Opereti se tepa da je mala opera. Nekad je se slavi kao „lakšu“ glazbenu formu, nekad je se upakirano u celofan i podcjenjuje. Zato nema veće radosti nego kad baš opereta, glazbeno-scenska poslastica koja zahtijeva majstore pjevanja, glume i plesa doživi svoj potpuni trijumf. Ovaj se put trijumf dogodio „Kraljici lopte“, na daskama splitskog HNK-a, gdje joj je i mjesto, na stotu godišnjicu praizvedbe Tijardovićeve priče od dvjema ljubavima – romantičnoj ljubavi i nogometnoj ljubavi. Svojevrsna hajdučka pretpremijera okupila je, među ostalima, veterane i seniore najluđeg kluba na svijetu. Koja li je to čast gledati predstavu o svojem klubu, znajući da nigdje drugdje na svijetu ne postoji ništa slično!
Vratimo se na onu „malu operu“, kad već ništa u „Kraljici lopte“ nije bilo malo. Režija besprijekorna, realistična, komična, jasno strukturirana, burleskno zabavna; adaptacija libreta poštena prema izvorniku, ali još poštenija prema izvođačima i publici ondje gdje su prvotna rješenja otvorila vremensko-prostorne rupe i uzročno-posljedične nelogičnosti; koreografija – najbolja koju je potpisnica ovih redaka ikad vidjela u HNK-u; kostimi živopisni, raskošni i funkcionalni; oblikovanje svjetla filmski scenično; scenografija slikarski lijepa i junački postavljana u brzim izmjenama različitih kolorita i ambijenata. Opereta puna smijeha, komike zabune i ljubavi, bez sižeovskih sinusoida i vrludanja, zabavna i svečana, takva da je publika, neka ne zamjeri, bila više stadionska nego kazališna. Nekima je možda i prvi put u kazalištu, fotoaparati bljeskaju gdje ne smiju, mobitela na sve strane, plješće se kad treba i ne treba, plješće se izvan ritma… Maestra Davora Kelića to ne dira, kapetan je zasjeo na svoj brod suvereno, uronjen u prekrasnu orkestralnu priču svečana zvuka, gdje se prpošnost splitske energije sudarila sa zavodljivim orijentalnim zvukovima. Nikomu ne bi bilo lako držati na okupu orkestar, zbor i soliste kad se neplanirano uključi torcidaški nastrojena publika iza leđa, gdje od pljeskanja više ne čuješ ni sama sebe, ali Kelić se u sekundi snalazi u tim zahtjevnim situacijama, čvrste ruke i jasna plana.
Tijardović je u „Dioklecijanu“ pokazao da je sklon bacanju najtežih zadataka u solističke ruke, a ni u „Kraljici lopte“ nije ih štedio. Nema „tipičnih“ dionica, formalno belkantističko pjevanje ne može funkcionirati u zapetljanoj mreži tematike, vrlo ozbiljne glume i zahtjevna plesa, tim su veće pohvale zaslužili solisti. Roko Radovan u ulozi nogometaša Slavka oduševljava svojom lakoćom manevriranja između liričnih ljubavnih iskaza lijepoj Mili, a u njegovim ljubavno-nogometnim jadima ima i umjetničke deklamacije. Radovan kao Slavko primjer je onoga što u Hollywoodu zovu „perfect casting“ – Livaja među pjevačima – usporedba iza koje stojim s dvaju novinarskih frontova. Talentirana mlada sopranistica Tina Matković u ulozi Slavkove voljene Mile izlazi iz zone komfora i prekrasnih koloratura na koje nas je naviknula, a suvereno ulazi u glumačko-scenski svijet, fantastično prezentna, prekrasne boje glasa, čistih visina i stabilnih nižih laga. Njezina je gradnja lika svojevrsne vjerne Penelope koja čeka na ljubav, iako joj se na dlanu pruža sloboda, jedna od onih koja intrigira i poziva na promišljanju o poziciji žene u Tijardovićevu vremenu.
Redateljica Kristina Grubiša i dramaturg Patrik Gregurec njihovu ljubavnu priču stalno uspješno presijecaju intrigama, preprekama i zamkama. Iz komična razgovora dvaju profešura, u očekivano antologijskoj izvedbi koju su nam priuštili Filip Radoš i Tonči Banov, može se saznati da neki ginu za nogometom dok oni realniji vide „22 šarene budale koje maltretiraju jadnu loptu.“ E sad bi onaj dio publike skloniji jednom drugom HNK-u bez pliša na stolicama mogao reći – evo ga, isti onaj moj s istoka – sve zna, on je i trener i direktor i sudac i centarfor! Ta stalna prožetost teksta suvremenim momentima dokaz je da su Kristina Grubiša i njezin tim „Kraljicu lopte“ napravili s dubokim osjećajem za razliku koju stoljeće može učiniti tekstu – ako ga se ne iščita svevremenski. Paradoksalno, na kraju je u djelu koje je moglo ispasti „staromodno“ i udaljeno i od današnjih ljubavnih tlapnji i od današnjeg nogometa arhaičan ispao samo – stari splitski dijalekt.
Scene utakmica toliko su sadržajne da gledatelj ne zna gdje bi prije gledao. U glumački iznimno involvirane zboraše (koji dobro zvuče iako su evidentno desetkovani), prelijepe plesačice-navijačice, domaće i gostujuće nogometaše koji potpuno dominiraju u spektakularnoj koreografiji Raffaelle De Luca, trenere momčadi koji plijene pažnju – Joško Tranfić neodoljivo podsjeća na meštra Duju iz „Velog mista“, istovremeno i prirodan i pun autoriteta, a s druge strane finćukasti engleski gospodin koji provocira svojim gromkim basom i u odijelu izvodi sklekove – u fantastičnoj i duhovitoj interpretaciji Felipea Ćudine Begovića. Nagrada za zavodnicu večeri, koja je sve gegove Tijardovićevih tipskih likova okrenula u svoju korist, ide mezzosopranistici Đini Vučković u ulozi Dragice, oko koje likovi Matjeja, Tonka, Kikija i Fifija plešu svoje „eliminatorno kolo“ da bi je osvojili. Urnebesna komedija izvirala je iz najjačeg glumačkog trojca – Stipe Radoje, Bojana Brajčića i Pere Eranovića. Eranović koji zna da je ljubavnik „zaljubljen kak Adam u našu prababu Evu“ trijumfira kao Matjej Prohaska, (na)silno se pokušava naturalizirati u Splićanina, gura se na turneju Hajdukovih nogometaša na Maltu, izvija vrat i komentira orijentalne plesačice, upada u ljubavne dvoboje i svaki svoj izlazak čini nastupom komičara svjetskih razmjera. Zorana Kačić Čatipović u jakoj je konkurenciji kao Tijardovićeva Perina u „Spli'skom akvarelu“ zasluženo ponijela Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje glumačko ostvarenje u opereti, a u „Kraljici lopte“ kao Marženka još je jednom pokazala koliko živi za ulogu i koliko je čudesno zarazna njezina i Eranovićeva glumačka kemija. Slatkoća i muzikalnost krasi i njihova Pepika Prohasku (Noa Nakir).
Ako postoji nešto bolje režirano i koreografski osmišljeno od utakmice Hajduka i E. F. C.-a „Manchester and Malta United“, čekamo s nestrpljenjem, ali načekat ćemo se. Fizička komedija proizišla iz slow-motion udaraca, komični stalni lik suca u izvedbi Matije Škilje, pa naposljetku najbolji plesni moment koji smo ikad vidjeli na kazališnim daskama – živa lopta koja saltom ulazi u gol – teško je zamisliti nešto bolje. Ako je suditi po pljesku publike, parirati mogu samo likovi Kikija i Fife, dva tipična „blentava“ Splićanina od kojih su Stipe Radoja i Bojan Brajčić napravili takav spektakl da bi ljudi vjerojatno čekali u redovima do autobusne stanice na Primi da vide i njihov spin-off. Dok je fokus na utakmici, Slavkovoj ozljedi, Milinu iskazivanju ljubavi i njihovu emotivnom duetu, Radoja i Brajčić na tribini kradu show, izvode Jack-Rose zagrljaj s „Titanica“, u pozadini gori bengalsko svjetlo… Operetna Liga prvaka.
Glazbena je Liga prvaka malteško-orijentalna „situacija“ koju je trio Grubiša-Kelić-Gregurec riješio najlogičnije moguće, mediteranskim mjestom radnje i orijentalnim zvukom, u kojem je orkestar posebno lijepo dolazio do izražaja, s ništa manje bitnim inspirativnim nastupom istočnjačkih plesačica. Anagram Šamalah-Mašalah, onako kako ga arlekinski među zavodljivim plesačicama izvrće Matjej (Eranović) zapravo je početak odisejevske ljubavne priče – Slavko je na dugoj inozemnoj nogometnoj turneji, a Mila ga kao vjerna Penelopa čeka – zaljubljena, ljuta i zabrinuta, iako bi mogla letjeti jer je „kao ptica slobodna“. Iako su, očekivano, „To njeni knedla“ i „Pjesma Hajduka“ dočekani kao pravi hitovi, poseban su biser operete baš ti orijentalni izleti koje su orkestar i pjevači iznijeli s mnogo emocije, takta i topline.
Treći par koji romantične zavrzlame dovodi do usijanja čine Sir Archibald Stanley (Andrija Nazlić) i Countess Alice (Branka Pleština Stanić). Nazlić je savršen kao groteskni Englez koji bi se, zabunom, jasno, pobio zbog ljubavne časti, pogotovo kad mu oficiri (Radoja i Brajčić) prilože „doukaz“. Kristalni sopran Pleštine Stanić, rezonantna tona i savršene dinamike, pjevački je crème de la crème ove izvedbe. Da je 2026., nismo zaboravili ni kad je krenulo suvremeno poljudsko skandiranje, imitacija zvuka bengalke i nesretna pošta koja čekajućoj Mili kasni pet godina (!), ali barem je poštar pritom oko splitske fontane otplesao svoje baletne manèges – ludo i genijalno u isto vrijeme.
Redateljica Kristina Grubiša, maestro Davor Kelić i dramaturg Patrik Gregurec ona su kazališna mladost koja bi, bude li sreće i pameti, mogla dobrano prozračiti, prodrmati i pozlatiti hrvatska kazališta svojim talentom, a sve pohvale zaslužuju i scenograf Kristijan Popović, kostimografkinja Ana Roko, koreografkinja i suradnica redateljice Raffaella De Luca, zborovođa Maro Rica, dizajner svjetla Marin Šatović, oblikovatelj zvuka Damir Punda i brojni drugi suradnici. Solisti, Zbor, Orkestar i Baletni studio HNK Split te plesači i statisti još su jednom pokazali da Split obožava, poštuje i želi Tijardovića – ne samo da ga izvodi „po starinski“, nego i da ga propituje, iščitava u novome ključu, šara po marginama partiture i libreta, preispituje i traži nova rješenja. I sam je to radio, dopuštajući da mu rad s umjetnicima bude „druga ruka“ svakog teksta i notnog zapisa.
I sve će biti u redu ako „Kraljica lopte“ ne bude formalnost, prigodnica po stotoj godišnjici praizvedbe i svjećica na torti Hajdukova rođendanskog tjedna. Nismo stekli dojam da na nju izvođači i Hajduk gledaju kao na puku formalnost, naprotiv. A trebalo bi nešto pitati i publiku. Nekad bi nas vox populi splitskih kazališta i iznenadio, programske su uspješnice znale biti predstave prosječne umjetničke kvalitete i jakog marketinškog „hajpa“ – no nadležni su ih pošteno ostavljali na repertoaru dok je god bilo interesa. „Kraljica lopte“ mogla bi spasiti cijelu jednu generaciju kojom se spletom čudnih okolnosti već duže vrijeme nudi za njih neprimjeren repertoar – mlade. Neke bi mogla vratiti u kazalište, neke zazvati po prvi put, a neki bi zbog nje ostali. Ako je kraljica, a ne robinja lopte, konvencija i neutemeljenih elitističkih strahova – želimo joj da (za)živi i da se još godinama nakon izlaska s Trga Gaje Bulata zviždi i pjeva – Tijardović.
