Na ambijentalnoj pozornici Galerije Meštrović održana je „Opera gala“, zanimljiv glazbeni projekt 69. Splitskog ljeta. Orkestru i Zboru HNK-a tom su se prilikom priključili solisti Ivica Čikeš (bas), Ivan Defabiani (tenor) i Ana Petričević (sopran). Program je osmislio zborovođa i dirigent Veton Marevci. Dva bloka od dvanaest točaka pokazala su se kao logičan izbor, uz lijepu intervenciju u vidu početka s onim što Splitu nije inherentno, a to je Wagner, gradaciju kroz apsolutne operne favorite Verdija i Puccinija te efektan bis i domaću poslasticu – završno kolo „Era s onoga svijeta“.
U moru žestoka favoriziranja verdijanske poetike Wagnerova je uvertira bila iznenađujuć i efektan početak, a zatim su se splitskoj publici predstavili Ana Petričević i Ivan Defabiani uz Dich, teure Halle i Siegmund heiß' ich. Izvrstan je izbor za duet soprana i tenora bio Teco io sto iz fantastične političko-ljubavne Verdijeve opere „Un ballo in maschera“, ali pravi je vrhunac prvoga dijela bila interpretacija Ivice Čikeša iz „Don Carlosa“, uz sjajne solo dionice članova Orkestra HNK-a. Zbor je također briljirao u „Nabuccu“ (Va, pensiero … Oh, chi piange?), gdje su u savršeno odmjerenoj dinamici s Čikešom predivno interpretirali kultni dijalog o moralu i izdaji. Pohvalu svakako zaslužuje i sugestivno vođenje te sjajan solistov osjećaj za sklad sa zborom i orkestrom, kojemu se između redaka često znala spočitavati glasnoća ili manjak osjećaja za dinamiku solista. Ovaj je nastup pokazao da taj fantastični trio može i zna disati i nastupati kao savršena jedinstvena cjelina – ali mnogo je i na tehničkoj umješnosti solista čiji glas mora biti znalački postavljen i snažan da ga orkestar ne zasjeni.
I u drugom se dijelu mnogo pozornosti posvetilo biranju arija i intermezza u kojima se, uz glazbene favorite pjevača, uspjela pokazati ljepota pojedinih instrumenata i vještina članova orkestra (primjerice kod solo violine i violončela). Zboru je posebno odgovarao izbor iz maestralne Puccinijeve opere „Turandot“ gdje su svojom dramatičnom izvedbom oslikali karakter okrutne istočnjačke princeze koja se svojim zavođenjem i smrtnim kaznama proscima osvećuje za zločin nad precima, sve dok njezinu hladnoću ne otopi iskrena ljubav nepoznatog princa Calafa. Žustrina, ritam, parlando, uvjerljive visine, usklađenost s brzim i egzotičnim tempom vibrafona – sve je bilo na razini zadataka, Zbor je ponovio svoj besprijekoran prošlogodišnji nastup.
Solistički nastup koji je s pravom izazvao najveće oduševljenje publike bio je „Don Carlos“ (Ella giammai m'amo) u suverenoj izvedbi Ivice Čikeša koja se u ovome kontekstu zbilja može promatrati kao svijet sam za sebe. Bogatstvo dubine tona kod Čikeša posljednjih godina dobiva i vrlo uvjerljive baritonske visine, a interpretacija emotivno zahtjevnih djela (O patria… O tu Palermo) mu je besprijekorna. Vrlo je lijepo iznenađenje i nastup sopranistice Ane Petričević koja je prezentirala staloženost, odlično pozicioniranje tona, ugodnu boju glasa i općenito uvjerljivost s mnogo takta i dramske osjetljivosti prema zahtjevnim točkama koje je izvela. Kod Ivana Defabianija u ovom je izboru repertoara bila neupitna želja za iskazivanjem i hrabrost u prezentaciji – koja doduše na nekim dijelovima nije bila na razini. Mikrofoni, koji ovaj put nisu uvjetovani zvukom koji se projicira na TV snimku, nego u prostor, osim što su s tradicionalno operne strane blago rečeno dvojbeno rješenje, dodatno su istaknuli nezahvalne dijelove – nedovoljno kontroliran vibrato, silom izvučene i loše pripremljene visine i izdržavanja tona, tu i tamo čak i, na krilima publike koja je uz mnogo podrške čekala antologijske arije i njihove završetke, zadiranje u notni zapis i dodavanje efektnih improvizacija. Nedvojbeno hrabro i sa željom da se ugodi slušateljima – ali ne i za svačiji ukus, pogotovo onih klasičnijih koji dobro poznaju i partituru i svjetski poznate interpretacije velikana (posebice kod kultne „Nessun dorma“).
Veliki finale iz „Turandot“, a na kraju i izvrsna zajednička izvedba završnog kola „Era s onoga svijeta“ izmamili su gromoglasan pljesak publike koja je imala priliku čuti zanimljiv i promišljen program, osjetljiv za svačijih „pet minuta“, s dovoljno tradicionalnih izbora za ovo podneblje, a opet i s nekim inovacijama za kojima splitskih HNK vapi.
