Ne može se odlučiti koja joj je pjesma od brojnih koje je desetljećima pjevala najdraža, ali ono po čemu je se u javnosti pamti svakako je pjesma Kud plovi ovaj brod. Kada je ta pjesma Radojki Šverko bila ponuđena da je otpjeva na Splitskom festivalu odupirala joj se jer joj je bila previše jednostavna za pjevanje, a u to je vrijeme već imala glazbeno obrazovanje, svirala gitaru i klavir.
- Kada čovjek dođe u zrele godine onda na sve ono što se oko njega događa gleda drugačijim očima. Najbitnije je da sam zdrava, no teško mi je jer moja kći ima zdravstvenih problema. Manje sam zadovoljna i sretna zato što sa kćeri živim u podstanarstvu jer su nas ljudi prevarili za jako veliki iznos novca. Radi se o eklatantnom primjeru prevare. Ipak, koncerti mi vrate snagu i održavaju u pozitivi određeno vrijeme.
ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (16) RADOJKA ŠVERKO: Lanterna hrvatske glazbene umjetnosti
Govori da se danas u glazbenoj profesiji dosta toga ne odvija onako kako je učila jer su se njeni prvi koraci ozbiljnijih nastupa odvijali u vrijeme kada je bila mlada i nastupala na inozemnim svjetskim festivalima. To su, smatra, sve bile određene škole koje su se razlikovale od onoga što se događalo na domaćoj sceni. Bilo je važnije vokalno umijeće glazbenika, a postojao je i određeni kodeks odijevanja na sceni i to je ono što hrvatskoj glazbenoj sceni nedostaje. A red mora postojati.
Sebe ne vidi kao pjevačicu zabavne glazbe jer ne spada u kategoriju zabave. Kroz život je pjevala sakralnu glazbu, na koncertima u crkvenim prostorima uz orgulje i zborove i komorne orkestre. U opusu su joj bili jazz standardi, čakavske i dalmatinske pjesme, te pop i rock. Zahvaljujući Ljerki Očić ušla je u sakralni program, s njom je kreirala prve arije sakralne glazbe na čemu joj je i dan danas zahvalna.
- Naći se u prostoru crkve i izvoditi sa posebnom impostacijom glasa taj sakralni program je veliko zadovoljstvo. Tu treba snage i naravno znati baratati dijafragmom sa vokalom. Nije to doći pred mikrofon i otpjevaj. Čovjek se tu potroši fizički i psihički, no divan je osjećaj koji obogaćuje.
Jedna je od rijetkih glazbenica koja se služi talijanskim, španjolskim i engleskim jezikom. Zbog velike ljubavi prema Hrvatskoj, po tati Istranka, a po mami Imoćanka, nikada se nije odazvala brojnim pozivima stranih producenata da ode ostane živjeti i raditi u inozemstvu.
Imala je čast nastupati u brojnim stranim zemljama i gradovima po svijetu, a da je htjela mogla je ostati u Južnoj Americi, New Yorku, Chicagu, Los Angelesu, Beču, Rimu, Milanu, Firenzi, Japanu ili bilo kojem drugom gradu u svijetu u kojima je nastupala i bila višestruko nagrađivana. Od toga je bila jača emocija prema Hrvatskoj i danas pored svih nevolja koje joj je donosio život nije joj žao što je odlučila ostati doma.
Sa posebnom emocijom prisjeća se nedavno preminulog Alfi Kabilja s kojim je krenula priča nastupa na inozemnim festivalima koji su se nizali na obostrano zadovoljstvo. Nagrade su joj uručivane u Tokiju, Seulu, Los Angelesu, Palma de Mallorca, Barceloni, Ateni, na Kanarskim otocima, u Irskoj i brojnim drugim gradovima.
Voli pjevati u kazalištima i dvoranama u pratnji većih orkestara jer je to obogaćuje i daje joj posebnu snagu da artikulira svoj glas. U rokovniku za naredno vrijeme nema zapisano baš puno koncerata na kojima inače publika odlično reagira bez obzira gdje se održava. Nedavno je pjevala u Rijeci, Bjelovaru i Čakovcu, te sa velikim veseljem očekuje sljedeće nastupe.
