Sinoć je u splitskom HNK-u prikazana komedija „Čaruga“ dramatičara i prevoditelja Ivana Kušana u režiji Borisa Svrtana i izvedbi dramskog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.
Kušanov je tekst od svoga nastanka izazivao zanimanje kritike, ponekad bivajući ocjenjivan kao pučki igrokaz dvojbene kvalitete, a ponekad, posebno na krilima publike, vrijedna komedija koja ukazuje na nekoliko bitnih slojeva – priču „narodnog Robina Hooda“ koji se obračunava s bogatašima, oslikavanje onodobne Slavonije, satirični ulazak u političke konotacije i raspad jedne obitelji u režiji nevjerne supruge.
Malo je poznato da tekst o slavonskom razbojniku, obljubitelju žena i praktički mitskom toposu narodnih predaja nije sasvim originalan. Kušan je, pišući Čarugu, bio inspiriran elizabetanskim kazališnim komadom „Arden of Feversham“, pričom o stvarnom ubojstvu Thomasa Ardena kojemu su njegova nevjerna supruga i njezin ljubavnik došli glave. „Čaruga“ također počiva na nesretnu braku gospodina Jurja Ardonjaka (Miroslav Čabraja) i njegove bahate supruge Ankice (Antonia Mrkonjić), koja praktički sve ostale likove koristi kao potencijalno oružje za smaknuće muža, a među njima bi se posebno trebao istaknuti onaj o kojemu se raspredaju narodne predaje, o kojemu pišu novine, o kojemu se govori ispod glasa – Jovo Stanisavljević Čaruga (Aljoša Čepl).
U kući Ardonjakovih, osim Ankičinih prenemaganja, vlada primitivna atmosfera neuglađena zavođenja kućne pomoćnice Tonke (Matea Grabić Ćaćić), sestre Ankičina ljubavnika Možbolta (Matko Duvnjak). Oko putene Tonke vrte se Ardonjakov tajnik Frankić (Antonio Jakupčević) i žandarmerijski desetnik Adam Žažić (Duško Modrinić), koji surađuje s kapetanom Giljetićem (Mario Rade). Dok gazda Ardonjak i tajnik Frankić planiraju putovanje, djelomično i zbog želje da se otkrije Ankičino ljubovanje s Možboltom, ona planira njegovo ubojstvo i uvlači baš svakog živog stvora koji joj kroči u kuću u svoj plan. Međutim, najveća odgovornost pada na seljaka Zeljića (Ivan Ćaćić) i razbojnika Čarugu.
Ondje gdje je, da je tekst profilirao jači ženski lik, mogla nastati femme fatale, nastala je samo labava komedija zabune. Dok Frankić i gazda Ardonjak spavaju, Zeljić i Čaruga dežuraju pred njihovom sobom, spremni ubiti Ardonjaka, u što uvuku čak i tajnika Frankića zaprijetivši mu da ne ključa vrata sobe. Međutim, Ardonjak im poremeti planove stavljanjem ključeva u donje rublje „gdje je najsigurnije“, a da groteska bude veća, on prvi i ustaje, dok plaćeni ubojice spavaju pred sobom, i po izlasku im zaželi dobro jutro. Kad se već vidjelo da ni Čaruga ni sva sila muških pomoćnika neće uspjeti u naumu da smaknu Ardonjaka, supruga Ankica uzima stvar u svoje ruke i sama napada muža, ostavljajući i u čitatelju, a i u gledatelju dojam da je ova „komedija“ komad stalna nepotrebnog rastezanja radnje i rušenja jedne iluzije o intrigantnu razbojniku koji na kraju ispada sakati (ne)izvršitelj, mit, a ne (anti)junak, slabovidni nespretnjaković čiji je posao morala dovršiti – bludna žena.
Koliko u tekstu „Čaruge“ uopće ima prostora za profilaciju naslovna lika, kao što je to, primjerice, slučaj u mnogo starijem „Prijanu Lovri“ ili „Teni“, pitanje je o kojem bi se dalo raspravljati. Činjenica je da su mnogi arhetipski likovi dovedeni do apsurda koji pomalo iritira – Tonka je praktički komad mesa, zavodnica čiji dekolte u drugi plan baca srce (a jedina ga je donekle imala, oplakujući gazdu i ljubavnika nakon njegove smrti), Ankica je potpuno crn lik, histerična rastrošna i nevjerna supruga čije se dreke i zapovijedi svi drže kao da ih je omađijala (zasigurno satira na snagu novca koji nadilazi svaki moral), Frankić je beskrajno nespretan i bizaran nesretni ljubavnik, toliko neuspješan u svemu čega se prihvati da više nije ni smiješan, a daleko od njega nije ni naslovni junak Čaruga čiji je mit, promatrajući ovo djelo, zbilja više narastao na narodnoj predaji nego na vlastitoj sposobnosti.
Negativna je odlika (teksta, ali i izvedbe) svojevrsna razvučenost radnje, sporost tempa koji posebno na početku drame izaziva osjetan napor u praćenju, a zatim je u izmjeni prizora dinamika ispresijecana songovima (kompozitor je glazbe Ozren Depolo, a aranžer Igor Valeri), od kojih su neki više uspjeli, mudro i šaljivo upotrebljavajući figure poput aprosdoketona – iznevjerivanja očekivanja kod pošalice „Od Osijeka do Županje / spriječit ćemo svako …“.
Na kraju krajeva, već se u odrednici „pučki igrokaz s pucanjem“ može vidjeti aporija između nesretna završetka (ubojstva) i komedije zabune. Ta svojevrsna žanrovska neodređenost nekoga možda fascinira, nekome će naprosto biti iritantna. Gledatelj će se često morati „uhvatiti“ za ono što je uspjelo – izvrsno uvjerljiva kostimografija (Jasmina Pacek), pametno oblikovanje svjetla (Tomislav Kobia) u nezgodnim izmjenama scenografije (od gospodske kuće do močvare), angažirana izvedba glumaca koji su hrabro uskočili u cipele svojih likova, čak i kad su oni u drami površno profilirani.
Međutim, valja istaknuti ono pozitivno, što odudara od dramskog predloška koji se može interpretirati ovako i onako. Glumci su bili na razini zadatka, posebno fantastični Miroslav Čabraja kao Ardonjak. Čabraja se već prometnuo u glumca kojemu sjajno leže važne uloge (ne)sretnika koji plešu na rubu arlekina, njegovo je samopouzdanje odlično dozirano s humorom, a nedvojbeni šarm uvijek navodi gledatelje da navijaju za njegove likove.
Najveće je ovacije publike dobio Ivan Ćaćić u ulozi seljaka Zeljića. Osim što je savršeno prenio njegov idiom, a samim time i duh vremena i prostora u kojem se radnja „Čaruge“ odvija, Ćaćić je izvrsno utjelovio siromašna nesretnika koji u gospodsku kuću ulazi kroz prozor, glumata svojevrsna Sancha Panzu svom razbojničkom gazdi, a u svojoj naivnosti postaje najveća žrtva tuđih spletkarenja.
Sve u svemu, „Čaruga“ neće proći bez smijeha, ali taj smijeh često počiva na već viđenim stereotipnim događajima unutar napukla braka i malograđanštine cijelog društva. Satirička oštrica vidljiva u nekoliko političkih aluzija i suđenju u kojem najviše stradavaju oni najmanji i „najneviniji“ u suvremenu je svijetu, zbog vremenskog odmaka i prevladavanja drugog vida korupcije, poprilično otupjela. Samim je time ovo još jedna od predstava gdje je težište na izvedbi, koju su glumci hajdučki iznijeli na svojim leđima.
