Gradsko kazalište lutaka Split sinoć je premijerno izvelo predstavu „Krava na Mjesecu“, svoju posljednju ovosezonsku premijeru. Predstava je rađena po motivima istoimenog animiranog filma Dušana Vukotića, a umjetnički tim čine redatelj Jure Radnić, scenografkinja Marina Mesar OKO, kostimografkinja Sonja Obradović, skladatelj Tvrtko Hopek, oblikovatelj tona Franko Perić i oblikovatelj svjetla Lucijan Roki. Uloge tumače Justina Vojaković-Fingler (Branka fon Branka), Stipe Gugić (Darko), Andrea Majica, Milena Blažanović, Branimir Rakić i Ivan Medić (Mjesečari).
„Krava na Mjesecu“ vjerno slijedi osnovnu premisu klasika animiranog filma iz 1959. godine – radišna i mudra djevojčica Branka fon Branka pokušava naučiti pameti bahatog dječaka Darka koji joj se izruguje i ometa je tijekom izrade svemirske letjelice. Njezina inteligencija i snalažljivost dovode do zamjene uloga – Branka „lansira“ Darka u ono za što on misli da je svemir okupiran strašnim vanzemaljskim bićima, gdje jedna obična padina, djevojčica i krava poprimaju sasvim drugačije uloge od očekivanih. A daleko je od očekivanja i činjenica da se ansambl GKL-a, predvođen idejnim začetnikom ambiciozna koncepta predstave Jurom Radnićem, okušao u neverbalnom teatru. Kažemo neočekivano ne zato što sumnjamo u ansambl GKL-a, koji je tijekom godina dokazao da je možda i najsnažniji glumačko-lutkarski kolektiv na ovim prostorima, nego zato što je posljednjih godina, nažalost, u brojim dječjim kazalištima vidljiva nepotrebna simplifikacija u kojoj se pod egidom pojednostavljivanja teksta/predstave/izvedbenog koda srozava umjetnička kvaliteta. U ovoj predstavi to nije slučaj.
Jure Radnić upravo je savršeno osmislio scensku dinamiku predstave, koja je dodatno ojačana upečatljivim kostimima i funkcionalnom scenografijom. I oblikovanje svjetla bilo je besprijekorno, posebno u trenutku kad je blistava zelena označila svježu misao i ideju dječaka Darka da se preko redu progura u Brankinu letjelicu, ili kad je isključivo svjetlosnom igrom čitava pozornica bljesnula kao noćno nebo. Glumački kvartet u ulozi Mjesečara dvostruko opravdava svoj naziv – oni se kreću između snova i jave (vizualizaciji pomažu i dvobojni kontrastni kostimi), a funkcioniraju i kao promatrači i pomagači u srazu djevojčice Branke i malicioznog Darka. Međutim, glumački angažiran nastup nikako ne dopušta promatranje kroz tobožnju sporednost njihovih uloga. Majica, Blažanović, Rakić i Medić pronalaze svoja snažna glumačka mjesta u ekspresiji lica, mekoći preobrazbe, smislu za komiku, protočnosti pokreta i skladu kolektivne igre. Time su snažan vjetar u leđa kolegici Justini Vojaković-Fingler, koja je izuzetno šarmantno nosila ulogu malene mudrice Branke, izumiteljice obavijene ružičastom, čiji su entuzijazam i kreativna energija zarazni. Njezin je scenski pokret najatraktivniji, izvlači maksimum iz sjajne glazbe koja pleše na rubu svemirske elektronike i holivudskih klavirskih ritmova 20-ih, posebno je vješta u suptilnim naglascima sinkopiranih skokova, a rad ruku dodao je dašak elementa žive lutke. Sitan pomak obrve ili osmijeh dovoljni su da i najmlađi gledatelji shvate je li Branka u fazi „mozganja“, igranja ili sitnog, ali svrsishodnog kalkuliranja oko primjerene osvete Darku.
Stipe Gugić suvereno je igrao bahatog dječaka Darka, a osim njegova već tradicionalno besprijekornog scenskog pokreta, posebno je pohvalno što veliku pozornost posvećuje mimici koja savršeno precizno i dojmljivo ocrtava emocije i raspoloženja. Naime, premijerna je izvedba obilovala djecom jasličke i rane vrtićke dobi. Izabravši izuzetno rizičan, ali i hrabar projekt neverbalnog kazališta u kojem se ne kazuje, nego pokazuje, redatelj i glumci znali su da postoji mogućnost izmicanja smisla predstave, pogotovo toj osjetljivoj dobnoj skupini. Oduzeti glumcu-lutkaru scenski govor znači uskratiti mu jedno od najjačih oružja sporazumijevanja, no kao što bića kojima je oduzeto jedno osjetilo izoštre sva ostala, tako je ansambl GKL-a izoštrio, ispolirao i do savršenstva doveo Radnićevu ambicioznu ideju „Krave na Mjesecu“ koja sva izlazi iz tijela/pokreta i ekspresije. Glumci su izloženi slušanju i dubinskom proživljavanju glazbe te iznalaženju rješenja koja su prirodna i jasna, a ne artificijelna i nedorečena.
Valja istaknuti da je mladi redatelj Jure Radnić već drugi put (nakon fantastične izvedbe „Dankova srca“ prije točno godinu dana) pred ansambl Gradskog kazališta lutaka stavio težak umjetnički zadatak, oslobođen jeftinih marketinških trikova i prigodnih predstava koje baš svako institucionalno kazalište ima u ponudi. „Krava na Mjesecu“ iznova iščitava, u filmskom smislu, klasik nekog drugog vremena, vremena premoći kvalitete nad kvantitetom, priče nad prezentacijom, estetike nad krutom pragmatikom. Ideja da tijelo govori nije u kazališnom smislu neviđen novitet, ali u Hrvatskoj još uvijek stidljivo tinja, u tom stalnom malograđanskom strahu da djeca „neće razumjeti“. Gledalište je bilo protkano veselim žamorom i nizom pametnih pitanja koja dokazuju da je Radnićev koncept itekako zagolicao maštu, održao koncentraciju i probudio interes među mališanima. U vremenu u kojem se olako razbacujemo kvalifikacijama tko može (i zna) „razumjeti kazalište“, Radnić izbjegava elitističke zamke prazne metaforike i vrhunski umjetnički proizvod, neobičan, mudar i smion, nudi najvažnijoj publici – djeci koja prvi put dolaze u kazalište. Ima li veće pobjede nego izvesti neverbalnu predstavu pred punim gledalištem mališana od kojih je većina i sama neverbalna, i postići to da nitko ne plače, ne negoduje, ne širi ruke s upitnicima na glavi, ne viče i ne napušta kazalište ni nakon četiri bisa? I još ktome bez riječi ispričati priču o snazi kreativnosti, duha i borbe?
Gradsko kazalište lutaka, pionir umjetničke inovativnosti i hrabrosti, drži da neverbalni teatar, ali pričljiv u svojoj zadivljujućoj umjetničkoj kvaliteti, teatar koji je sav u pokretu, mašti i mimezi, mogu razumjeti i najmlađi. Predstava je ovo za dvogodišnjake i petogodišnjake, roditelje i bake/djedove, domaće i strance. Za nju vam ne trebaju kazališno predznanje, analitički instrumentarij ni predrasude o tome što se i kako igra za djecu. Treba samo slušati dovoljno pažljivo da čuješ ritam, gledati dovoljno zainteresirano da vidiš oblike i boje, maštati dovoljno snažno da osvijestiš da smo u nekoj fazi života nužno i neizostavno ili Branka ili Darko. A poistovjećivanje je prvi korak prema vlastitoj identifikaciji. Ako želimo umjetnost s kojom se djeca mogu poistovjetiti i koja će ih učiti ljepoti i dobru, ne treba ići dalje od Tončićeve ulice u Splitu.
