Hoće li se za nekoliko mjeseci riješiti sudbina goleme Spaladium Arene u Splitu, kako najavljuju nadležni za njezinu prodaju i preuzimanje, ili će se sudska trakavica u koju su uključene najveće hrvatske banke nastaviti u nedogled? Početkom listopada odgođena je još jedna dražba za građevinu koja je bila ponos Splita, dok danas zjapi prazna, u bankrotu i s krovom koji prokišnjava.
Spaladium Arena koštala je oko pedeset milijuna eura i dio je nedovršenog Spaladium Centra. Propast tog raskošnog objekta oličenje je neuspješnog javno-privatnog partnerstva.
Od otvaranja 27. prosinca 2008. godine, pod pokroviteljstvom premijera Ive Sanadera, Spaladium Arena ugostila je stotine sportskih utakmica, koncerata i različitih događaja, da bi 2022. zbog bankrota zatvorila svoja vrata. Prije zatvaranja bila je domaćin europskog prvenstva u vaterpolu. Ovog ljeta poplavljena je za nevremena koje je pogodilo Split.
"Dvorana je projektirana na udare vjetra, ali ne i na udare vjetra s kišom. To je kao da vas udare mokrim ručnikom, a ne suhim. Došlo je do prodora vode i teško je reći kakva je situacija unutar dvorane u kojoj bi trebalo biti struje, raditi kotlovnica, ali ih nema. Danas je Arena zaključana po modelu 'ključ u vrata', nema ni svjetla, tako da će trebati obnoviti elektroniku, klima uređaje i sve ostalo. To je ozbiljan posao koji bi mogao poprilično koštati", zaključuje glavni projektant Spaladiuma Dražen Pejković.
Dvoranu je projektirao prestižni 3LHD studio iz Zagreba, odnosno arhitekti Saša Begović, Marko Dabrović, Tanja Grozdanić Begović i Silvije Novak.
276 dana se pregovaralo, a za 420 dana je završen projekt
Spaladium Arena raspolaže dvoranom s jedanaest tisuća sjedećih mjesta te dodatnom malom dvoranom pogodnom za treninge. Kompleks je izgrađen prema modelu javno-privatnog partnerstva u kojem sudjeluju privatni investitori koji su financirali projekt - tvrtke Dalekovod, IGH i mađarski Trigranit te Grad Split.
Projekt je financiran kreditima banaka. Zamisao je nastala 2006., koncesijski ugovor grada s tvrtkom Sportski grad TPN potpisan je 2007. na trideset godina, dok je ubrzana izgradnja započela 2007. kako bi se dvorana dovršila do početka svjetskog rukometnog prvenstva 2009. godine. Izvođači su bili IGH i Dalekovod.
Grad Split ustupio je zemljište te se obvezao oko najma dvorane, uz ugovor da će nakon trideset godina preuzeti cijeli objekt. Ukoliko se objekt ne proda na javnoj dražbi, gdje je grad glavni interesent, pravomoćno će mu pripasti za dvanaest godina.
"Model javno-privatnog partnerstva počeo se spominjati za vrijeme Sanadera kao spasonosni. On to možda i jest u nekim slučajevima, ali se pokazalo da smo mi nespremni slijediti prilično stroga pravila koja se odnose na vijek i troškove održavanja.
Riječ je o vidu financiranja koji nije klasično kreditiranje nego je vrlo složen. Ulagački konzorcij trebao je osnovati tvrtku posebne namjene koja je odgovorna za upravljanje i financiranje. To je Sportski grad TPN u ovom slučaju", kaže za Index glavni projektant Dražen Pejković.
"Meni je bilo nevjerojatno da se 276 dana pregovaralo, dok se za 420 dana završio projekt i izgradila dvorana", prisjeća se Pejković te kaže: "Imali smo britanskog savjetnika, Karla Martina, koji je stručnjak za polivalentne dvorane i uz njegovu pomoć arena je funkcionirala u tehničkom smislu besprijekorno."
"Bankama ne treba mrtvac"
"Važno je prisjetiti se globalne financijske krize 2008./2009. godine koja je povisila kamate. Banke su povećale kamate i financijska održivost projekta prestala je postojati. Mislim da je bila dobra procjena tadašnje uprave da se zaustavi trošenje novca i izgradnja novih objekata - poslovnog nebodera, garaže i trgovačkog centra - što bi bilo dodatnih sto tisuća kvadrata čijim bi se najmom pokrivao gubitak koji stvara dvorana.
Znalo se da arena sama ne može pokriti troškove s brojem priredbi i koncerata koji se tamo održavaju. Tu je stvar pukla, projekt je stao i nije mu pomogao ni tadašnji prvi potpredsjednik vlade Radimir Čačić. Ali njegovim silaskom sa scene nije bilo nikoga kompetentnog da pogura projekt", objašnjava Dražen Pejković.
"U svemu tome najbolje je odradio tehnički dio tima koji je izgradio dvoranu. Drugi dio, koji se bavio tržištem kapitala i rizicima, trebao se boriti da se situacija s arenom dovede u red. Napokon, druge svjetske arene, poput londonske, ne mogu napraviti bazen - mi smo ga napravili u roku od 45 dana za europsko prvenstvo. Ali financijski dio nije štimao. Mislim da banke i svi uključeni žele to riješiti, bankama ne treba 'mrtvac', no sadašnje informacije koliko banke potražuju nisu pouzdane", kaže Pejković.
Više pročitajte ovdje.
