Francis Scott Fitzgerald jednom je svoga književnog junaka Gatsbyja nazvao starijim bratom. Jedan od najupečatljivijih pripadnika takozvane izgubljene generacije u američkoj književnosti u svoje je likove često upisivao i vlastite karakteristike. U „Velikom Gatsbyju“ naslovni lik zacijelo nosi teret boemštine, grandioznosti, posvemašnje neumjerenosti, no to su ujedno i crte koje Fitzgeraldovo djelo čine drugim najčitanijim svjetskim klasikom, a lik bogataša Jaya Gatsbyja, čovjeka u vječnoj potrazi za svojim vremenom – onim koje će ispuniti sve njegove želje, intrigantnim (anti)junakom kojega obožavamo gledati iz prikrajka, bilo to u knjizi, filmu ili baletu.
Splitski je HNK nakon premijerne izvedbe na sustipanskoj pozornici tijekom Splitskoga ljeta konačno doživio ovaj baletni spektakl i u kazališnoj kući. Čitav je koncept djelo nagrađivanog koreografa Lea Mujića, koji je ujedno zaslužan i za režiju „Gatsbyja“. Scenografiju potpisuje Stefano Katunar, oblikovanje svjetla Aleksandar Čavlek, a iznimno živopisnu i uspjelu kostimografiju Manuela Paladin Šabanović uz asistenticu Viktoriju Dajčbauer. Dramaturg je i asistent koreografa Balint Rauscher, baletni su majstori Albina Rahmatullina i Elena Nikolaeva, oblikovatelj muzičkih efekata Svebor Zgurić, glazbena voditeljica Irina Nikolenko, oblikovatelj tona Petar Ivanišević, a asistentica produkcije Gorenka Žižić Jagar.
U predočavanju atmosfere visokih njujorških krugova između dva rata dva su najvažnija aspekta izbor glazbe i uvjerljivost scenskog pokreta, a oni su u „Gatsbyju“ ujedno i najjače točke. Djela Glassa, Bernesteina, Gershwina, Prime, Barbera, Millera i Chadwicka gledatelja vode na putovanje od sjajnih klavirskih solaža preko džezerskih improvizacija, iz scena općeg tulumaškog ludila pa sve do intimnih raspada na krilima zabranjenih ljubavi i loših odluka. Veliki ansambl splitskog baleta nije imao jednostavan zadatak – Mujićeva je koreografija morala dočarati siže romana, sa svim njegovim zamkama – prijateljstvima, simpatijama i antipatijama, raskalašenim pretjerivanjima, nježnim ponovnim sastancima nesretnih ljubavi, ali i neočekivanim okršajima. Pritom se maksimalno koristio prostor pozornice koji je otvoreniji nego u većini izvedbi, a plesači su suvereno vladali čak i onim najzahtjevnijim, ali i estetski najspektakularnijim scenama – bučnim zabavama.
Kao što je Gershwin uspješno miješao klasične glazbene oblike sa sve popularnijim stilom koji počiva na improvizaciji i plesnim melodijama – jazzom, jednako je uspješno Mujić u književni klasik upisao avangardni duh i estetiku novoga doba. Dojam je da je u „Velikom Gatsbyju“ kolektiv nositelj javnog ludila, duha pretjerivanja, neopterećenosti, improvizacije, življenja života punim plućima. S druge strane, glavni junaci, često ogoljeni i usamljeni, bačeni su pod svjetlo sa svojim problemima.
Gatsby je zagonetni bogataš, u očima mnogih skorojević, opterećen bogatstvom i nesretnom ljubavlju. Zaljubljen je u udanu Daisy, čiji suprug Tom Buchanan ljubuje s Myrtle. Protagonist cijele priče, mladi Nick Carraway koji pripovijeda radnju, postaje Gatsbyjev prijatelj, ali i svjedok niza bizarnih događaja – od obnavljanja ljubavne veze između Gatsbyja i Daisy do tragične nesreće u kojoj dvoje potonjih ljubavnika pregazi Myrtle, čiji će se muž George odlučiti krvavo obračunati s krivcem za njezinu smrt.
Ansambl splitskog Baleta doživio je mnoge preinake, rošade, ali nažalost i ozljede u odnosu na sustipansku izvedbu. Daisy Buchanan i njezina muža Toma umjesto Hazuki Tanase i Ivana Boika ovaj su put tumačili uvaženi gostujući plesači, baletni prvaci Marta Petkova i Nikola Hadjitanev. Pošteno je primijetiti da su, kako se kaže, morali uskočiti u vrlo teške cipele. Petkova je bila tehnički iznimno uvjerljiva, staložena, precizna i fluidna Daisy, i usprkos tomu što se njezinoj izvedbi ne može naći zamjerka – osobni je dojam da Hazuki Tanase nije plesala, nego doslovno oživjela Daisy. Aubin Le Marchand tumačio je naslovni lik Jaya Gatsbyja i, kao i u Onjeginu, bio izuzetno dominantan, dramatičan, uvjerljiv. Njegov nastup, na trenutke vrlo preuzetan, sasvim odgovara liku koji je opisan kao „veći od života“. Koreografska rješenja koja Gatsbyja često stavljaju u poziciju bijega, trčanja, snažnih skokova i ogoljivanja prikazuju protagonista čiji uspon na društvenoj ljestvici ne znači i sretan kraj, naprotiv.
I narativno i koreografski, njegov je prijateljski antipod, naivan, ali dobroćudan, lomljen, ali preživjeli, činio Nick Carraway u izvrsnoj izvedbi Aarona Koka. Kokov je ples priča kojoj vjerujete, balet koji živo pripovijeda, njegovo „savršenstvo“ izvedbe nije u pretjeranosti, nego u mekoći i stilu. Njegova glumačka priča, priča slomljena mladića koji je, svjedočeći užasima, pokušao svoje traume staviti na papir iznad svega je osjećajna. Carrawayevu partnericu Jordan Baker, igračicu golfa, tumači Eva Karpilovska. Njezina je interpretacija drugačija od Kokove, ali jednako uvjerljiva – stamena, čvrsta, s velikom posvećenošću tehnici, s vidljivom ispoliranošću u polju glume, gdje je mlada primabalerina posebno napredovala. Na kraju krajeva, domaći su plesači – upravo Kok i Karpilovska, jer splitska ih publika s pravom smatra „svojima“, uz naslovnog junaka u Le Marchandovoj izvedbi, dobili najveće ovacije. Posebne pohvale idu i Matei Milas za utjelovljenje Buchananove ljubavnice Myrtle. Nije prvi put da Milas u zajedničkim scenama „ukrade show“ svojom gracioznošću i jakim glumačkim momentom u izvedbi.
Dva su aspekta predmet mogućih promišljanja za druge izvedbe, pogotovo u komparaciji s premijerom na Sustipanu. Izrazito pojednostavljena scenografija, praktički potpuno ogoljena pozornica sa svojim prirodno crnim kulisama, čak se i usprkos predivnim, blještavim i epohalno točnim kostimima „tuče“ s estetikom „Velikog Gatsbyja“. Imajući na umu da velik ansambl zahtijeva najveći mogući prostor za izvedbu, ipak se ne može ne primijetiti da na vizualnoj razini jako nedostaje barem naznaka Art déco stila. Barski stolovi, stolice i tu i tamo koja vaza s cvijećem ne mogu prenijeti luksuz i glamur kakav je vladao u književnom predlošku. Usporedbe radi, opera „Krabuljni ples“ i balet „Onjegin“ također su balansirali s mnogo izvođača na pozornici, no čak se i u masovnim scenama barem velikom plakatnom fotografijom ili konstrukcijom svečana salona dao naslutiti ugođaj.
Iz prizme gledatelja i fotografa, u mnogim je scenama i oblikovanje svjetla moglo biti sugestivnije, što je vidljivo i na većini profesionalnih fotografija izvedbe. Mnoge su podrške i zračne figure ostale nezapažene jer je svjetlo bilo suptilno, prigušeno ili fokusirano na drugi kadar. Ono što se na Sustipanu po prirodi „terena“ nameće kao imperativ, a to je jednostavnost radi funkcionalnosti pozornice, ovdje bi se moglo nametnuti kao problem – gledateljima koji „Gatsbyja“ gledaju drugi ili treći put sada nedostaju čak i sustipanski borovi koji su, iako miljama daleko od scenografije romana, ipak bili življa kulisa.
Kada sumiramo dojmove s prve kazališne izvedbe „Velikog Gatsbyja“, može se reći da je splitska publika imala priliku uživati u klasiku koji je iščitan s velikim poštovanjem prema književniku, duhu vremena, ali i mediju koji vrlo sugestivno mora prenijeti priču o društvenom usponu i moralnom propadanju. Fantastičan glazbeni miks skladatelja dvadesetog stoljeća sa sjajnim duhom nove Amerike i dobom jazza izvrsno je korespondirao sa šarolikim koreografskim rješenjima, od ludog kolektivnog simultanizma do osjećajnih i živopisnih dueta i solaža.
Uz osobni dojam da je izostanak vrlo bitnih plesača koje publika izuzetno cijeni i odlično poznaje – primjetan, valja pohvaliti sve soliste koji su uvjerljivo, požrtvovno i sa stilom na pozornicu donijeli ovu bajku o boljem svijetu, ujedno i prikaz rata između dekadencije i duhovna izdizanja iz nje.
