijskih figura poput Prše, Mandžukića, Modrića i Dalića. Tajmnig objave također je sjajan, jer ako bi rezultat jednoga natjecanja utjecao na njegovu autentičnost u razmišljanju, tada se Holiga više ne bi mogao nazvati ni književnikom, a kamoli novinarom.
Treće poglavlje naslova Svi danas igraju nogomet najefektniji je dribling čitave knjige. Holiga je suvereno proklizao kroz moderni nogomet (crtice o Modriću, Cristianu Ronaldu i Guardioli), ali još više vrijedi činjenica da je čitateljima koji su vremenski i informacijski miljama daleko od Zajeca, Gazze i Garrinche ponudio komadić povijesti koji bi im mogao promaknuti. Iscrpno dokumentaristički, učenjački širok, novinarski informativan, ali i navijački subjektivan, takav je Holiga. Iako bi se mogao skriti u moru metafora i glupih floskula, on dječački naivno zauzme stranu i o igračima oko kojih se koplja lome kaže – sjajan igrač, neispunjena osoba. Pravo je to osvježenje u moru neargumentiranih ratova internet trolova i gorljivih zastupnika kultova ličnosti.
Na kraju, Dežulović se u epilogu lijepo osvrnuo na tri ključna segmenta Holigina bitka – ne može se skriti da je on nogometni socijalist, simpatizer Liverpoola i zagovaratelj narodnog Hajduka, a ako se netko može poistovjetiti s višegodišnjim trolanjima i nerazumijevanjem, njegovi su istomišljenici. U vrijeme kapitalističke individualizacije nogometa, pomodnih koketiranja s El Clasicom i idolatrije jednog gazde, lijepo je vidjeti da je netko potpuno staromodan u iskonskoj ljubavi prema nogometu, a ujedno i avangardan u načinu na koji o njemu piše.
Ljudi spojeni u zajedništvu, solidarnosti i ljubavi. Kroz nogomet, na terenu i izvan njega.