Ako su joj nastupi koncem 60-tih donijele najviše uspjeha i svjetsku slavu, sedamdesete, osamdesete definitivno su je svrstale u sam pjevački vrh. I što su godine prolazile, suprotno „pravilima“ ona je bila sve bolja i bolja…

Promatrati danas hrvatsku glazbenu scenu opterećujuće je i deprimirajuće. Ima tu svega i svačega. I ta šarolikost iskaza bi možda imala opravdanje kad bi imala određenu kvalitetu, onaj minimum pod koji bi mogli neke glazbene pojave svrstati kao nekakvu suvislu poruku.
Ali ne bih se ovom prigodom bavio analizom stanja na domaćoj sceni već bi želio poći nekim drugim stazama. Recimo od Rijeke, Zagreba, Splita, Ria, Madrida, Monsumana, Caracasa, Opatije, Barcelone…Od brojnih velikih svjetskih scena na kojima je svoje raskošno pjevačko umijeće iskazivala Radojka Šverko, umjetnica u pravom smislu riječi. Po svim mogućim kriterijima! Baš svim, uključujući i onu ljudsku bez koje (po mom sudu) nema umjetnosti. Iako postoje iznimke!

Prvi put sam s njom razgovarao 1970. za vrijeme generalne probe FZG Split, iako je i godinu prije pjevala. A te 1970-e pjevala je Kud plovi ovaj brod Esada Arnautalića. I tad sam upitao Sergia Endriga, koji je pjevao istu pjesmu u alternaciji, što misli o „suparnici“? I onda je on onako iskreno i nimalo zagonetno rekao: Mislim da će ona pobijediti!
I to je rekao čovjek koji je između ostalog na jednoj drugoj sceni pjevao Canzone per te i mnoge druge prelijepe pjesme koje su oplemenile talijansku kulturu. I ne samo talijansku.

Tada sam bio impresioniran što uopće mogu biti u društvu s Endrigom, ali zadivila me je i Radojka, svojom neposrednošću. I nadasve jednostavnošću. I pitao sam se tada, do kuda i koliko će ploviti taj brod? Hoće li uspjeti preploviti, prebroditi surova mora stvarnosti i dospjeti do ovog vremena u kojemu se kod pjevača više cijene atletske sposobnosti na pozornici i po mogućnosti (preporučljivo) što manje odjeće kao pokriće za nedostatak vokalnih dometa koji su gotovo i u pravilu ništavni.

I evo sad, nakon pola stoljeća od prvog stiska ruke, uvijek ista što se neposrednosti i jednostavnosti tiče, a gotovo nedostižna u pjevačkom smislu!  Brod je bio tek usputna luka prema oceanu vrhunskih dometa glazbene umjetnosti. I bilo je poslije puno susreta, iz vremena pisanog i radijskog novinarstva.

ŠUTI I PLIVAJ DALJE!

Tamno obojeni glas prepun emocija, fino iznijansiran, savršene dikcije stekao je brojne poklonike. Ne samo kod nas! U dalekome Brazilu i danas se zna spomenuti njeno ime s velikim poštovanjem sjećajući se pjesme Svijet je moj Alfija Kabilja, otpjevane s velikim uspjehom na internacionalnom festivalu u Rio de Janeiru. I temperamentni Španjolci željeli su da Radojka zauvijek ostane u zemlji pjesme. Godine 1969. potpisala je ekskluzivni ugovora za španjolsku diskografsku kuću Belter, i to dvije godine nakon prvog pokušaja da stane pred mikrofon kao profesionalna pjevačica u Rovinju. +Slijedile su Melodije Istre i Kvarnera… Dostatno za pristupnicu internacionalnom festivalu Split’69…

Ako su joj nastupi koncem 60-tih donijele najviše uspjeha i svjetsku slavu, sedamdesete, osamdesete definitivno su je svrstale u sam pjevački vrh. I što su godine prolazile, suprotno „pravilima“ , ona je bila sve bolja i bolja. I sad mi se čini smiješnim moje pitanje iz razgovora objavljenog 5. srpnja 1991. je li joj međunarodna slava godi i je li joj to bio cilj?

– Razočarat ću vas. Ja ni jedan svoj cilj u životu nisam ostvarila. Osim jednog kad sam rekla: Rodit ću! I to dva puta. Ali sve ostalo u životu što sam ciljala nisam ostvarila. Ali i pored toga ostala sam tu i još me ima u profesiji u kojoj sam, nadam se nešto dala. Remetili su me smo na određeno vrijeme privatni problemi koji su se reflektirali na profesiju. Ali uvijek sam na neki način uspijevala isplivati na površinu. Moja je deviza: šuti i plivaj dalje!

Nikada nisam bila pjevačica u trendu. Nikada zapravo jer nisam imala svitu koja je osmišljavala moje poteze na sceni i van nje. I nisam nikada posezala za tim da promijenim tu filozofiju. To sam prihvatila kao normalno. Meni je zapravo žao što je u modi (kada je ova naša profesija u pitanju) prilaženje ženi u smislu kakva joj je frizura i struk, a da se u drugi plan baca ono što je ona napravila, koliko daje i koliko je glazbeno napredovala. Novinska vijest je, čini se, da je neka izgubila koji kilogram. Glazbena kritika se zapravo malo bavi koliko je tko od pjevača na nekom festivalu ili koncertu dao. Mi pjevači smo reproduktivci ali i kreatori. Naš zadatak je na najbolji način plasirati tuđe djelo, bez obzira na to što uvijek mi izlazimo u prvi plan. Polazište je ipak u tom odnosu prema poslu. Pjevači su samo jedan segment u poslu što čini pjesmu. Zato je naša odgovornost veća, a frizura i struk manje bitni, rekla mi je tad gospođa Šverko.

Oduvijek sam se divio njenim pristupom pjesmi i onim posebnim iskazom kad ona stupa na koncertni podij.
Kad nastaje svečanost glazbe!

Bogomdani glas otkriva i njen glumački talent i ona punih jedanaest godina nastupa na kazališnim daskama pjevajući u rock- operi Karolina Riječka, autora Ljube Kuntarića, a njena izvedba Ave Maria iz rock-opere Gubec beg nezaboravna je. Mislim da se ta kreacija teško može dosegnuti. Sve to pa i mnogi njeni koncertni nastupi kao da se žele zaboraviti u naletu „novih vrijednosti“ .

Radojka Šverko nije uvijek donosila pravilne odluke koje su joj mogle biti od koristi. Mogla je prihvatiti brojne ponude koje su joj stizale sa svih strana svijeta. No, ona je izabrala drugi i trnovitiji put, dokazivanje na domaćem terenu. A taj domaći teren je surov. Mogao je jedino prihvatiti činjenicu da posjeduje jedinstven i neponovljiv glas, ali ne i adekvatno nagraditi tu posebnost. Ni onda, ni danas!

U mnoštvu prosječnosti i pjevačkoga šunda Radojka je postala primjer kako bi trebalo pjevati i raditi na takozvanoj estradnoj sceni. I ako je svijet bio uskraćen za jedan prelijepi glas, ovi naši prostori nezasluženo su dobili svjetsku pjevačicu.

Velim nezasluženo jer se toj vrhunskoj umjetnici još nismo odužili na način kako se to radi u svijetu. No, to bi mogla biti potka za jednu drugu priču o pjevačkoj profesiji u kojoj se sve manje cijeni znanje a sve više akrobatska gimnastika. Ipak, glazbeni sladokusci proteklih nekoliko desetljeća uživaju u njenim sjajnim izvedbama, od rock-opera, evergrina, uvijek dragih i rado slušanih balada do pjesama posebnoga mediteranskoga ozračja u kojima kao izvođač jednostavno nema premca. Sjetimo se tek samo nekih njenih pjesama sa Splitskoga festivala, od Kud plovi ovaj brod, Prostrili me zlatnom strilom, Prokurative, Žena – za koju izvedbu je dobila i Porina.

Radojka pjeva na mnogim jezicima. Veliki uspjeh postigla je s pjesmom Don’t cry for me Argentina, a njenu izvedbu ovog klasika mnogi smatraju jednom od najboljih.
No, poseban pjevački opus posvetila je skladbama s čakavskim stihovima, od Ča biš sad otel, Va dihe mora, Nisan šla za ten, Bracolet, pa do nenadmašne izvedbe pjesme Lanterna koju Radojka potpisuje i kao suautorica.

Lanternu je Šverko otpjevala za 35. rođendan festivala na Prokurativama, a zašto su se organizatori tog festivala posljednjih godina odrekli pjevačkih kreacija, najbolji će odgovor dati baš pjesma Lanterna Mirjane Bobuš. Takvo što, obzirom na stil i kvalitetu bilo bi stvarno strano tijelo na Splitskom festivalu, koji umjesto Mediterana i Dalmacije radije uporno koketira s isfucanim danceom kao izvorištem dalmatinskoga melosa!
Sva sreća je ipak što je publika uvijek znala prepoznati njen glas i što je svih ovih godina podržavala njene vrhunske izvedbe. Ona se nije povukla pod naletom narodnjaka i estradnog šunda koji, mora se priznati, puni i sportske dvorane i nogometne stadione. Ali, s vremena na vrijeme ipak stigne neki novi CD Radojke, od svjetskih hitova do nježno sročenog albuma Va dihe mora…

Prava atrakcija za sve one koji su je mogli slušati, njeni su koncerti sakralne glazbe. A sakralna glazba onako kako je promišlja i donosi Radojka Šverko, ako se izvodi još i u crkvenim prostorima, prava je svečanost. Božanstvena umjetnica pod okriljem Božjega hrama!

Moglo bi se još puno toga reći i napisati o Radojki Šverko, koji redak više, koji manje. Ostavimo za konac da ona ispiše svojom pjesmom još neku od najsjajnijih stranica hrvatske zabavne glazbe.

Jer hrvatska zabavna glazba u pravom i umjetničkom smislu još uvijek postoji zaslugom Radojke i još nekih umjetnika koji nam se možda ne smiješe svakodnevno s mnogobrojnih naslovnica, ali nam donose radost svojom pjesmom koja je melem za dušu i uho.

Poslušajte tonski zapis razgovora s Radojkom kao dodatak ovom tekstu, koji nije pretendirao na hvalospjeve neprikosnovene umjetnice. Tek samo malo sjećanje u znak ruke pružene prije pola stoljeća.


-1


Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime