Beogradski Atelje 212 sinoć je predstavio dramu „64“ Tene Štivičić pod redateljskom palicom Alise Stojanović. Intiman, dubok i potresan tekst hvaljene dramatičarke baca reflektorsko svjetlo na žensko tijelo i psihu pod teretom društvenih očekivanja, ali i vlastitih stremljenja prema majčinskom ostvarenju. Dinamika odnosa između Eve i Danijela istovremeno je vrlo specifična i privatna priča, ali ujedno i kronika uspona i padova koje doživljava zreli bračni par čija se svakodnevica počela vrtjeti oko problema sa začećem.
Duhovita, izravna i po društvenim uzusima donekle neprilagođena Eva (Hana Selimović) upoznaje Danijela (Miloš Timotijević) u vrlo čudnim okolnostima, bivajući gotovo „muški“ izravna u grotesknoj situaciji upoznavanja – na sprovodu. Danijel, s druge strane, miran, poslušan radnik i zaboravljiv suprug, baš taj dan pokazuje naznaku onoga što je podignulo očekivanja – slučajno biva heroj koji je spasio staricu od utapanja. Nakon nekoliko godina neuspjelih pokušaja začeća, par se odlučuje za potpomognutu oplodnju. Ta odluka ne prolazi bez propitivanja. Evina prijateljica Bela (Jelena Đokić) emancipirana je slobodna žena koja želi prijateljicu lišiti pritisaka okoline i glupih tradicionalističkih ispada. S druge strane, roditelji bračnoga para, pritisnuti godinama i teškim bolestima, odjednom odlučuju biti dežurni kritičari i korektiv razmišljanja svoje djece.
Evina majka (Vladica Milosavljević) brutalno iskreno razlaže razloge zbog kojih bi život bez djece bio lagodniji i ispunjeniji nego onaj majčinski („Majčinstvo je super, ali malo je i sranje“), dok Danijelov otac (Branislav Zeremski) u sinu izaziva grižnju savjesti zbog tobožnje sebičnosti nedijeljenja svojih gena, tijekom svađe i očinskog omalovažavanja ironično primjećujući „Ti si moja ostavština!“ Iako se u srži slažu da oboje žele dijete, tijekom procesa na površinu isplivavaju karakterne različitosti koje se nikako ne uspijevaju pomiriti tijekom deset godina veze. Danijel Evi zamjera izravnost koja ih može koštati međuljudskih odnosa i poslova, ljuteći se što ona mora „sve drukčije od drugih“, dok Eva bez sustezanja primjećuje da je on ulizica i da nikad ne napravi ono što je obećao.
Najteži tektonski poremećaji u odnosu nastaju kad se Eva počne podvrgavati vrlo teškoj i invazivnoj terapiji za potpomognutu oplodnju. Mora pregaziti svoj najteži strah, onaj od igle, i 64 puta pogledati svojoj traumi u oči da bi uopće dobila šansu na zatrudni. U procesu svojom hladnom matematičkom iskrenošću ne pomaže ni liječnik (Vladislav Mihailović), kao ni atraktivni susjed Aleks (Ivan Jevtović) koji u trenucima hormonalnih ludila izgleda kao mogući izlaz iz svijeta bez djece, seksa, razumijevanja. Kap koja je prelila čašu postaje Danijelov online-eskapizam, fantastično komičan trenutak dopisivanja i jadanja virtualnoj Luni-avataru koju scenskim pokretom sjajno utjelovljuje Denis Murić. Ta je scena ujedno tužan pokazatelj koliko parovi s problemima lako zaglibe u bijeg od stvarnosti u još nestvarniju okolinu, u virtualni svijet koji je samo privid razumijevanja. Ono što se nije promijenilo Evin je snažan karakter, bez dlake na jeziku, njeno iskreno „Muškarci su na vrhuncu seksualne moći sa 17 – serem ti se na evoluciju“, ali i dubinska, hrabra želja za novim prilikama i neodustajanjem.
Minimalistička scenografija (Darko Nedjeljković) i nagnutost pozornice prema publici, kao i glumački dijalog s njima u specifičnu rušenju četvrtog zida zanimljiv su manevar ogoljivanja pred okolinom. „64“ je sjajan prikaz napada na žensko tijelo, žrtve koju na tjelesnoj, psihičkoj i emocionalnoj bazi mora podnijeti biće koje samo želi priliku za funkcioniranje koje se podrazumijeva, a ne bi se trebalo podrazumijevati. Splitska je publika toplim pljeskom pozdravila sjajnu izvedbu beogradskog ansambla koja je odlično zaokružila natjecateljski dio 32. Marulićevih dana.
