Sinoć je u sklopu Splitskoga ljeta u Vrlici, rodnome mjestu libretista Milana Begovića, izvedena antologijska Gotovčeva opera „Ero s onoga svijeta“. Česma u Vrlici postala je kultno mjesto radnje naše najpoznatije komične opere, utemeljene na motivima narodnih priča i ritmovima narodnih plesova.
Opera splitskog HNK-a pod ravnanjem maestra Harija Zlodre i redateljskom palicom Krešimira Dolenčića ove se godine upisuje u povijest i zbog činjenice da će jučerašnji „Ero“ ostati zabilježen kamerama nacionalne televizije.
Premisa i radnja
Sadržajno je „Ero s onoga svijeta“ jednostavna tročinka koja počiva na mudrim smicalicama glavnoga lika Miće (Miljenko Đuran) koji se izdaje za Era, obješenjaka i odrpano spadalo koje je među djevojke palo s neba. Pozadinski je naum provjeriti namjere lijepe Đule (Antonija Teskera) koja snatri o nepoznatom dragom i zaljubljuje se u Era, iako izgleda kao siromah.
Đulu zlostavlja zla maćeha Doma (Terezija Kusanović), druga žena njezina oca Marka (Mate Akrap). Povjerovavši u priču da joj prvi muž na nebu skapava bez prebijene pare, Doma svu Markovu ušteđevinu predaje Mići. Po tom saznanju bijesni Marko uzbuni cijelo selo da se krene u potragu za lopovom, što je ujedno i najuvjerljiviji i glasovno najdojmljiviji zborski trenutak u izvedbi, uz završno kolo.
U drugome činu mlinar Sima (Marko Lasić) pjeva svoju pjesmu dok žene dolaze mljeti žito. Doma se gura preko reda i gnjavi Đulu pa je Sima izbacuje. Đula, u izuzetno uvjerljivoj izvedbi Antonije Teskera, žaluje za pokojnom majkom i zaboravlja torbu u mlinu. Kad začuje topot konja, mlinar Sima pomisli da ga proganja Marko jer je izbacio njegovu ženu Domu pa zamjenjuje odjeću s lukavim Mićom/Erom koji Marka navodi na krivi trag te na njegovu konju bježi s Đulom. Čobanče (Tea Požgaj) Marku prenosi poruku da Ero s njegovom Đulom u krilo bježi natrag na nebo.
U trećem činu nakon svađe Marka i Dome mlinar Sima, izmirivši se s gazdom, priopćava da je Đula u trećem selu iza brijega, a da je Ero zapravo bogati Mića. Mladi par dolazi na proštenje i nakon partije nadmudrivanja, otac Marko prihvaća njihovu ljubav i blagoslivlja svadbeno kolo.
Izvedba
Najljepša je scena uvijek ona autentična (uz sjajna rješenja scenografkinje Dinke Jeričević i prekrasne nošnje kostimografkinje Danice Dedijer), a kreativni se tim pobrinuo da se u mislima vratimo koje stoljeće unatrag, u živahan svijet Dalmatinske zagore, u razgovore pune lakovjernosti djevojaka koje sanjaju ljubav i dosjetki muških ugursuza i gazdā.
Režijski je ovo biser u kojemu blistaju i solisti i Zbor, u kojemu prelijepe djevojke uvjerljivo komušaju kukuruz, smjehulje se, raspituju za svoje voljene „s onoga svijeta“, Đula na trenutak tuguje, a na trenutak uz salve cerekanja iz publike pada na vreće brašna sa slatkorječivim Erom, otac kao Deus ex machina dolazi na konju, a u biti biva uvučen u komediju zabune. Glumački je ovo izuzetna izvedba, šarmantna i uvjerljiva, izvođača je zbilja bila puna pozornica, atmosfera pitoresknog mjesta koje vapi za pošalicom, podvalom i dobrom ljubavnom pričom prenesena je besprijekorno.
Ono što nije bilo besprijekorno tehnički je, pjevački dio izvedbe. U tom smo dijelu bez zamjerke za sopranisticu Antoniju Teskera čiji je ton bio čist i zaobljen, dinamika savršeno prilagođavana promjenama karaktera djela (vesela i prpošna djevojačka pjesma nasuprot tužaljci za majkom ili nepovjerljivom ispitivanju partnera), cijela izvedba na visokoj razini, uvjerljiva i glasovno superiorna.
Njezin partner i nositelj glavne uloge, Miljenko Đuran, našao se u situaciji u kojoj ga je pjevačka partnerica nadvisila na svim razinama. Iako Ero zbilja jest lakrdijaš i vjetropir od kojega se tu i tamo očekuje kakav glasovni geg, na više je mjesta tenorska dionica nalikovala karikiranju. Ton se doimao jako grlenim, s izuzeto otvorenim vokalima i izvikanim visinama.
U nekim su se izdržavanjima tonova čula pucanja, a intonacija u posljednjoj frazi „Što je sjajno, Ero, žuto zlato“ potpuno je promašena. Nipošto ne planiramo prešutjeti da je Miljenko Đuran dobitnik nagrade Hrvatskog glumišta baš za ovu ulogu, no ta nagrada datira iz 2005. godine.
Uz naklon do poda nizu godina u kojima Đuran srčano utjelovljuje Era, ne možemo ne primijetiti da ta uloga i vizualno i pjevački vapi za novitetom. Tko na izvedbu dolazi prvi put, a ne poznaje libreto, u čudu će gledati oca Marka koji je mlađi od kćerina partnera Miće (Era), kao i taj par u kojemu je Ero opisan kao „veseo i lijep momak, gologlav i odrpan“, i neće se nikako moći sljubiti s junački glumljenom kemijom Teskere i Đurana.
Potonjem još jedna pohvala za hrabrost i ustrajnost, uz napomenu da nije ni javna tajna da Hrvatska ima tri aktivna tenora za velike uloge te da su kroz povijest Era pjevali Slovenci ili Hrvati slovenskog podrijetla (Mario Šimenc, Josip Gostič, Noni Žunec, Josip Šutej i Janez Lotrič), danas je uz Đurana vodeći interpret Stjepan Franetović, a neki koji bi vjerojatno mogli – ne usude se. Ipak na kraju ostaje nada da će među mladima stasati neki novi Ero koji je nasušno potreban ovoj izvedbi.
Nema zamjerki ni za lijep basovski glas Mate Akrapa koji se sjajno snašao u ulozi Marka, bio je stabilan, uvjerljiv i savršen izbor za ovakvu ulogu. Nakon ponešto suzdržana početka svoje uloge, antologijske pjesme mlinara Sime čija spektakularna i dramatična orkestralna pratnja zahtijeva i takav glas, Marko Lasić prema kraju je izvedbe djelovao sve uvjerljivije. Mezzosopranistica Terezija Kusanović savršeno je prenijela karakter maćehe Dome i svaki je njezin izlazak na pozornicu bio glumački dragulj, ali glas je djelovao umorno i načeto.
U srednjem je dijelu tessiture Kusanović zbog očite promuknutosti ostajala „bez glasa“. Zamor i potrošenost glasa problemi su o kojima su među sobom nakon izvedbe neki izvođači i otvoreno verbalizirali, uz zdravu dozu samokritike.
Jesu li se glasovi istrošili i ozbiljno preforsirali na generalnoj probi (što se, usprkos želji da se mnogobrojnoj publici na toj istoj probi pruži spektakl, trebalo odraditi s pametnom kalkulacijom) ili su odgovornost i respekt prema kamerama nacionalne televizijske kuće kod nezanemariva broja pjevača uzeli danak, ne može se sa sigurnošću reći. Svakako, ostat će snimka po kojoj će stručnjaci u njihovim redovima moći detektirati probleme, a neki od tih problema zahtijevaju ne samo drugačije „proračune“, nego i kasting.
Usprkos neslavnu intonativnom početku solista prije završnoga kola, Zbor pod ravnanjem Vetona Marevcija i plesači KUD-a Jedinstvo „posušili“ su prethodna slaba mjesta i zaokružili ovu izvedbu spektakularnim zatvaranjem, kako i dolikuje jednoj od najduhovitijih, najpopularnijih i u inozemstvu najizvođenijih opera slavenskih prostora.
