Samokritičnost je sjajna odlika svih velikih pisaca. Kopanje po vlastitim demonima, inspiracijama, slijepim pjegama u knjizi, poziciji pripovjedača, vremenskom slijedu i konciznosti nešto je što ne odlikuje „male pisce“. Naprosto – velika djela zahtijevaju velik posao.
Jurica Pavičić, pisac nagrađivane i međunarodno prepoznate „Crvene vode“, u prvu izvedbu svoga romana u dramskom obliku ušao je s velikim (straho)poštovanjem prema završnom proizvodu i ljudima kojima je dano povjerenje da se uhvate ukoštac s tim teškim zadatkom. A povjerenje su dobili pravi ljudi – Ivor Martinić koji potpisuje fantastično uspjelu adaptaciju i Ivica Buljan koji je režijski izmanevrirao predstavu koja će se dugo pamtiti. Što je moglo poći po zlu? Sve. Nejasno razgraničenje glavnih likova, iznimno dugačak period radnje (26 godina), mijenjanje geografskih pozicija, skokovi iz antagonista u protagoniste i obratno… Kad se to upakira u dva i pol sata ozbiljne drame s izraženom kriminalističkom crvenom niti – sve je moglo biti rizik koji će se obiti o glavu. Ali kao i inače kad pisac, kreativni tim i ansambl odluče biti hrabri – predstava je bila pun pogodak. Intimna, obiteljska, društveno kritična, intrigantna, lucidna, logično posložena, dinamična, potresna i briljantno izvedena.
Radnja koja se počinje odvijati krajem 80-ih trošnom i staromodnom scenografijom (djelo Aleksandra Denića) evocira, čini se na prvi pogled, ne tako davnu prošlost okupljanja obitelji za stolom, pred starinskim televizorom, hladnjakom ili autobusnom stanicom s vrištećim brendovima onoga vremena. Raspad komunizma, inflacija i vrijeme nekakva međuprostora u kojemu ljudi posrću i jedva se snalaze redatelj Ivica Buljan vrlo mudro i suptilno postavlja gotovo kao ravnopravan lik – koji će među ostalim nevoljama progutati i mladu Silvu, djevojku čiji je nestanak pod nejasnim okolnostima do temelja uzdrmao njezinu obitelj, ali i trajno obilježio malo mjesto pored Splita. Inspektor Gorki dobiva težak zadatak – pokazati okolini da Silva nije uvijek bila idealna malomješćanska cura, da postoje ozbiljne indikacije da je posjedovala drogu, da je funkcionirala u ljubavnom trokutu s naivnim i dobroćudnim Branom i zavodljivim Adrijanom, da je dala naznaku odlaska u inozemstvo. U istragu uključuje i faktor ljubomore, kao i nepouzdane izjave tobožnjih svjedoka. Sve u svemu, kako će povrijeđena majka Vesna kasnije zaključiti – ipak nikoga nije bilo dovoljno briga. Kiša će isprati tragove, vrijeme će učiniti svoje – vrijeme koje je za njezinu obitelj stalo one noći kad je kći nestala.
Nives Ivanković kao majka Vesna ovom je ulogom dosegla vjerojatno nedohvatljive visine. Nije joj prva takva, ni u kazalištu ni u filmu (posebno je sjajna bila u „Zvizdanu“), ali prva je koja od suvremena teksta s poslijeratnom tematikom stvara antički patos, lik slomljene majke koja je, paradoksalno, mrtvo tijelo koje diše samo za pronalazak istine. A istina neumoljivo izmiče, kao i odnos s njezinim suprugom koji naprosto – tuguje drugačije. Epohalan prikaz boli majke kao tragične junakinje, nedovoljno „bitne“ da išta promijeni, potresa do srži, a nježnost koja se u skokovitim trenucima domaćinske ljubaznosti prema okolini probija kroz tmurni oblak depresije dodatan je dodir izvedbi za anale. Kemija s kazališnim sinom, Stipom Radojom u ulozi Mate, u trenucima psihičkih puknuća i pokušaja umirivanja nadilazi granice kazališnog prostora. Scena je to koja će ostati upisana u emotivnu memoriju gledatelja.
Radoja je bio najbolji mogući izbor za Matu – onoga tko je načelno mogao biti glavni lik, a njegova nemogućnost da riješi slučaj svoje sestre čini ga, tužno i genijalno – aktivnim promatračem tektonske promjene jedne obitelji, istrage i društva. Diskrepancija između brata i sina koji nakon sestrina nestanka pokušava biti stup obitelji, tampon-zona između roditelja i općenito onaj koji sanira štetu te izgubljena dječarca kojemu novonastale okolnosti stubokom mijenjaju sudbinu i čine ga ranjivim i oštećenim nijansirana je do savršenstva. Odličan mu je antipod bio naizgled hladni otac (Nikola Ivošević), koji i u rijetko viđenoj tragediji ostaje donekle racionalan, ali gledatelj dobiva bolji uvid u njegovo stanje nego supruga i sin. On trune iznutra te puževim koracima pokušava samo pronaći odgovor na pitanje zašto.
Na kraju, Nives Ivanković i Nikola Ivošević u ovoj predstavi kao da su evocirali onu antologijsku Šimićevu pjesmu „Smrt“ u kojoj će „Mati živinski kriknuti / otac zaćutati / i buljiti nijemo cijelog dana“. Samo što buljiti neće samo otac, nego i cijelo malo mjesto, i spisateljski i redateljski fantastično oslikano kroz niz kurtoaznih pitanja, tračeva i aljkavosti zbog koje slučaj koji im je 26 godina pred nosom ostaje neotkriven dok se i tragovi nasilja i tragovi ljudskosti ne smrve u prah. To mrvljenje, na prvu se čini, sa strane kao brižni susjedi promatraju Uršula i Tonko (Arijana Čulina i Nenad Srdelić) – da bi promjena njihove obiteljske dinamike, odnosa prema smrti, zaboravu, posjedu i sinu najednom pokazali da nam je njihov „teatar u teatru“ bio i mjesto i država na mikrorazini. Ne bonaca – nego crvena voda.
Ana Marija Veselčić odlično je plivala između šarmantne zavodnice i moguće manipulatorice u ljubavnom trokutu, ostavivši nam dovoljno prostora da upisujemo svoja pitanja i značenja u najintrigantniji i najkompliciraniji lik. Kasting je bio briljantan i kod izbora njezinih udvarača – talentirani mladi Stipe Jelaska bio je uvjerljiv, snažan i pamtljiv kao neshvaćeni Adrijan, posebno dramatičan u ogledu s milicajcima (Luka Čerjan i Zdravko Vukelić), a Donat Zeko sjajno mu je parirao kao Brane, naivčina s kojom biste htjeli suosjećati i zapisati mu neku bolju budućnost od one koja ga na papiru čeka.
Goran Marković još se jednom pokazao kao sjajno rješenje u ulozi istražitelja Gorkog koja kao da je pisana za njega, a rošada iz policijskog djelatnika do „švercera zemljom“ bolja je i od jedne scenografije, didaskalije ili pripovjedača prikazala koliko opterećenost neriješenim slučajem i vlastitim neuspjehom mogu presložiti čovjeka u novu kombinaciju – koja će biti upitno moralna, ali vremenski sasvim logična, kao i fantastičan i dozirano odglumljen skok društvenog napretka nekadašnjeg dilera Cvitkovića (Mijo Jurišić). Marjan Nejašmić Banić bio je divno osvježenje u svojoj viziji inspektora koji je odlučio pod svaku cijenu riješiti slučaj – iako su njegovi motivi na trenutke dvojbeni. Prikazao je široku lepezu emocija, od gorčine i želje da popljuje rad prethodnika preko potrebe za razrješenjem i vlastitim uplivom u nešto junačko i dobro što bi se isplelo iz zamršena tkanja slučaja koji je ovio mjesto velom tajne, gorčine i zamjeranja.
Sporedni, ali za radnju vrlo bitni likovi poput svjedokinje Elde i Matine supruge Doris u uvjerljivim izvedbama Andree Mladinić i Katarine Romac poslužili su kao orijentir za ono što će likovi postati u budućnosti – još uvijek u želji da budu bolji ljudi i da grade obitelji – ali želja će se rasipati u boju s mogućnostima.
Ansambl je toliko snažno uronio u „Crvenu vodu“ da se pred publikom ekspresionistički strašno razlio i rasuo sav glib zločina, zamjeranja i zaborava. Ovo je jedan od rijetkih komada gdje je kristalno jasno da čitav tim proživljava trojstvo autor-tekst-djelo. Umjetničko je djelo nastalo na krilima teksta koji ne smije biti zapostavljen i redateljski izvrsno promišljena zločina koji ne smije biti zaboravljen – a neće biti zaboravljena ni izvedba koja ruši zidove i razdjeljuje umjetničke emocije na komade boli u svijetu punom prešutna pristajanja na nemoć. Koji maestralan krik protiv šutnje, pasivnosti i običnosti!
