Sinoć je u dvorištu HNK-a Split (Plinara) praizvedena predstava „Građanin Matijanić“, autorski projekt redatelja Zlatka Pakovića. Kostimografiju i scenografiju potpisuje Tina Vukasović Đaković, glazbu Damir Avdić, plesni pokret Anja Ostojić, dizajn svjetla Srđan Barbarić, oblikovanje zvuka Tomislav Luetić, a inspicijentica je Rubina Sarajlić. U predstavi igraju Katarina Romac, Andrea Mladinić, Luka Čerjan, Tajana Jovanović, Zdeslav Čotić i Marija Šegvić. Svaki od triju činova bavi se različitim doživljajem smrti istraživačkog novinara Vladimira Matijanića – iz perspektive voljenoga ljubimca, iz subjektivne perspektive umirućega te iz perspektive manipulativnog moćnika. Budući da je izvedba u bolnoj diskrepanciji s onim što se o predstavi piše i govori u službenim materijalima splitskog HNK-a, slijedi osvrt koji će pokušati razložiti zašto „Građanin Matijanić“ nije predstava o Vladimiru Matijaniću te kako izgleda umjetnost koja pod egidom kolektivne odgovornosti pokušava prodati pojedinačnu ideju upitne umjetničke kvalitete.
„Zamišljena kao drama koja dolikuje Matijaniću i koja se gradi na temeljitom istraživanju autentičnom za Zlatka Pakovića“. Idemo redom. Nije drama nego reportaža, i to potpuno neprilagođena dramskoj izvedbi. Prepričavanje i izvikivanje novinskoga teksta koje teži izjednačavanju s dramskim predloškom i minorizira važnost ozbiljnijeg dramaturškog promišljanja te glumačkog manevriranja. „Koja dolikuje Matijaniću…“ Ovdje uopće neću griješiti dušu komentarom. „Koja se gradi na temeljitom istraživanju…“ Čega? Jednog Dežulovićeva teksta u kojem se voljeni pas pretvorio u voljenoga gavrana? Sjajno! Kopernikanski, da ne kažemo kafkijanski obrat! „U ovom autorskom projektu priča počinje od lika i djela, a potom i nesretne smrti splitskog novinara Vladimira Matijanića.“ Preciznije rečeno, u ovome autorskom projektu nema lika i djela Vladimira Matijanića. Ima njegove smrti i njezina iskorištavanja za političke govore koji ne preciziraju s kim se obračunavaju, ali taj neprecizan obračun rade jako glasno. O Matijanićevu se životu saznaje malo ili ništa, a o njegovu novinarskom radu dvije rečenice svedene na brojenje gramatičkih pogrešaka u doktoratima „moćnika“. „Krenuvši od slučaja smrti koji do danas nije do kraja razjašnjen, predstava preuzima ton posvete Matijanićevu načinu života i, prije svega, odnosu prema vlastitoj profesiji – novinarstvu, ali i njegovoj zagriženosti, ispravnosti, metodičnosti i moralitetu.“ Kreće se od slučaja smrti koji do danas nije razjašnjen, a predstava će vam razjasniti da je Matijanić ubio sama sebe jer je pisao što je i kako je pisao, i to u Hrvatskoj koja je naštimana da ubija istraživačke novinare, e pa vi to sad povežite s autoimunim bolestima, koronom i zdravstvenim sustavom kako najbolje znate.
„Ton posvete Matijanićevu načinu života“ – e to bijaše pokušaj satire, kažem pokušaj, jer se uvreda njegovu nekonvencionalnom poslovnom i privatnom životu preko rampe do publike i prebacila samo kao uvreda. „O njegovoj zagriženosti, ispravnosti, metodičnosti i moralitetu“ bilo je teško suditi jer su liku Matijanića u predstavi pripisane tri rečenice, a dva gavrana, muslimanska Gospa, nešto svećenika i neimenovani politički i novinarski moćnici prepričavali su novinske tekstove i kavanska naklapanja. „Samim time iskristalizirat će se i jedna od glavnih tema predstave, globalno važna i aktualna: novinarstvo, odnosno smrt pravoga, istraživačkog novinarstva, novinarstva istine i umijeća pisanja, koje je zamijenjeno senzacionalizmom, površnošću, clickbaitom.“ Eda nije tragično, smijali bismo se ovom hrabrom opisu u programu predstave. O Matijanićevu istraživačkom novinarstvu, koje je samo za sebe moglo biti udžbenički primjer, blistav podsjetnik, snažan in memoriam i ostavljanje traga na ovom svijetu od buke ideološkog nepodnošljivog simplificiranja i vlastitog obračuna s nacionalnim i vjerskim nije se čulo – ništa. O novinarskom senzacionalizmu dvije-tri snimljene glasovne poruke koje je svatko tko je dva dana proveo u medijima čuo. Da otkrijemo toplu vodu – istraživačko je novinarstvo skupo. Da bi istraživački novinar dva mjeseca istraživao, kolege naziva šljaker urednik, šljaker administrator, šljaker dnevni novinar, šljaker novinar, šljaker fotograf i šljaker reporter moraju dva mjeseca izlaziti na „beznačajne šljakerske terenske zadatke“ i zaraditi kruh za sve njih. To najbolje zna ansambl Drame HNK-a. I njima se šljaka uvalila pod „temeljito istraživanje“. Do kakva je mogao doći svaki genijalni um koji je na oltar Googlea ubacio ključne riječi nekoliko novinskih tekstova o Matijanićevoj smrti koje su s facama gileadskih okrivljenika pred vješanje izrecitirali pred nepunim gledalištem na Plinari.
„Građanin Matijanić“ tročinska je navodno drama koja je na trenutke pokušavala biti satirom, na trenutke tragedijom, vjerojatno bez tendencije da izazove tragikomičan efekt i sporadična izlaženja iz gledališta s praznim rupama. Na umjetničkoj je razini uvreda za nacionalno kazalište, ali ovaj je projekt vjerojatno nadnacionalan pa to valjda ne smeta. Vanjsko dvorište HNK-a, popularna Plinara, poslužila je kao komorna kulisa dimenzija i izgleda modne piste s (anti)nacionalnim obilježjima. Njome će se u prikladnom trenutku rasprostrti crveni tepih sa zvjezdanom krunom. U pozadini se nakon Matijanićeve smrti vije hrvatska zastava koja nije trobojnica jer je izvedena u crno-bijeloj tehnici. Nju će u jednom trenutku s crvenom krpom nad njom peglati Mravka sa zečjom šapom, jedan od mnogih bizarnih likova Pakovićeva projekta. Zanimljivo izvedena oglavlja i krila gavrana zamijenit će svećeničke i kardinalske halje. Glumice će nas nakaditi tamjanom. Prikladno. Kako se nitko nije dosjetio da je građanin Matijanić, a i njegovi partnerski likovi govore hrvatskim jezikom, u predstavi će sve gramatičke konstrukcije vezane uz upitne rečenice biti pogrešne (pardon, nestandardne, da vojska Zemljana ne napadne ako kažem nehrvatske), a glagolske će dopune biti u pogrešnim padežima.
U kopanju da iskopamo nešto pozitivno, reći ćemo da je bilo vrlo zgodno i toplo rješenje Matijanićevu partnericu preimenovati u antičku Arijadnu, koja je heroju Tezeju pomogla da iziđe iz Labirinta (alegorija za životno lutanje, potragu za ispunjenošću?) i ubije Minotaura (predstavnika korupcije?), a psića Puku u gavrana Kupida, koji je svojom ljubavnom strelicom osvojio srca nenadanih vlasnika. Bilo je, dakle, prostora da se progovori o Matijanićevu životu, sitnim radostima, važnim ljudima, ljubavima, skromnosti, intelektu, vještini, ljudskosti. Taj se prostor nije iskoristio. Tužno je kao forte navoditi izbor pseudonima, kojima bi se još moglo dodati nekoliko lijepih linija ženskih kostima i oblikovanje svjetla i zvuka. Premalo za ovakvu temu, premalo za nacionalno kazalište.
Ne može se reći, doduše, da iza „Građanina Matijanića“ ne stoji izvjesno umijeće. Umijeće je, primjerice, napraviti predstavu koja se zove „Građanin Matijanić“, a u kojoj je Matijanić najnebitniji lik. Da kojom nesrećom moramo manevrom sportskih novinara ocijeniti izvedbu Luke Čerjana kojemu je pripisan Matijanićev lik, ostao bi čovjek otužno neocijenjen, uveden u igru nedovoljno da mu se napiše barem formativna bilješka. Nije se ni ostatak ansambla proslavio ljepotom scenarija koji je dobio i ne možemo se oteti dojmu da je kasting za predstavu išao s mišlju – „lice donekle slično Matijaniću – Čerjan, dvije crnke slične fizionomije – Romac i Mladinić, žena srednjih godina za Gospu – Jovanović, muškarac fizionomije liječnika i političara – Čotić, najnoviji gradonačelnik Splita – pa nek' bude najnovija glumica, Šegvić“. Napraviti to da ti tako talentiran ansambl igra u grču, zbunjeno, nedorečeno, dio njih u očitoj nelagodi koja se vidi iz aviona, kao da im nije dano da shvate što je pisac htio reći, kao da studija njihove uloge nije ništa osim redateljeve nedorečene groteskne vizije – priznajem, zbilja je umijeće. Umijeće je u nedostatku dramaturške i režijske kreativnosti unijeti lik Gospe s hidžabom (!) na kojoj zveckaju zlatne lančine, 'ajmo ovako odoka reći da bi mogla biti aluzija na Gospu Sinjsku, ali nebitno je, u svakom slučaju na onaj ženski lik za koji Mravka, žena s mravljom glavom, kaže: „Može li 14-godišnjakinja biti majka ako nije silovana? Crkva obožava pedofilskog silovatelja! Ti si utjelovljenje sindroma zlostavljanog djeteta!“ Umijeće je umisliti da si Poe ili Orwell i upisivati magijski realizam ili animalizam u novinski tekst o suvremenom trenutku i maestralno promašiti poantu. Umijeće je praviti se da će se „Građaninom Matijanićem“ dogoditi neka nadnacionalna katarza u tročinskom paštroću iz kojega isijava nevjerojatna količina gnjeva, frustracije, mržnje i destrukcije. Umijeće je misliti da slaviš junaka time što optužuješ svakoga tko tog tvog izmaštanog pretencioznog kazališnog Matijanića gleda i sluša za „slučaj smrti koji do danas nije do kraja razjašnjen“.
I na kraju, što s tom u tekstualnom pastišu stalnom premisom da je Matijanića ubio „sustav“, „njegovo pisanje“, „Hrvatska“, „jer je otkrivao kriminalce“, a istovremeno se kao premisa dva gura ona „Nije nikome htio ni reći svoje ime i prezime – zbog svoje je skromnosti umro“. Može li se tekst odlučiti je li Matijanić stradao zato što je bio Vladimir Matijanić pa ga „Hrvatska“ namjerno nije liječila jer je radio nešto „protuhrvatski“, ili je stradao zato što je bio običan građanin (Građanin Matijanić!) koji se nije ni htio predstavljati zdravstvenim djelatnicima jer ime i zanimanje nije smatrao važnima za liječenje? Ili da se s tim premisama tekstovi i mišljenja igraju oportuno, kako je u tekućem činu ili trenutku zgodno? Ne budi mi teško, vratila sam se nakratko Dežulovićevu tekstu „Jedan dan Domovinske zahvalnosti“ u kojemu potresno kroz paralelizam s proslavom 5. 8. opisuje Matijanićeve posljednje trenutke. „Puka je psić s traumama iz djetinjstva i PTSP-om, i njegov je najveći strah šutnja na poziv u pomoć.“ Pakovićev tekst kaže (mijenjajući psića crnim gavranom): „Njegov najveći strah je hrvatska šutnja na poziv u pomoć.“ Došuljao se taj pridjev hrvatska, jer kad „slučaj smrti nije do kraja razjašnjen“, netko ipak mora platiti za tragičnu smrt novinara u najboljim godinama, pa neka to iz pseće ili gavranove perspektive bude neka mitska Hrvatska ili hrvatska šutnja, dok pritom glumica upire prstom u pojedince u publici, sudionike koji će pomoći Matijaniću da zbog nesretne pozicije u hijerarhiji moći počini metaforički suicid. Šteta što Plinara nije amfiteatar i što su se glupi Grci prvi sjetili katarze, ali ovakvo čišćenje kontaminacijom publike ni Sofoklo ne bi smislio. Paković je unaprijed mudro doskočio kakvoj negativnoj recenziji: njegov lik moćnika ironično se ruga heroju predstave, „Prometeju iz Kukuljevićeve“, kazalištu koje nije katarza nego oboljenje kazališnog trakta… Jer koja bi se budala usudila napisati što negativno o predstavi u kojoj je „Hrvatska ne hraknuvši ubila najboljeg svog čovjeka i novinara!“ Vjerojatno ona budala koja je shvatila da je u ovoj predstavi o Matijaniću Matijanić važan koliko i ona pegla u pozadini pozornice. Nevažan, ali ipak zgodan – zgodan kao lebdeća metafora o državi koja je sva Pandorina kutija, u kojoj se u sjećanje na Matijanića nije moglo napisati ama baš ništa o njegovoj obitelji, prijateljima, hobijima, spisateljskim manevrima, željama i snovima. Ništa lijepih uspomena na čovjeka koji je volio i bio voljen. Kao da iza takva junaka, kako ga redatelj naziva, osim nerazjašnjene smrti nije ostalo ništa.
Smrt Vladimira Matijanića u ovoj je predstavi iskorištena kao groteskni obračun s nekakvom mitskom za-sve-krivom-Hrvatskom, a na umjetničkoj je razini učinila da nacionalno kazalište izgleda kao amatersko. Nikakav in memoriam, nikakvo istraživanje, samo perpetuirani rat, beznađe i gnjev. O redatelju Pakoviću novinari s neuvijenim simpatijama pišu da se sustavno bavi teškim i političkim temama te da su mu predstave kontroverzne i „skandaliziraju“. Ako im je cilj a priori skandalizirati i biti kontroverzan, kao jedna gledateljska glava mogu to smatrati glupim i licemjernim, no ako prolazi, tko sam ja da sudim. Ako je cilj kojim čudom bio proslaviti junaka-novinara koji je, drznut ću se reći, vjerojatno divljenje zaradio životom, a ne smrću, cilj nije postignut.
