Prepuna Koncertna dvorana Ive Tijardovića sinoć je imala priliku uživati u desetljećima skrivenom biseru, opereti „Avantura u Šangaju“. Djelo je to splitskog umjetničkog genija, skladatelja, libretista, prevoditelja, likovnjaka, kostimografa, scenografa i dirigenta Ive Tijardovića. Originalnu orkestraciju adaptirao je dirigent Hari Zlodre, a komorni glazbeni sastav koji je autentično oslikao salonski Šangaj 1927. čine Željko Milić, Lucija Barišić, Toni Tranfić, Sunčana Tušek, Boris Žuvela, Piero Malkoč i Valter Lovričević. Kostimografiju i scenografiju potpisuje Slaven Krejačić, a koreografiju Baletni studio Dimache. Šminka je rad Anite Tafra, frizure Frizerskog salona PIL, a krojački radovi Smilje Penić. Redatelj Ivan Leo Lemo mudrim je i atraktivnim scenskim rješenjima uspješno transformirao koncertnu dvoranu u šangajski salon prepun političkih i ljubavnih intriga. Glavne su uloge tumačili Neda Pejković (Min Sai Ćo), Bože Jurić Pešić (Reginald), Erol Ramadanović (Hank), Jelena Kordić (Jessye) i Mihael Elijaš (sobar Bonnie).
Radnja „Avanture u Šangaju“ odvija se 1927., za vrijeme građanskog rata i posvemašnjeg upliva imperijalista u Šangaj. Njihove su multinacionalne službe i špijuni prodirali u sve pore društva, pokušavajući otkinuti dio privlačnog kineskog kolača. Vrijeme u kojem je teško ikomu vjerovati iznjedrilo je dva nadasve neobična para – tobožnju bježeću Kineskinju (u stvarnosti japansku špijunku) Min i britanskog obavještajca Reginalda te vlasnika noćnog lokala Hanka i pustolovku Jessye. Lemo ih je, uz odličnu kreativnu izvedbu scenografije Slavena Krejačića, smjestio u komornu atmosferu salona koji pršti od sjaja crvenih lampiona i prigušenih svjetala šangajskih ulica.
U Leminoj adaptaciji libreta Šangaj nije samo mjesto radnje – on je i lik. Mihael Eliaš, u vrlo pogodno osmišljenoj i uvjerljivo odigranoj ulozi sobara-pripovjedača, ističe da je njega i gospodara Reginalda Šangaj doslovno ošamutio, isključio ih iz svega što nije Šangaj, bivajući istovremeno „gradom svijeta i polusvijeta“. Dok se Reginald odijeva i licka, glazba prolazi svoju razvojnu liniju od sporog i pričljivog violončela do filmski upečatljive flaute. Kad se upoznaju Reginald i Hank, „vojnik i svodnik, oficir i švercer“, ritam postaje sve živahniji, vrckaviji, pun životnog poleta, što će sjajno korespondirati s koreografijom koja izrazito koketira s kabareovskom energijom. Reginald, koji ima sve osim onog najvažnijega – životne ljubavi – u trenutku javljanja nepoznate pustolovke na oglas za druženje učinit će suludi manevar prepuštanja ljepotice prerušenom Hanku. Dojam je da je talentirani bariton Erol Ramadanović u svojoj ulozi Hanka uživao kao malo dijete, iznoseći pjevačke dionice nevjerojatnom lakoćom, oduševljavajući rasponom glasa, ali i nizom drugih talenata – plesnih, glumačkih, a napose komičarskih.
Koketnu Jessye briljantno je utjelovila mezzosopranistica Jelena Kordić. Osim što njezin sonorni glas u trenutku ispuni i oboji cijelu koncertnu dvoranu, posebno je lijepo vidjeti glumački talent mlade pjevačice. Ulogu fatalne zavodnice za koju je jasno da joj se moralni kompas ili pokvario, ili mu igla šara u smjeru novca oblikovala je tako da se njezinim ljudskim manama možemo iskreno nasmijati („Bogata sam… Duhom i iskustvom!“) a da je ne ismijavamo. Jessye koja prikladno umanjuje godine i broj partnera, a kozmopolitski joj je duh neumoran da se itekako može dogoditi da stiže iz šangajskog predgrađa koje se zove Kaštela lik je koji bio mogao steći kultni status kakav uživaju protagonisti „Male Floramye“ ili „Spli'skog akvarela“.
Glavna junakinja Min japanska je obavještajka koja prerušena u Kineskinju u bijegu planski upada u Reginaldov dom da bi svojim sunarodnjacima priskrbila pobjedu u bespoštednoj borbi. Uz prelijepu zavodničku melodijsku liniju violine, Neda Pejković i Bože Jurić Pešić oduševljavaju privlačnom, ali i komičnom kemijom. Dok Min iskreno zapitkuje je li Reginald zaručen, oženjen ili udovac, on kao zatelebani tinejdžer uvjerljivošću rasnog tenora rasteže: „Zaljubljen!“ Juriću Pešiću odgovara širina uloge, stav oficira, ali i bezazlenost zaljubljenog naivca, a objema se glasovno prilagođava bez napora. Klavir preuzima ulogu dramatične eskalacije kad Min nevoljko uspava Reginalda pićem da se iskrade iz kuće, ali dvostruka je šteta već počinjena jer su oboje zaljubljeni. Hank i Jessye uskoro otkrivaju sumnjive činjenice jedno o drugome, a sobar i Reginald bacaju se u potragu za Min.
Neda Pejković u posljednjem je prizoru, koji daje naslutiti dramatičan rasplet i tu nesretnu romantičarsku potrebu za časnim, ali nesretnim završetkom fascinirala svojim pjevačkim i glumačkim umijećem. Riječ je o sopranu čiji forte ima prodornost, a piano tugaljivu blagost upisanu u karakter lika. Njezina je scenska preuzetnost savršena, kao da se radi o višestruko iskusnijoj pjevačici, a treme nema ni u tragovima. Osim toga, ima istančanu „žicu“ za suigru u kojoj izrazito poštuje partnera i daje mu prostor zajedničke kreacije. Uloga u kojoj se pitanje časti nadmetalo s pitanjem ljubavi bila je slojevita i pretopljena patosom grčke tragedije, a režijsko rješenje u kojem pucnjevi sunarodnjaka na hrabru siroticu, nevinu žrtvu u bijelom (!) kimonu, izgledaju kao crvena točka japanske zastave i egzekutorske krvave sramote briljantna je vizija koja odaje nevjerojatnu posvećenost promišljanju likova i radnje.
Lemine sitne, ali prevažne intervencije u libreto kroz lik sobara Bonnieja itekako se mogu shvatiti kako svevremenske duhovne lekcije. Treba li biti rob tradicije? Ima li ljubav pravo na svoja pravila igre? Gdje prestaje čast, a gdje počinje otpor? Da je mjesto radnje bilo Split, bi li Japanka Min imala hrabrosti othrvati se krutim uzdama stege svoga prostora i vremena? Jesu li mimoze prikladan cvijet za iskazivanje ljubavi koja nikad nije mogla biti? Maestro Hari Zlodre u suradnji je s glazbenicima otkrio niz Tijardovićevih bisera koji će se, bude li sreće i mudrosti, možda jednog dana pjevušiti kao „O kućo mala“ ili „Daleko m'e biser mora“. Arije „Avanture u Šangaju“ o žarkoj ljubavi i sreći kratkoga vijeka nisu tvorevine na koje se može nalijepiti geografska granica. Na kraju krajeva, i naslov je djela dvostruko potentan – avantura kao nepredvidiv, pustolovan pothvat pretapa se u ljubavne avanture koje nose goleme uloge i rizik. A likovi su ih spremni prihvatiti – jer iznad svih kalkulacija ipak pobjeđuje emocija.
Ivan Leo Lemo sa svojim je suradnicima učinio ono što je zbilja teško – u grandioznoj i veličanstvenoj, ali i pomalo hladno nedodirljivoj ljepoti Koncertne dvorane Ive Tijardovića napraviti punokrvno kazalište, prozorčić kroz koji virimo u drugi svijet, savršeno uvjerljivu iluziju orijentalnog svijeta i kozmopolitskog stanja uma. Međutim, glazba nam daje do znanja da je iza nje naš čovjek, naš genijalac, izrazito prepoznatljiv u svojim nostalgičnim, zavodljivim i tugaljivim melodijama. Crtica maestra Harija Zlodre o tome da je čudnim spletom okolnosti već godinama držao Tijardovićev klavirski izvadak na stolu, želeći da „Avantura u Šangaju“ konačno dobije status koji zaslužuje, samo je još jedna u nizu potvrda da je ovaj operetni biser došao u prave ruke – ruke dirigenta i redatelja kojima Split i Tijardović žive pod kožom, koji uspješno pretapaju tradiciju i suvremenost, koji hrabro prihvaćaju izazove revitalizacije kulturna dobra koje je nepravedno pritisnuto slojevima prašine. Toliko slični jedan drugome, hrabri, pedantni, zaljubljeni u umjetnost i zaigrani – tandem za poželjeti. Njihova je avantura u Šangaju, nošena izvrsnim solistima i opipljivom ljubavlju prema domaćem (in)geniju, bila orijentalno-splitski dijamant koji je još jednom zorno oslikao ono čega se u svojoj skučenosti pomalo i bojimo – sve „svjetsko“ čemu težimo imamo u svome gradu.
