Osam svjetlosnih prstena za selfije i jedan shrvani kraljević – kao devet bljeskova turobne sudbine i devet krugova pakla jedne raspadajuće kraljevske obitelji. Blistav je to početak Shakespeareove kultne tragedije „Hamlet“, koju je dramska skupina Prve gimnazije „Stage First!“ izvela na izvornom engleskom jeziku, uz titlove. Mnogobrojna je publika došla podržati mlade glumce u nastajanju na velikoj pozornici splitskog HNK-a, a redatelj Ivan Leo Lemo istaknuo se kao izniman kreativac, organizator i neiscrpan bazen ideja koji u kombinaciji s poletnošću i zalaganjem članova „Stage First“ očito kroči povijesnim koracima u razvoju mlade splitske publike.
Polaznicima dramske skupine ovo nije premijera „Hamleta“, već su zaslužili ovacije u Gradskom kazalištu lutaka, a HNK je donio nove izazove, tehničke uvjete i razinu odgovornosti s kojom su se hrabro nosili. Naslovnu ulogu kraljevića Hamleta tumačio je Max Majer, kralja Klaudija Jere Bekavac, u ulogama kraljice Gertrude tijekom različitih izvedbi izmjenjuju se Ela Drmić, Aurelia Regner i Minja Rašković Plazibat, Roko Burmaz utjelovio je kraljeva savjetnika Polonija, a Enia Raos, Lara Glavan i Gabi Španić utjelovljuju Ofeliju. Roko Marušić pojavljuje se u ulozi Laerta, Hamletove prijatelje tumače Jakov Tralić, Andi Veža i Šime Tokić, duh Hamletova oca prof. Branimir Šilović, a dvorjanke, grobare, svećenika i ostale likove: Toma Marović, Marin Treskavica, Olja Mihovilović, Luna Mravak, Issa Braić, Nika Marinović, Dinka Boban, Ivano Prka, Karlo Wilhelm, Toma Nikolić, Luka Penjak, Domina Alujević, Petra Grassi i Lana Grgurev. Mentorica je prof. Olga Granić, koja ujedno potpisuje i dramaturgiju i adaptaciju drame, autorska glazba djelo je Zvonimira Duspera Dusa, kostimografiju je osmislila Ana Gruica, scenografiju Ivan Leo Lemo i Vesna Režić, oblikovanje svjetla Lucijan Roki, a oblikovanje zvuka Željana Cvitanović. Asistent je režije Jakov Tralić, jezični savjetnici Željka Mimica i Branimir Šilović, a instruktor mačevanja Stipe Mađor Božinović.
„Hamlet“ otpočetka gledatelje uvlači u mračnu i nadasve dramatičnu atmosferu, dodatno raspaljenu sjajnom glazbom i mističnim oblikovanjem svjetla. Selfie ringovi, osim što su prohodna scenografska nit koja nas, usprkos originalnom tekstu, stalno upozorava na suvremenost i svevremenost Hamletove tragedije, jasno ukazuju na duh vremena. Mobiteli u rukama elegantnih dvorjanki u crnim toaletama djeluju kao dodatni ekstremitet ili barem njegov produžetak, stalni pratitelj i gadan porok, sjena koje se mladost ne može riješiti čak ni kad se pred njom odigravaju epohalne drame i obiteljske destrukcije. Elsinore u tom ključu nije samo mjesto radnje i poprište tinjajućeg sukoba – nego i lokacija za još jedan krvavi spektakl koji bi mogao postati atrakcija za društvene mreže.
Odabir uloga mladim glumcima izrazito ide u prilog. Sjajni Jere Bekavac čiji scenski govor nadaleko premašuje prosječne mogućnosti srednjoškolca fascinira u ulozi kralja Klaudija – samouvjeren je, nepokolebljiv, odlučan i nepogrešivo uvjerljiv, sve ono što stoji u pozadini njegova knjiškog predloška kad se s naših očiju ukloni koprena gađenja i zamjeranja jer je Klaudije kukavički ubio svoga brata i oduzeo mu kraljevstvo i ženu. Ela Drmić u svoju je Gertrudu inteligentno utkala mnogo povodljivosti (jer novoga partnera i njegovo blasfemično ponašanje slijedi kao sjena) i zavodljivosti (jer joj Hamlet zamjera putenost i oskvrnjivanje bračne postelje). Max Majer odličan je izbor za Hamleta jer posjeduje dozu zdrave drskosti koja odgovara liku, ne boji se opasnih dinamičkih skokova u govoru (iz tiha očaja do raskalašene ludosti), posvećen je ulozi i maksimalno se izlaže riziku, pokazujući razumijevanje kompleksnih slojeva tragičnog (anti)junaka. Još je jedan mladi meštar od pozornice Roko Burmaz koji od svoga Polonija nije napravio karikaturu, nego je poštovao njegovu polifoniju ličnosti – i kad je trebao biti autoritet, i kad je trebao biti brižni otac, i kad je trijumfirao kao dvorski spletkaroš koji se preračunao u svojim kalkulacijama protiv nesuđena zeta Hamleta. Najtragičniji je lik utjelovila Enia Raos, koja je u svojoj Ofeliji taktično dozirala poslušnost kćeri, nadu i ljubav zaručnice te očaj prezrene žene.
Scena u kojoj dvorjanke opremaju Laerta jedan je od Leminih briljantnih redateljskih manevara. Roko Marušić odlično se nosio s posredovanjem slike Laerta kao nadmena kicoša kojega dvorjanke pakiraju i pogledavaju, a zatim uz zvuk kotača prtljage čine Elsinore ukletim kolodvorom na kojem se stalno izmjenjuju nove žrtve. Maestralno je izveden dio u kojem Klaudije, Gertruda i Polonije čitaju pismo kojim Hamlet priznaje svoje osjećaje Polonijevoj kćeri Ofeliji – a Max Majer tada se jedini put pojavljuje kao narator Hamlet u punini čistoće i iskrenosti, sa snažnim snopom svjetla u bijeloj košulji – koju će u svim ostalim scenama zamijeniti težak crni kaput. Kad je saznao da mu je otac podmuklo i kukavički ubijen, Hamlet planira osvetu, a Max Majer u njegovu liku odvaguje gradacije koje su izvrsno uspjele – od sarkastičnih solilokvija dok promatra ubojicu Klaudija tijekom gledanja podvaljene predstave „Mišolovka“ (gdje je osobito zanimljiva ideja s prikazivanjem kazališnih žanrova kroz scenski pokret), do potpune hladnokrvnosti i bešćutnosti u razgovoru s majkom i fingirana ludila pred Ofelijom. Antologijski monolog „Biti ili ne biti“ Hamlet izgovara opasno se poigravajući suvremenim oružjem, pištoljem, ali u činu obračuna nakon Ofelijine tragične smrti ipak se pojavljuju mačevi, kojima su Majer i Marušić izvrsno ovladali. Zanimljiva je i scena s grobarima, u kojoj se vidi bogatstvo rada na originalnom predlošku i dramaturška kreativnost – grobari su govorili s jakim dijalektalnim prizvukom, dočim su glavni likovi sjajno ispolirani u onodobnom engleskom standardu.
Lemino se umijeće ogleda i u trenucima kad kroz tragediju uspješno provlači satiru ili geg, primjerice, kralj Klaudije pokušava dogovoriti Hamletovo ubojstvo na putu tipkajući SMS poruku! Popriličan rizik u recepciji leži u osuvremenjivanju okolnosti u kojima će poginuti kralj, kraljica, Hamlet i Laert. Disko ples kad Hamlet otkrije Klaudijev zločin na rubu je pretjerivanja, a i svijest o prisutnosti voajerizma u dotad reakcijski neutralnim dvorjankama na kraju posljednjeg čina ostavlja gorak okus u ustima. Međutim, slično je završila i inscenacija „Krabuljnog plesa“ Gorana Golovka, a učinak je isti kao i kod Leme i dramske družine Prve gimnazije – estradizacija tuđe boli pošast je novoga vremena kojemu ništa nije sveto pa je uputno i odgojno važno o tome i progovoriti.
„Hamlet“ u izvedbi dramske družine „Stage First!“ nadilazi okvire školskoga projekta. Sjajno poštivanje dramskog predloška sljubilo se s inteligentnim, prilagođenim i intrigantnim osuvremenjivanjem kroz režiju, scenografiju i kostime. Iza učeničke glumačke izvedbe zasigurno su mjeseci mukotrpna rada, a njihova posvećenost projektu i ljubav prema sceni gotovo su opipljive. Svim suradnicima na „Hamletu“ treba od srca čestitati na ustrajnosti i hrabrosti na tome da u vremenu posvemašnje kulturne uspavanosti i dekadencije na pozornicu stavljaju najvećeg dramatičara svih vremena, a učenike odgajaju tako da teatru prilaze kao umjetnosti koja iz njih i u njima budi sve ono najsnažnije i najbolje. „Svrha je glumca držati zrcalo prirodi“ – a „Stage First“ prelijep je odraz te prirode.
