Umjetnička organizacija Punctum i KunstTeatar na Splitskom su ljetu predstavile autorski projekt nastao iz kolektivne improvizacije dramaturga Ivana Penovića i glumaca (Domagoj Janković, Karlo Mrkša, Bernard Tomić, Pavle Vrkljan i Matija Čigir). „Flex“ predstavlja privatnu firmu iza koje stoji istoimeni vlasnik, a zaposlenici se, u moru ostalih teško objašnjivih poslova, na papiru bave zaštitom podataka i povremeno nekretnina. Vrlo brzo postaje jasno da je ta firma groteska u malom, prostorija prodavača magle koji prvo sebe, a onda i svoje klijente dresiraju kao da su nezamjenjivi.
Središnji je događaj dana u toj sasvim (ne)običnoj firmi razgovor za posao izvjesnog Goldonija Goldonija, nekadašnjeg rudara koji dolazi s pričom o čileanskoj katastrofi u rudniku koja je trajala „14 dana i 27 noći“. Goldoni je „vezaš“, netko tko se mora zaposliti, usprkos i baš zbog svojih mnogobrojnih hendikepa. Kolege John Monika i Hipnos provode testiranje novog zaposlenika pred kakvim bi svatko normalan pobjegao, ali Goldoni, naivan, priglup i „cirkularan“ kakav je, čovjek koji kao najveću manu otvoreno ističe sklonost maltretiranju slabijih od sebe, uspješno pristaje na njihovu bizarnu igru. Njegovi odgovori na idiotska pitanja (kakvih, nemojmo si lagati, ima i u stvarnim firmama u stvarnom životu) izazivaju potpuni urnebes u publici, ali kolege potpuno hladno i suradljivo s odobravanjem nastavljaju tu farsu provjere osobnih podataka, preferencija i „stupova hrvatstva“.
Vrlo brzo postaje jasno da tvrtka koja ima „osobni matični pokret“ u obliku fašističkog pozdrava, donosi vlastite tastature, na poziv „Pronašao sam osobnu…“ odgovara „Neka steeee!“ i otkaze izbjegava višemjesečnim držanjem za komad uredskog namještaj može opstati samo u svijetu koji je jednako lud i iskvaren kao i njihov mikrosvijet. Fantastična je metafora za takvu vrstu dekadencije Gazdin Sin koji je utjelovljenje svih gazdinih sinova ikad – seljačina u odijelu, galamdžija, pritajeni silnik i nasilnik, ali jedno mu se mora priznati – iskren je. U rušenju četvrtog zida zaposlenici Flexa prvim redovima u publici („Jer te su vaše karte najskuplje“) dijele slance i časte ih „po zaslugama“, ali pritom se sjete da bi mogli skupljati milodare za one kojima je najpotrebnije, primjerice „djecu glumaca, posebno one netalentirane, koji bi mogli postati intendanti kazališta“.
U svijetu odglumljena tipkanja i nadasve beskorisnih poziva i još beskorisnijih odgovora ipak postoji i jasna hijerarhija. Jači „vezaš“ tlači, ni Flex-svijet nije pošteđen tužnih životnih priča i tehnoloških višaka. Hipnos će se u fantastičnom monološkom spjevu „Flexterday“ osvrnuti na teške sudbine radnika, ali i moć snalažljivosti. Zajednički song „Flex“ izveden je uz ovacije publike koja je, iako se iskreno smijala komici komada i sjajne izvedbe, itekako svjesna da privatne firme koje su udarene na bizarnim temeljima nisu distopija. Potkapacitiranih radnika i još gorih šefova ima na svakom koraku, samo što im se u stvarnom životu ne smijemo tako otvoreno rugati – jer ćemo ili izgubiti vlastiti radni stol – ili posao.
Sjajan projekt Ivana Penovića od početka do kraja predstave odiše ozbiljnom promišljenošću tobože neozbiljne teme. Uredski je prostor (scenografija Filipa Triplata) šarmantan koliko i tekst, glazba Karla Mrkše i Filipa Triplata iznimno duhovita, a glumačka izvedba Domagoja Jankovića, Karla Mrkše, Bernarda Tomića, Pavla Vrkljana i Matije Čigira besprijekorna. Osebujnost, karakterističan scenski govor i pokret, osluškivanje reakcija okoline, razumijevanje društvenog konteksta i upliva publike u stvaralački proces – sve to ovu predstavu čini izvedbom koja je po mnogočemu obilježila Splitsko ljeto kvalitetom, inovacijom i smijehom.
Vrijedi spomenuti da su Ansambl i autorski tim predstave nagrađeni Nagradom hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti, za sve njezine segmente, za inovativni pristup, novi smjer kazališta i specifično shvaćanje svijeta i trenutka u kojem živimo.
Bernard Tomić dobitnik je nagrade „Ivo Fici“ za najbolje glumačko ostvarenje glumca do 28 godina na Festivalu glumca za ulogu u predstavi „Flex“. S obzirom na viđeno, malo je reći da su nagrade zaslužene i da bi ih trebalo biti i više.
