Na Marulićevim je danima prikazana predstava temeljena na nagrađenom tekstu Lidije Deduš, u koprodukciji HNK-a u Varaždinu i HNK-a u Zagrebu te u režiji Ivana Plazibata. Potresna drama smještena je u osamdesete godine prošloga stoljeća, u ruralnu sredinu koju jednako rastaču manjak perspektive, nasilje i šutnja. Živi kajkavski dijalekt i turobna svakodnevica ljudi koji životare od danas do sutra zorno prikazuju sredinu koja je ne tako davno bila sasvim moguća, a autorica teksta pršti senzibilitetom za beznadne, pogođene i obespravljene, poput šesnaestogodišnje protagonistice Nadice čiji je život sve samo ne posljedica vlastitih odluka.
Filmski efektna scenografija Zdravke Ivandija Kirigin sučeljava tri paralelna svijeta – kuhinju siromašne seoske obitelji, kuhinju bogataša – liječnika Špilera i njegove žene, te sablastan prostor groblja i rijetke šume nad kojima kao blješteća ikona, upozorenje i presuda stoji križ – jedini svjedok svih događaja koji se zapleću u kaotičnoj kombinaciji seoskih govorkanja i zaglušujuće tišine pred pitanjem nasilja, osobito prema ženama. Barbara Rocco potresno igra Anku, Nedičinu majku, kojoj je već odavno dosta muža, kroničnog alkoholičara Mladena u uvjerljivoj izvedbi Ljubomira Kerekeša. Njihov je odnos bijedan, dinamika toksična, a okolina u kojoj odrasta njihova pametna kći Nadica (besprijekorna i višestruko talentirana Klara Fiolić), željna grada i slobode, potpuno nazadna. Tekst Lidije Deduš tjera nas da duboko zacvilimo nad sudbinama svih onih mladih kojima su dodijeljene loše životne karte, koji se zorom bude i odlaze u tvornice kartona, znajući da za jedan, dva ili pet dana neće biti bolje. Njezine usporedbe u našu kožu utiskuju hladnoću i žuljeve, a u uši beznadne pokušaje ambicioznih planova i tihog otpora koji se rasipa kao da je oko sela postavljena nevidljiva bodljikava žica preko koje se ne ide. Tragove jalove živosti donose zaljubljeni „stari momak“ Pišta (Karlo Mrkša) koji se želi oženiti Nadicom, seoski momak iz birtije (Pavle Matuško) i i stroga i pravedna poštarica Vera (Mirta Zečević). A svi oni manifestiraju se kao rak-rana sela – mnogo buke nizašto, mnogo praznih razgovora bez pomaka, mnogo egzistiranja bez boljitka.
Efektno režijsko, svjetlosno (Vesna Kolarec) i videorješenje (Vanda Petrović) filmsko je odbrojavanje pet posljednjih dana, pokazat će se, jednog mladog života, uz glazbene brojeve na harmonici i bogomdan glas oduševljavajuće efektnog Lovre Rimca. Osim gospodskih i seoskih kuća te groblja gdje vječno nesretni Mladen lopatama ruje po tuđim nesretnim sudbinama, život se pokušava odvijati i u krčmi, u pretprostoru pozornice, gdje mudra Barbara (Hana Hegedušić) poput Goldonijeve gostioničarke Mirandoline pokušava zaraditi koju novčanicu više i urazumiti pijane budalaše kao što je Pavle (Filip Vidović), mladić skromnih mogućnosti, nepostojećih radnih navika i bolesne ambicije da postane bogat i samostalan. Jedna od najtužnijih sudbina i najboljih izvedbi bila je ona životom izubijane žene i majke (Sunčana Zelenika Holjević u ulozi Kate), koja uporno odbija otkriti tko je otac njezina sina. Od šutnje je razara bolest, od strepnje za to kako će sin Pavle dalje ubijaju je neizvjesnost i panika, a od mržnje prema bezizlaznosti situacije nema bijega, čime se tragedija grčkih razmjera samo zakucava kad Katin silovatelj, ugledni liječnik, pronađe još jednu žrtvu koja prođe još gore od nje.
U crnim slutnjama o Nadičinoj budućnosti sudjeluju i prijateljica Milica (Elizabeta Brodić) i Ciganka (Beti Lučić), svaka srčano braneći ono u što želi vjerovati ili ono što će se nažalost dogoditi. Kod njih osobito dolazi do izražaja odlično osmišljena kostimografija Petre Pavičić, koja jasno razgraničuje prostor sela od prostora grada, a osobito si daje oduška kod doktorove žene Zdenke (Helena Minić). Elegantna dama u gospodskim vintage opravama u sebi skriva grozan nemir i neku prijetvornu zahvalnost suprugu koji ju je uzeo ranjenu i polumrtvu, kao žrtvu nasilja. Njezin muž, doktor Špiler (Marinko Leš), jedan je od slabije ocrtanih likova jer je motivacija za njegove monstruozne postupke potpuno izostala. Ne zna se čini li ga zlostavljačem „divlja krv“, kompleksi, nezadovoljstvo ili struktura ličnosti. Helena Minić svojim je živinskim ispadom razočarane stanovnice sela i žene koja nije toliko glupa da ne vidi tragove zločina u vlastitom dvorištu na trenutak svima zaustavila dah. Pokušala je biti histerično-pravednički glas obespravljenih, glas žena iz čijih kostiju rastu visibabe, ali i taj je glas u kolektivnoj sceni pod križem postao samo jedan od onih koji su rečeni prekasno i u vjetar. Kao upozorenje svima koji, kako stari Rimljani kažu, kad šute – čini se da pristaju.
Lidija Deduš uz pomoć jezične savjetnice Ines Carović kroz pore svojega teksta propušta sentence kao korijenje: „Brak je zajednica u kojoj ljudi postupno gube samostalnost“, kaže Zdenka koja je preživjela to da je bivši „ubio Boga u njoj“ – a slušatelju ostaje dobro razmisliti radi li se o frazemu ili ta ljuštura žene živi u prostoru lažnog boga – novoga muža, bez ikakva traga Boga utjehe i nade u svojoj nacikloj duši koja je oštećenija od smrskane zdjelice i „sve djece izbijene iz nje“. Krčmarica Barbara pokušava biti tračak zdrave pameti i ženske emancipacije, ali ne dobacuje se dalje od „Ova vukojebina poždere sve kaj se tu rodi“. Harmonikaš i pjevač djeluje kao kor (pohvale za sjajne skladbe Hrvoja Nikšića) koji tu i tamo komentira potresne izmjene prizora, a pjesma „Grad se beli preko Balatina“ nikad nije zvučala tako sumorno kao kad se gleda iz cipela ljudi koji neće vidjeti ni grada ni Balatina, jer grad je civilizacija, grad je nedosanjani san, grad je – možda – mjesto gdje normalizacija ženskoga srama, šutnje i femicida nije tako oštro zakucana u zemlju.
„I čkomila sam. I on je čkomil.“ I svi su čkomili – šutjeli kao zaliveni dok su generacije muškaraca propadale od manjka perspektive i viška alkohola, a žene lomile kičme, dlanove i maternice, u pismima i mislima čupajući nadu da ima izlaza. Jer svi su oni drvene ptice – nepomične figure izdjeljane tako da samo izgledaju kao da imaju slobodu. Iako se na kraju ove moćne koprodukcije varaždinskog i zagrebačkog nacionalnog kazališta čulo zapanjeno uzdisanje, pa čak i koja suza, nećemo se svi upisati u one koji su izišli dotučeni zbilja traumatičnim završetkom. Osobno mi je u glavi lebdio dojam – Lidija Deduš nije žena koja šuti. Progovara kao te njezine visibabe pognojene i progonjene desetljećima terora nad ženama. Progovara pjevnim rečenicama, opisuje kao impresionist, poentira kao retoričar. I završava krležijanski, kao da nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, i govori da „nekome smrt, a nekome niš“, ali u stvarnosti nije niš baš zbog toga jer je dovoljno hrabra da o tome piše. Nešto je, i golemo je. „Drvene ptice“ čupaju žrtve iz zemlje zaborava, a počinitelje, barem na nekoj metaforičkoj osi, proganjaju svojim glasom, i gonit će ih do krugova pakla. Dok se piše, dok se viče i dok se igra – nadati nam je se kozmičkoj pravdi.
