U Gradskom kazalištu lutaka Split premijerno je izvedena predstava „Crna knjiga Djeda Mraza“ koju je tekstom i režijom znalački oblikovao Branimir Rakić, prema motivima pjesme Ratka Zvrka. Scenografija, lutke i kostimi rad su Danire Matošić, glazbu potpisuje Matija Antolić, svjetlo Lucijan Roki, ton Franko Perić, tehnologiju i izradu lutaka Danira Matošić, Nenad Keč i Zdeslav Kukoč, izradu kostima Mirela Marunčić i Sonja Obradović, a u predstavi igraju Franjo Đaković, Filip Luka Gospić, Stipe Gugić i Justina Vojaković Fingler.
Mogli bismo reći da je Gradsko kazalište lutaka razmazilo svoju publiku željom za stalnim rastom i inovacijama – od lutkarske predstave za odrasle „Nije pas beštija“ preko neverbalne „Krave na Mjesecu“ pa do „Crne knjige Djeda Mraza“, čiji je poetski predložak sve samo ne jednostavan. Štoviše, ton je Zvrkove pjesme poprilično mračan za djecu vrtićkog uzrasta, a ideja o postojanju svojevrsne crne liste djece i igračaka pomalo opskurna. Međutim, Branimir Rakić u tekst i režiju udahnuo je sve ono što je potrebno da naslov bude poučan, ali ne i zagušen dociranjem; zanimljiv, ali ne i morbidan. U njegovu i glumačkom iščitavanju teksta zrcali se potreba da se ispravi nepravda rastućeg konzumerizma, posvemašnjeg nemara, zapostavljanja bližnjih i olakog odbacivanja predmeta koji osim materijalne imaju i simboličku vrijednost.
Trojac Djedovih pomoćnika-vilenjaka, koji s mnogo humora, ekspresivnosti i briljantnih mimičkih rješenja (uz izvrsnu kostimografiju) utjelovljuju Franjo Đaković, Stipe Gugić i Justina Vojaković Fingler, ima pune ruke posla u pakiranju poklona i njihovoj distribuciji. Tijekom pregleda bezbrojnih kutija nailaze i na prašnjavu crnu knjigu koja krije strašan popis – one djece koja nisu sa zahvalnošću prihvatila igračke pa ih više neće ni dobivati, te onih igračaka koje su odbačene. Prvu skupinu predstavlja dječak Zdenko Razmaženko u živopisnoj animaciji Stipe Gugića, a jedan od najslađih lutkarskih likova koje smo vidjeli Medvjedić je u spretnim rukama Justine Vojaković Fingler. Zdenko je dijete kojemu ne nedostaje ni ptičjega mlijeka, ali i tipičan predstavnik one tužne skupine djece čiji roditelji, jureći za poslovima i svim ostalim ovisničkim jadima suvremenoga svijeta, više nemaju vremena za zagrljaje i nježnosti, ali djetetovu naklonost nakratko stječu poklonima. Jasna kritika „modernom“ odgoju.
Danira Matošić scenografijom je i konceptom lutaka briljantno sup(r)otstavila svijet materijalnog i emocionalnog. Lutke iz veleprodaje načičkane su na polici Zdenkove sobe, iz njih isijava kričavost, plastika i posvemašnji nedostatak individualizma. Medvjedić je sve suprotno – vrlo tradicionalan, da ne kažemo staromodan, ručno pleten, lišen čuda tehnike na mjestu gdje treba biti srce. Upravo je ta njegova jednostavnost ključ savršenosti – netko ga je izradio da bude jedinstven, neponovljiv, poseban, a osnovna mu je funkcija ono što nam često za promaknuti dok trčimo za svjetlima veleprodaje – toplina. Zdenko isprva ne shvaća da je poklon Djeda Mraza baš ono što mu treba, čak mu se planira žaliti u dalekoj hladnoj Laponiji. Putem upoznaje Snjegovića kojem nedostaju dijelovi tijela, a Medvjedić je taj koji ne trpi ničiju nepotpunost – ako njegova topla pletena ručica (uz prekrasnu metaforu topline posredovanu dizajnom svjetla) može pomoći. Iako se i Zdenko i Medo na svoje duhovno i tjelesno putovanje Djedu Mrazu upućuju da mu se požale, na kraju im takav arbitar uopće ne treba. Time će racinalni Djedica, u kratkoj ali slatkoj izvedbi Filipa Luke Gospića, postati lik koji tek iz daljine promatra pozitivan razvoj situacije. Antoine de Saint-Exupéry izjavio je „Cilj nije mjesto kojem idemo, nego način na koji idemo.“ Taj se citat odlično uklapa u putovanje protagonista „Crne knjige Djeda Mraza“, koji su kompromisom i vlastitim rastom dali najljepšu pouku – do cilja se može doći i ako „samo“ rasteš putujući.
Upravo u toj promišljenoj metaforici leži najveća vrijednost ove predstave: „Crna knjiga Djeda Mraza“ djeci nudi jasnu i lako čitljivu lekciju o odgovornosti, zahvalnosti i brizi za druge, dok odraslima postavlja pitanje o vlastitim prioritetima. Rakićev tekst i režija uspijevaju zadržati onu rijetku ravnotežu u kojoj pouka nikad ne preraste u moraliziranje, a kritika materijalizma ostaje jasna, ali i s rješenjem – poput Medvjedićeve pletene ruke koja uvijek pronađe način da nekome pomogne. Predstava tako postaje dragocjen podsjetnik da vrijednost ne proizlazi iz kulturološki nametnute „vrijednosti“ predmeta oko nas, nego iz odnosa koje gradimo i topline koju možemo pružiti. GKL Split još je jednom dokazao da lutkarska scena može biti istinski prostor odgoja, maštovite introspekcije i rasta – i za djecu, i za one koji se u djetinjstvo vraćaju uz malo snijega, puno smijeha i jednog pletenog medvjedića.
