HNK Split doživio je premijeru Krležine „Lede“ u režiji Darija Harjačeka. Ako tko želi preskočiti analizu sloj po sloj, najkraće rečeno: „Leda“ je Krležino tipično salonsko i pozersko djelo, ponegdje obilno razvučeno, no na daskama je njezina groteskna labava priča o malograđanskoj dekadenciji iznimno duhovita, a vizualno je prelijepa. Sretnici koju su spletom okolnosti vidjeli koju minutu probe mogu sa sigurnošću reći – dizajner svjetla Srđan Barbarić s pravom je najavio kazališnu čaroliju koja se događa kad se svi aspekti spoje. A to su Scenografski savršeni realizam Vesne Režić, divni raskošni kostimi Ane Mikulić i majstorski osmišljeno oblikovanje svjetla Srđana Barbarića u službi karakterizacije likova. Od prve do posljednje sekunde vidljiv je i doprinos skladatelja Damira Šimunovića. Ansambl koji je srčano iznio ironijski raspad glembajevskog svijeta čine Marjan Nejašmić Banić, Mijo Jurišić, Andrea Mladinić, Marija Šegvić, Donat Zeko, Nenad Srdelić, Nika Petrović i Lara Jerončić.
Na početku analize predstave pošteno je reći kad potpisnik redova strahuje kakva će biti izvedba zbog prirode teksta. U dramu „Leda“ neće se svatko zaljubiti na prvi pogled. Sva je verbalna, statična, bez prave radnje, pretrpana flertom, siromašna sižeom. „Ledu“ u književnom smisli izvlači karakterizacija likova i Krležin mudri predumišljaj – jer nazvati dramu o glumatanju i bolesnom grabljenju prema uspjehu i kakvoj-takvoj ljubavi „komedijom jedne karnevalske noći“ potez je mudraca. Strahovati je legitimno kad se „Ledom“ Krležine goleme didaskalije vuku lijeno i rastegnuto kao magla po polju, duboko zadirući u posao svakog redatelja koji dotakne tekst. Međutim, Dario Harjaček briljantno ih je okrenuo u svoju korist. Njegova su živa didaskalija Prva i Druga dama u kvalitetnoj izvedbi Nike Petrović i Lare Jerončić, čija prekrasna pojava (kose i šminka 1920-ih, korzeti, donje rublje i halteri) gledatelju zaokuplja pozornost i fokusira ga na njihov tekst – zašto baš Zagreb, zašto baš tada, zašto baš ti ljudi, te umišljene veličine pred krizom srednjih godina koje se pred tim dvjema damama, koje bi direktan kritičar obasjao atributom „noći“, raspadaju kao oličenje lažnog morala.
Harjaček dramaturški pobožno slijedi Krležin tekst, uprežući posebne napore u dinamiku i glumačku izvrsnost ondje gdje original narativno pada. Glumci u likove unose puno sebe, ne dopuštajući si da postanu lutke zijevalice Krležine vizije koju je, nota bene, svojim autoritetom počesto i nametao. Njihova je izvedba više filmska nego kazališna, što govorimo kao najveći kompliment. Harjaček uz odlična rješenja Vesne Režić na pozornicu unosi zakon kadra – najvažnije scene odvijaju se unutar okvira za slike, gdje likovi postaju hodajući modeli oslikavanja društvenog ponora onoga vremena. Tim se okvirom povezuju i dvije kuće, dva salona – Klanfarova, gdje njegova nezadovoljna supruga Melita između erotskih avantura snatri o bijegu s jednim od ljubavnika, slikarom Aurelom, i Aurelova, vidno drugačija, boemskija, obojena umjetničkom crtom koja je, kao i Aurel, pomalo kaotična i čudna.
Glumačka je kemija neporeciva i djelovalo je kao da ansambl uistinu uživa u ovom izazovu. Uvjerljivi Marjan Nejašmić Banić, velemajstor scenskog govora čije govorne vrednote otapaju i najveće skeptike, uživao je u zločestim replikama, primjerice onoj o Ledi koja je „primila labuda kao sluškinja soldata u haustoru.“ Andrea Mladinić kao Melita nastavila je stopama uživanja u likovima fatalnih žena sa snažnom dozom proračunatosti i natruhom zlobe – kao i u „Mizantropu“. Oduševio nas je pogled na njezino skladno kretanje salonom, u kojem sustavno gospodari ne radeći ništa, i gdje kao kruna estetske genijalnosti stoji njezin portret. Sva rastrzanih živaca, kao tipična raspadajuća dama od realizma do avangarde, ona puši i fantazira o boljim vremenima, dok joj praktični Urban (Nejašmić Banić), koji prigodno konzumira i žene i opijate, mudro zbori da se „svi brakovi sastoje od hrkanja i šupljih zuba.“
Fokusirani snopovi svjetla pritom bacaju sjaj na raskošne kostime, posebno one namijenjene karnevalskom plesu, ali i na pladanj s kokainom (!) koji se u salonu dijeli ležerno kao da se radi o slanim košticama. Jer likovi u „Ledi“, svi težeći nekom boljem svijetu na čijem ostvarenju sustavno ne rade, i nemaju što drugo nego se maskirati i glumiti uspjeh, zalijevajući svoje propale prilike alkoholom i drogom. Donat Zeko nije dopustio da antipatični veleindrustrijalac Klanfar ispadne epizodist. Od pojave do stava, njegov je Klanfar bio demonizirani Camusjev Mersault, koji se (a)socijalno čudno rukuje s dva prsta, prekida sugovornike u pola rečenice, ne trpi poze i kipi na rubu agresije. Pojavom Klanfara nestali su strahovi o potencijalnoj razvodnjenosti teksta – jer glumački genij može obojiti sivi lik nijansama koje gledatelja ostavljaju u stalnom iščekivanju sljedećeg poteza.
U kući Aurelovih pogled luta od kubističke slike ljepotice Lede s labudom sve do trulih naranača, još jedne metafore opće dekadencije, kakvih je pun tekst, a i scenografija. Dok Aurelova žena Klara (Marija Šegvić) mužu odijeva karnevalski kostim crkvenjaka (!), on prima pismo ljubavnice Melite i izmišlja glupe izlike za odlazak, umirujući potpuno rastrojenu ženu glupim izlikama. Marija Šegvić u tom je činu djelovala kao čitav orkestar – sa zaglušujućim forteom potpuna razočaranja i gađenja, sve do fenomenalnog decrescendo dijela kad Urbanu prizna „Sve ja to znam…“ I sruši iluziju da će itko od tih glembajevski otrovanih likova djelovati nošen čašću – na kraju im je ipak važniji socijalni status i maska koju nose pred društvom. I njezino se izmučeno tijelo, u sjajnom režijskom rješenju, ipak podaje Urbanu – lisici njihova društva – da bi doživjelo barem trenutak prividne sreće. Interakcija u tim nezgodnim situacijama koje zahtijevaju minucioznu suigru, o ovom slučaju Urbana, Klare i dviju dana, bila je obilježena povjerenjem.
Mijo Jurišić u očima je mnogih jučer odigrao ulogu karijere. Ne znamo odakle izviru njegova čudesna rješenja balansiranja između umjetnika, intelektualca, boema, prevaranta, idiota i alkoholičara, ali taj je izvor očito zlatan i nepresušan. Dok se ljuti, oduševljava bizarnim deklamacijama, dok se ulizuje, umiljava se kao mačka, dok se raspada, izvodi akrobacije modulacijom glasa, a u svemu nekako pronalazi žicu za zavođenje publike. Pretopio je tekst humorom ondje gdje ga laik, kad čita svojim unutarnjim glasom, ne čuje. Njegov šovinistički monolog o ženama kao bićima druge vrste, koja nemaju takta i kukaju da im je teško, izaziva najveći smijeh baš kod žena. Jer Aurel je personifikacija pijane gluposti, talenta koji je u službi materijalnog, banalne strasti (malo prema udanoj Meliti, malo prema nedostupnom modelu – Ledi) koju u svojoj neposloženoj glavi miješa s ljubavlju. Jurišić i Nejašmić Banić učinili su to da će se neki od nas vratiti „Ledi“ i tek sad shvatiti kako bi se ti bizarni dijalozi mogli čitati, kako bi se njihov kontekst mogao preslikati u današnje vrijeme.
Posljednji čin intenzivirao je filmski plan redateljskog promišljanja. Dok u pozadini titraju crno-bijeli filmovi, Nenad Srdelić kao živi Charlie Chaplin, dok damama nudi cigare i što god treba, a usput jadikuje o propalim talentima i propuštenim prilikama. Korištenjem okvira Harjaček likove stalno drži u srednjem planu, izolirane od širine, totala, koji se može ostvariti tek ako se oni rašire izvan svojega svijeta. A u glembajevskom se ciklusu takvo što neće dogoditi. Likovi koji su slika i prilika malograđanštine nisu najljepši kadar onodobnog svijeta – ali su stvarni. A njihova je vječna potreba „malog čovjeka“ za uspjehom i ljubavlju univerzalna. „Leda“ s dirljivim poštovanjem prema klasiku govori o igri iscrpljivanja u kojoj nema duševnog mira, a glumci predano upisuju svoje interpretacije u likove koji su slika i prilika raspada malograđanštine. Mnogima će ova „Leda“ baciti novo svjetlo na tekst – i to sjajno svjetlo.
